Primjer

 

 

 

 

 

 

Možda će ova sličica iz mog privatnog života pridonijeti ilustraciji današnje vježbe. Epizoda se odigrala 1951. godine u bolnici Stanford Lane koja se tada nalazila u San Franciscu.

 

Situacija je bila jedna od onih u kojoj se čovjek osjeća uhvaćen u stupicu i onemogućen strahom. Osjetio sam duševnu bol, a predmnijevao sam da me ugrožava i moguća tjelesna. Prošlost je zacijelo bojila moje sagledavanje sadašnjosti, a siguran sam da u sebi nisam bio ni miran ni radostan.

 

Jedne nedjelje u dva sata ujutro pozvali su me zbog pacijenta koji je na zatvorenom odjelu psihija­trije iznenada pomahnitao. Nisam ga poznavao, jer je primljen jučer po podne, a dijagnoza je bila akutna šizofrenija. Otprilike deset minuta prije mog dola­ska otkinuo je s vratiju drveni ukrasni reljef. Provirivši kroz prozorčić, ugledao sam dvometraša teškog otprilike sto trideset kilograma. Trčao je po sobi gol, vitlajući velikim komadom drveta iz kojeg su virili čavli, te nešto mumljao i tepao. Nisam znao što učiniti. Dva bolničara, od kojih su mi se oba činila visoka jedva metar i šezdeset, ponavljala su mi: »S vama smo, doktore.« Od toga me nije bilo manje strah.

 

Gledajući kroz prozorčić, počeo sam razabirati koliko je pacijent preplašen, a onda mi je kapnulo u svijest da sam i sam preplašen. Iznenada mi je palo na pamet da među nama postoji veza, nešto zajed­ničko — obojicu nas je, naime, bilo strah.

 

Ne znajući što bih drugo učinio, viknuo sam kroz debela vrata: »Ja sam dr. Jampolsky i želim ući i pomoći vam, ali se bojim. Bojim se da ćete me pozlijediti, bojim se da ćete pozlijediti sami sebe, a ne mogu da se ne zapitam niste li i vi uplašeni.« Kad je to čuo, prestao je mumljati, okrenuo se i kazao: »Dođavola, u pravu ste. Bojim se.«

 

Nastavio sam vikati i objašnjavati mu koliko sam uplašen, a on je vikao kako se i on boji. Na neki način postali smo jedan drugom terapeuti. Dok smo razgovarali, naš strah je izblijedio, a glasovi nam se utišali. Tada mi je dopustio da sam uđem u sobu, razgovaram s njim, dadem mu neke oralne lijekove i odem.

 

To mi je iskustvo važno, jer sam iz njega mnogo naučio. Najprije sam vidio pacijenta kao mogućeg neprijatelja koji će me ozlijediti (prošlost mi je go­vorila da je svatko tko izgleda poremećen i drži batinu u ruci, opasan). Izabrao sam da se ne po­služim manipulativnim sredstvom autoriteta, jer bi ono samo povećalo strah i osjećaj razdvojenosti. Kad sam u našim uzajamnim strahovanjima našao nešto što nam je zajedničko, iskreno sam ga zamolio za pomoć i on je odgovorio. Tad smo se našli u položaju da pomažemo jedan drugome. Kad sam tog pacijenta pogledao kao svog učitelja, a ne kao svoga neprijate­lja, on mi je pomogao razabrati da smo možda svi mi jednako umno bolesni, samo se oblici naših bolesti razlikuju.

 

 

Odlučujem da ću danas sve svoje misli osloboditi straha, krivnje ili osude bilo drugih, bilo samoga sebe, time što ću ponavljati: Mogu izabrati da promijenim misli koje ranjavaju.