… pa se sjetim – svemir nije geocentričan, nego heliocentričan, podignem pogled prema suncu i nasmijem se. „Sve je u redu!“, citiram dzorka. I, čim sam ga se sjetila, obuzeo me osjećaj dubokog mira i neke titrave radosti. Hodala sam i samo sam promatrala prekrasan ljetni dan, razasute sunčeve zrake, mirisala biljčice, slušala ptice… Ukratko, isključila sam mozak, pomela misli… i sve se opet činilo u savršenom redu. Onda sam, šaptom, ponovila par afirmacija od mlabos i sve, baš sve je bilo u redu! :)

   Nedaleko od mene, Kaja je brala ljekovito bilje za čaj.

   „Kako si, Kajo?“, pitam je.

   „A kako si ti?“, odgovori mi Kaja protupitanjem.

   „Ja sam super!“

   Nasmiješi se Kaja pa reče: „Onda sam i ja super… jer, ti i ja smo Jedno!“

   „Samo smo se malo rascjepkali, jel' da, Kajo? Ili je to samo privid?“

   „Privid, privid, nego što! Božja nas Ljubav okružuje. U nama je i oko nas. Ljubim te!“… i produži dalje tražeći ljekovito mediteransko bilje. Opazila sam da se nešto ispred nje sjaji, blješti… svijetli… kao da joj pokazuje pravi put. Aha, mislim se, Kaja slijedi trag od Ljubavi… pa na brzinu ušutim, odradim malenu meditaciju srca i pošaljem Kaji par zraka titrave svjetlosti.

   Gledala sam je dok, sa stručkom u ruci, promatra što će još ubrati. Na čas se nasmiješila. Nadam se da ju je snop svjetlosnih zraka dotakao…