Druga vježba

 

 

OPRAŠTANJE JE KLJUČ ZA SREĆU

 

 

 

Opraštanje je ključ za sreću

 

 

Unutarnji mir može se postići samo vježbanjem u opraštanju.

Opraštanje je sredstvo za izmjenu naših percepcija i za odbacivanje straha, osuda, op­tužbi i prigovora.

 

Neprestano se moramo podsjećati da je Ljubav jedina stvarnost.

Ako opažamo nešto što ne odražava Ljubav, onda je naše opažanje netočno.

 

Opraštanje postaje sredstvo za ispravljanje pogrešnog opažanja; ono dopušta da u drugim ljudima i u samima sebi vidimo samo Ljubav i ništa drugo.

 

Zaboravljanjem prošlosti, skidanjem obojenih naočala kroz koje vidimo kako teška prošlost zakriljuje sadašnjost, možemo postepeno spoznati da je istina Ljubavi uvijek nazočna, te da primjećujući samo Ljubav, možemo doživjeti sreću.

 

Opraštanje tada postaje proces kroz koji i ne primjećujemo sve ono što mislimo da su nam drugi ljudi učinili, ili sve što mislimo da smo mi učinili njima.

 

Kad njegujemo mržnju i prigovore, dopuštamo svome umu da se hrani strahom te postajemo robovi tih iskrivljenih predodžbi.

 

Kad opraštanje vidimo kao svoju jedinu zadaću i, kad smo ga spremni do­sljedno vježbati tako što to neprestano nalažemo svome umu, otkrit ćemo da smo se oslobodili.

 

Opra­štanje ispravlja pogrešnu percepciju da smo jedni od drugih odvojeni, i omogućava nam da doživimo jedinstvo i osjećaj pomirenja.

 

Opraštanje ovdje shvaćamo drukčije nego što je većina nas naučila. Oprostiti ne znači zauzeti nad­moćan stav i podnositi ili tolerirati ponašanje koje nam se ne sviđa.

 

Oprostiti znači ispraviti svoju po­grešnu percepciju da nas je druga osoba povrijedila.

 

Nasuprot umu koji oprašta, um koji ne oprašta, zbrkan je i preplašen. Uvjerenje da pravilno tumači svoje percepcije drugih ljudi. Siguran je u opravda­nost svoga gnjeva i u točnost svojih osuda.

Um koji ne oprašta, kruto smatra da su prošlost i budućnost jednake i opire se promjeni.

Um koji ne oprašta, kruto smatra da su prošlost i budućnost jednake i opire se promjeni.

On ne želi da budućnost bude drukčija od prošlosti.

 

Um koji ne oprašta, sebe smatra nevinim, a druge krivima. Uživa i »cvate« u sukobu i u tome da je on u pravu, a na unutarnji mir gleda kao na neprijatelja. Sve percipira kao me­đusobno odvojeno.

 

Kad god u nekome vidim krivca, pojačavam vlastiti osjećaj krivnje i nedostojnosti.

Ne mogu oprostiti sebi ukoliko nisam voljan oprostiti drugima.

 

Nije važno što mislim da mi je netko učinio u prošlosti niti što mislim da sam možda ja učinio.

 

Samo opraštanjem mogu se potpuno osloboditi kriv­nje i straha.