Godine 1975. nekoliko mjeseci nakon što sam počeo proučavati Tečaj čuda, vodio sam seminar na temelju tog djela. Za vrijeme odmora prišao mi je bračni par šezdesetih godina. Kazali su mi da sutra idu u državnu bolnicu posjetiti svog tridesetpetogodišnjeg sina koji boluje od kronične šizofrenije i pitali me kako da načela Tečaja primijene na svoj posjet.
Nisam baš znao što bih im odgovorio, pa sam za savjet upitao svoje intuitivno Ja. Riječi koje su izašle iz mojih usta, iznenadile su me. Činilo se da riječi nisu moje, premda će vam biti poznate jer su od toga vremena postale dio mene, pa stoga i dio ove knjige.
Odgovorio sam:
»Prije sutrašnjeg posjeta provedite što više vremena rješavajući se cijele prošlosti, svih bolnih, krivnjom i strahom obojenih misli i iskustava koja ste doživjeli sa svojim sinom. Oslobodite se svake krivnje glede njegova stanja.
Upotrijebite aktivnu maštu, pa bacite sve svoje strahove, krivnje i boli u kantu za smeće, a nju pričvrstite za žuti balon napunjen helijem. Na balon napišite štampanim slovima Opraštam svoje pogrešne predodžbe. Zatim promatrajte kako balon i kanta sa smećem nestaju visoko u nebu. Obratite pozornost na to koliko se sad osjećate slobodnije i lakše.
Kad dođete u bolnicu i liječnik vam počne govoriti o ponašanju vašega sina, nemojte se vezati za ono što kaže. Gledajte mimo onoga što vam oči vide i uši čuju.
Odlučite gledati sina samo kroz prozor Ljubavi. Odlučite vidjeti ga samo kao svjetlo — svjetlo Ljubavi.
Svjetlo Ljubavi u svome sinu i svjetlo svoje Ljubavi promatrajte kao jedno svjetlo.
Osjetite spokojno blaženstvo i znajte da je smisao Ljubavi da sve ujedini u sebi.«
Tjedan dana kasnije primio sam prekrasan dar, pismo u kojem su mi roditelji javljali da im je ovaj zadnji posjet sinu prošao najmirnije i najugodnije od svih do sada.
Danas ću se osloboditi prošlih patnji i bolova, time što ću živjeti samo u neposrednoj sadašnjosti.
bglavac
edin.kecanovic
