Osma vježba

 

 

 

 

 

 

 

 

 

OVAJ TRENUTAK JEDINO JE VRIJEME KOJE POSTOJI

 

 

 

 

 

 Ovaj trenutak jedino je vrijeme koje postoji

 

 

 

Često sam razmišljao o tome kako možemo mnogo naučiti od posve male dječice. Ona se još nisu prilagodila pojmu linearnog vremena sa prošlošću, sadašnjošću i budućnošću. Imaju odnos samo prema neposrednoj sadašnjosti, sad odmah. Naslućujem da svijet ne doživljavaju rascjepkanim.

Osjećaju da su spojeni sa svime na svijetu kao dio cjeline. Za mene ona predstavljaju istinsku bezazlenost, Ljubav, mu­drost i opraštanje.

 

Odrastajući, skloni smo prihvatiti vrijednosti odraslih, koje naglašavaju prenošenje onoga što smo naučili u prošlosti, u sadašnjost i u budućnost.

 

Ve­ćini nas teško je čak i najmanje posumnjati u vrijed­nost našeg pojma prošlost-sadašnjost-budućnost.

 

Vjerujemo da će se prošlost i dalje ponavljati u sadašnjosti i u budućnosti, bez mogućnosti promjene.

U skladu s tim vjerujemo da živimo u strašnom svijetu, gdje će se prije ili kasnije dogoditi patnja, frustracije, sukobi, potištenost i bolest.

 

Kad se čvrsto držimo i kad smo vezani za svoja krivnjom obojena iskustva, zlovolju i mržnju iz prošlosti, padamo u iskušenje da predvidimo vrlo sličnu budućnost.

 

Tada budućnost i prošlost postaju jedno. Ranjivi smo kad vjerujemo da je naša strahom obo­jena prošlost stvarna, i zaboravljamo da je naša jedi­na stvarnost Ljubav, a Ljubav postoji u ovom trenut­ku.

 

Budući da smo ranjivi, očekujemo da će se prošlost ponoviti. Vidimo ono što očekujemo, jedna­ko kao što to prizivamo i tražimo. Prošla krivnja i strahovi time se neprestano recikliraju.

 

Jedan od načina da se otrgnemo od svoga »ar­heološkog smeća« jest da shvatimo kako nam njego­vo čuvanje ne donosi ono što želimo. Kad razaberemo da je ono bezvrijedno i da nema svrhe reciklirati ga, uklonit ćemo prepreke slobodi opraštanja i pot­punoj Ljubavi, sada.

 Samo tako možemo biti istinski sretni.

 

»Ovaj trenutak jedino je vrijeme koje postoji« — može postati trajan životni stav.

Budućnost postaje produženje spokojne sadašnjosti i nema kraja.

 

 

Zaokupljenost prošlošću i njezino proji­ciranje u budućnost onemogućuju mi da sada postignem mir.

 

Prošlost je prošla, a budućnost tek dolazi.

Mir se ne može naći ni u prošlosti, ni u budućnosti, nego samo u ovom trenutku.

 

Danas odlučujem živjeti ne maštajući ni o prošlosti ni o budućnosti.

Podsjećam se: Ovaj trenutak jedino je vrijeme koje postoji.