Prošlost je prošla — ne može me dirnuti

 

 

 

Kad razmišljamo o tome kako nas je u prošlosti netko povrijedio, gradimo obranu da bismo se zašti­tili od povreda u budućnosti.

Tako strašna prošlost uzrokuje strašnu budućnost, a prošlost i budućnost postaju jedno.

 

Ako osjećamo strah, ne možemo Vo­ljeti. Ne možemo Voljeti kad osjećamo krivnju.

 

Kad odbacimo strahom obojenu prošlost i svakome opro­stimo, doživjet ćemo potpunu Ljubav i zajedništvo sa svima.

 

Čini se da smatramo »prirodnim« da iskustva iz prošlosti koristimo kao koordinate na temelju kojih prosuđujemo sadašnjost.

Posljedica toga jest da sadašnjost vidimo kroz iskrivljene tamno obojene naočale.

 

Pretjerana prisnost ne mora se uvijek izroditi u prezir, ali će vjerojatno otupiti naša zapažanja o

ljudima s kojima smo u bliskim odnosima.

 

Želimo li svog bračnog druga, svoga šefa ili suradnika vidjeti onakvima kakvi zaista jesu, moramo ih gledati sada, priznajući da njihova i naša vlastita prošlost za sa­dašnjost nemaju nikakvu vrijednost.

 

Dopustiti da svaka sekunda bude novo iskustvo rođenja, znači gledati na sadašnjost bez osude.

Po­sljedica toga jest da smo sebe i druge oslobodili svih pogrešaka prošlosti.

To nam omogućava da slobodno dišemo i dijeleći to obostrano oslobođenje, doživimo čudo Ljubavi.

To omogućava trenutak iscjeljenja u kojem je Ljubav uvijek prisutna, ovdje i sada.

 

 

 

 

 

 

 

Naša želja da upravljamo sadašnjošću i predvi­dimo budućnost jest ono što nas veže za bolna i krivnjom obojena iskustva iz prošlosti.

 

Krivnja i strah, saveznici koje je izmislio naš um, potiču nas da vjerujemo u tu neprekinutost vremena.

 

Ako osjećamo da nas je u prošlosti netko odba­cio, kritizirao ili je prema nama bio nepravedan, vidjet ćemo tu osobu kao nekoga tko nas napada. To povećava naš strah i mi pokušavamo protunapad.

 

Odbaciti prošlost znači ne kriviti nikoga uključivši i same sebe.

To znači odbacivanje pritužbi, prigovora, zle krvi, i potpuno prihvaćanje svakoga bez iznimke.

To znači spremnost da u drugima vidimo samo svje­tlo svjetiljke, a ne njezino sjenilo.

 

 

 

Strah i Ljubav, krivnja i Ljubav ne mogu koegzistirati.

 

Samo onda ako u budućnosti oživljavam prošlost, rob sam vremena.

 

Opra­štanjem i prošlosti odbacivanjem oslobađam se bolnog tereta koji sam donio u sadašnjost.

 

Sad imam priliku zahtijevati slobodu u sa­dašnjosti koja neće biti iskrivljena prošlošću.