Budim se. Trljam oči. Naslanjam nos na prozorsko staklo. Prekrasno svitanje. More okupano prvom jutarnjom svjetlošću. Zora… Gle, netko je dolje, na plaži! Irida! E, baš super. Na brzinu se umijem, počešljam i istrčim van kroz vrata starog svjetionika…

   „Irida! Irida! Molim te, da ti brzo ispričam što sam sanjala, dok ne zaboravim… da mi pomogneš pronaći poruku…“

   Irida me pogleda onako, ispod obrva, pa napola prijekorno, napola pospano reče: „Dobro ti jutro, Zemljo!“

   „Oh, oprosti!“, spuštam pogled, crvenim se jer sam, u svojoj brzopletosti zaboravila prvo pravilo lijepog ponašanja. „Dobro ti jutro, Irida! Kako si spavala?“

   „A tako… Sinoć su me zvali da moram natrag u Budimpeštu… i to još danas.“

   „Ajoj! Baš šteta! A tek smo jučer stigli…“

   „Nego reci, Zemljice, što si me htjela pitati?“

   „Ma znaš, opet sam sanjala kuću. Te kuće… ne puštaju me na miru. Stalno ih sanjam – ovu, pa onu iz koje sam odselila, neke koje nikad u životu nisam vidjela te stalno negdje selim, useljavam… pa je sve uredno, pa je sve jako neuredno… gledam kroz prozor u neku zelenu biljku, pa mi je netko ostavio crvenu ružu u kući (i samo je ona crvena, a sve je drugo crno-bijelo), pa ne mogu zaključati vrata, a htjela bih, pa…“

   „Hej! Hej! Hej! Stani, Zemljo! Staniii!“

   „Moram prvo dobiti par crtica o tebi.“

   „Par crtica? Evo!“ … pa prstom u pijesku nacrtam jednu ravnu crtu, jednu kosu i jednu valovitu… poput Elycine kose.

   „Zemljo, pusti me, molim te! Tek sam oči otvorila. Snove moraš pokušati dešifrirati sama pomoću vlastitih asocijacija. Evo, na što te podsjeća kuća?“

   „Na unutarnji prostor, uglavnom. Mada, kad bih joj stavila znak jednakosti, možda bih je povezala sa sigurnošću. Ne znam…“

   „Pa eto! Počisti tu unutarnju kuću, ukrasi je kako želiš i uživaj! A što se sigurnosti tiče – zaboravi! Ništa nije sigurno!“, pa, pomalo sjetno, nadoda, „osim da ja danas moram natrag u Budimpeštu…“

   „Oprosti Irida, što ti dosađujem ovako, ranom zorom. Evo, kao mali znak zahvalnosti i da se malo iskupim, donijet ću ti kavicu, može?“

   Irida potvrdno klimne glavom.

   Nakon trinaest koraka, okrenem se i vidim je – zamišljena, otpuhuje kolutiće dima…

   Čujem žamor iz kuće. Lupkaju šalice. Cure su budne.