Evo pisma što mi ga je napisala Rita, prijateljica koja je u moj život stupila u jesen 1978.
Rita mi je telefonirala moleći me da pomognem njezinoj kćeri Tini, tinejdžerki oboljeloj od leukemije. Tina je umrla u siječnju 1979.
Rita mi je dopustila da podijelim s vama to njezino pismo, koje po mome mišljenju lijepo i jasno izražava suštinu današnje vježbe:
Sve što dajem, daje se meni.
Dragi Jerry,
27. veljače
Nadam se da ti ne smeta što primaš ova pisma koja mi omogućavaju da izrazim svoje misli koje su počele izvirati iz nekog dubokog, dosad netaknutog izvora. Ti kao psihijatar barem znaš da takvo pisanje može biti ljekovito.
Otkad sam ti zadnji put pisala, u tapiseriju moga života utkali su se novi končići.
Dvadeset i druge veljače otišla sam čuti predavanje dr. Elizabeth Kubler-Ross. Ne moram naglašavati da je to bilo za mene izuzetno iskustvo. Sumnjam da se našao itko, tko nije bio ganut. Dodirnula je neke rane i ožiljke, a neke dijelove njezina predavanja bilo je teško podnijeti.
Ali njezine riječi, njezina filozofija i njezin rad trajno su me se dojmili, pa osjećam daje to čime se ti i ona bavite, uistinu »ono o čemu se zapravo radi«.
Nastavljam redom s događajima. Idućeg dana odlučila sam krenuti na posao. Za vrijeme odmora odšetala sam u uličicu s trgovinama gdje obično kupujem. Dok sam prelazila ulicom, opazila sam knjižaru koje prije nije bilo ondje. Nisam mogla a da se ne zapitam odakle se pojavila. Morala sam ući i pogledati. Pitala sam koliko je dugo već otvorena. Rekoše mi mjesec dana. Razgledavajući, opazila sam nekoliko knjiga koje još nisu bile složene na policu. Jedna od njih bila je knjiga za koju sam čula i pomislila kako bih je jednom rado pročitala. Bila je to knjiga Ruth Montgomery »Onostrani svijet«. Ne mogu izreći koliko me knjiga »pogodila«. To je posebna priča.
Počela sam drukčije gledati na svoj život i razmišljati kamo me sve to vodi. No budući da si ti rekao kako mi pitanje, ukoliko u meni izazove sukob, neće koristiti, nisam inzistirala na tome zašto se nešto dogodilo. Umjesto toga ponovo sam pročitala tvoje pismo i pronašla redak u kojem kažeš da je jedan od najboljih načina da se podnese situacija kao što je moja (smrt voljene osobe), naći nekoga kome bih mogla pomoći. Nisam trebala ići ni u kakvu veliku potragu, pa čak ni razbijati glavu o tome tko je ta osoba. To sam cijelo vrijeme znala. Ispripovijedat ću priču u najkraćim crtama.
Prije otprilike godinu dana moja kći Tina počela je pokazivati znakove bolesti. U isto vrijeme razboljela se i naša dvadesetogodišnja susjeda koju sam poznavala petnaest godina.
Liječnici nisu mogli postaviti dijagnozu. Majka oboljele mlade žene i ja često smo razgovarale o svojim brigama i strahovanjima. Kasnije, kad je Tinina bolest dijagnosticirana, ta gospođa nije više mogla sa mnom razgovarati. Sve vrijeme dok je Tina bolovala, nije mi se obratila ni jednom riječju. Kad je Tina umrla, šuteći je prisustvovala dok smo molili krunicu. Nijemo smo se gledale. Došla je na sahranu, a bila je i među ljubaznim susjedama koje su kasnije donijele hranu. Cijelo je vrijeme šutjela. Znala sam da moja »stvarnost« možda i nju očekuje, i tako se kasnije ja njoj nisam približavala, da je ne bih podsjećala. Uvijek sam se kod susjeda raspitivala kako joj je i uvijek dobivala obavijesti iz druge ruke.
Onda sam se sjetila tebe, tvoga pisma i tvojih riječi. I pomislila sam: »Zašto ne bih? Ja to želim!« I otišla sam je posjetiti. Čim me ugledala, prišla mi je i zagrlile smo se. Bilo je tako prirodno! Svaka od nas znala je kako se ona druga osjeća! Bio je to krasan trenutak! Kad sam otišla, bilo mi je tako dobro da sam se pitala zašto mi je za tih nekoliko koraka do njezine kuće trebalo toliko vremena. Vjerojatno nisam bila spremna.
Opet, međutim, ponavljam da, iako si prostorno daleko, u duhu si mi tako blizu. Neću se pitati zašto se nešto događa, nego ću to prihvatiti i gledati kamo će me odvesti.
Mir s tobom, Jerry, sada i uvijek.
S iskrenim pozdravima
Rita
bglavac
edin.kecanovic
