Nakon cjelonoćne bitke s Umbralicima, Zoronosci i Vodonositeljice, ujedinjena vojska učila je i vježbala kako bi spremna dočekala novi udar Bezvremenskih. Noćima su se i dalje čula šaputanja i povremena pojava nekakvih izvidnika ili glasnika, a onda je došao trenutak kada se pojavio prvi Svebezem - Kristalni Bezvremenski.

Pojavio se tamo gdje su ga najmanje očekivali, nije se pojavio na bojnom polju, nije pokušao prodrijeti u hram, odabrao je mjesto za koje su svi bili uvjereni da je nemoguće provaliti: Dolinski Svjetionik bio je kulotoranj (athu. utvrđeni i uređeni svjetionik koji je bio pripremljen za obranu, ali i za motrenje Pukotina).

Te Noći, kada je Lunar bio zaklonjen noćnim oblacima, kulotoranj je odjednom zadrhtao, kao da je potres cijela građevina se zatresla i zaljuljala. Kristalne ploče koje su po njegovim zidovima bile postavljene kako bi hvatale Lunarovu svjetlost i obasjavale okolinu, jednostavno su popadale. Kulobrani Zoronosci nisu osjetili Tamu već Prazninu oko sebe, kao da su im se oči potpuno zatvorile.

Tog trenutka tamnog Mraka pojavio se Svebezem Bezvremenski. Nije imao noge i nije imao ruke, ali kretao se, kao da cijeli Prostor povlači za sobom. Vodenasto kašasto tijelo koje je bilo prekriveno komadićima ogledalnog stakla, koje je plutalo u vodenoj kaši, velika rupa tamo gdje je trebalo biti lice ... rupa tamnija od Tame i malene točke svjetla, valjda su to bile oči koje kao da su se borile pobjeći iz te velike rupe.

Njegova pojava i prisutnost, kod kulobrana Zoronosaca, nije izazvala buku već tišinu, tišinu koja je bila duboka te je u njihovim Srcima počela kucati u različitim ritmovima otkucaja ... kao da im Vrijeme bježi i napušta ih. Strah se ubrzo proširio, stega Zoronosaca se počela raspadati, a onda se pojavio Alantael.

Alantael stane između Svebezema i zbunjenih kulobrana, Oštrosijek je bio isukan, ali umjesto svjetlucanja na njemu se pokazala slika kako Alantael probada Srce Divane. Alantael malo uzmakne, nesiguran, ruka mu zadrhti, ali tog trenutka Divana svojom rukom dohvati Alantaelovu ruku u kojoj je bio Oštrosijek: Ne vjeruj očima! Ljubav, sjeti se, Ljubav je Istina koju ne mogu slomiti!

Divana duboko udahne i izdahne čaroliju koja poveže njezin Duh i Alantaelov Duh u isti ritam kojim njih dvoje postanu jedno disanje i jedno Srce, jedan otkucaj ... Sada Oštrosijek poleti u samo prazninu rupe lica, pogodi nešto, a potom se začuje glas, dubok, beskonačan: Vas dvoje! Vi spajate Ono što nikada nije smjelo biti spojeno! Vi ste rana Vremena, a iz te rane izlazimo Mi!

Iako Bezvremenski Svebezem nije bio uništen, samo se povukao, ali ne u strahu, već u obećanju povratka ...u kristalnim pločama pojavila se slika koju su svi, Zoronosci i Vodonositeljice, vidjeli čisto i jasno: Dijete, djevojčica koja stoji na snijegu Vrištokrešta i iz dlanova joj sipi pijesak i curi voda. Divana preplašeno šapne Alantaelu: Sada je osjetio naše dijete, sada zna, a to će prenijeti i ostalima!

Dijete Vremena više nije bilo samo Nada, sada je bilo i Meta! Bio je to trenutak početka rata između Ljubavi i Ništavila ...