NAPAD I OBRANA

 

 

Kad smatramo da nas netko napada, obično zauzimamo obrambeni stav, te nalazimo način, izra­van ili neizravan, da mu uzvratimo istom mjerom.

 

Napad uvijek izvire iz straha i krivnje. Nitko ne napada ako se ne osjeća ugroženim i, ako ne vjeruje da napadom može pokazati vlastitu snagu, a na ra­čun tuđe ranjivosti.

 

Napad je, zapravo, obrana, pa zajedno sa svim obranama smišljenim da ne bismo postali svjesni krivnje i straha, u stvari ukazuje na problem.

 

Većina nas čvrsto vjeruje da napadom zai­sta možemo dobiti nešto što želimo.

Pritom kao da zaboravljamo da nam napad i obrana ne donose unutarnji mir.

 

Da bismo umjesto konflikta doživjeli mir, mo­ramo promijeniti svoj način gledanja.

Umjesto da smatramo kako nas drugi napadaju, možemo na njih gledati kao na uplašene osobe.

 

 Uvijek izražavamo ili Ljubav ili strah.

Strah je u stvari poziv u pomoć, pa stoga, zapravo, molba za Ljubavlju.

 

Činjenica je, dakle da, želimo li doživjeti mir, moramo spoznati kako prilikom odlučivanja možemo izabrati što će­mo vidjeti.

 

Mnogi naši pokušaji da popravimo druge, čak i kad vjerujemo kako smo im ponudili konstruktivnu kritiku, zapravo su pokušaji napada. Želimo pokaza­ti kako oni nisu u pravu, dok mi to jesmo.

 

Moglo bi biti korisno preispitati svoje porive. Podučavamo li Ljubav ili demonstriramo napad?

 

Ako se drugi ne mijenjaju u skladu s našim očekivanjima, skloni smo ih smatrati krivima i tako pojačati vlastitu vjeru u krivnju.

 

Duševni mir nastu­pa kad druge ne želimo mijenjati, nego ih prih­vaćamo onakvima kakvi jesu.

 

 Istinsko prihvaćanje nikada ništa ne zahtijeva niti očekuje.