Sad sam se fino otkotrljala po zemlji, pomislim. Moram se opet ić' kupat'… pa krenem put obale. Iz daljine čujem: „OoooOOOOooooOOo!“ …

   „O?“… pa odskočim: „Ohohoho!“ i otrčim do Mirjane u kuhinju. „Brzo! Ostavljaj te tanjure! Idemo!“

   „Ma, kuda?“, upita Mirjana.

   „Ne pitaj me ništa nego juri…“, odgovorim, skupljajući u naramak par jagoda, trešanja, koju breskvu…

   Mkrmar me i dalje začuđeno gleda pa se smilujem i kažem joj: „Kupka radosti!!!“

   Na to je i ona skočila u zrak pa, jureći uz mene prema plaži, nabrala nekog cvijeća među kojima je, naravno, bila i ruža.

   „La, la, la…“, pjevušim ja i sjetim se one pjesme što sam je napisala prije gotovo godinu dana… o kupki radosti pa je izrecitiram Mirjani:

 

  

OSLOBOĐENO PDV-a! KUPITE!

Gle, nešto se pjeni iz desnoga kuta!

Kreni i ti u tom smjeru!

Osmijeh je za taj proizvod valuta,

a milimetar jedinica za mjeru.

 

Kupka je svježa, chat (pec, pec) vruć!

Dok ne padneš u nesvijest - pišeš slovo "o".

Čisto da znaš ako poželiš uć'...

Skočiš, kažeš: buć! I to ti je to!

 

Osim zagrljaja i poljubaca (iz čistoga mira),

ova pjena ima još jednu sjajnu prednost:

u njenu se cijenu uopće ne kalkulira

23% poreza na dodanu vrijednost!

 

   „Eee… lijepa je i ona na chatu… Kakva li će tek ova biti?“

 

   „Vajran je prvi počeo!“, smijem se i nepristojno upirem prstom, k'o malo dijete kad dobije po nosu. Donio je na plažu torbu punu šampona radosti koje prodaje za milimetar osmijeha. Ostavit' ću mu napojnicu jer se smijem u centimetrima… Uzimam rozu, s mirisom ruže… (nikad ne biste pogodili, jel' da?) pa, na brzinu, ćirnem deklaraciju:

 

Sastojci: radost (55%), miris starinske ruže iz bakinog vrta (20%), čista izvorska voda (20%), slovo O (5%).

Mogući tragovi euforije.

Proizvođač: vajran, RH.

… pa sad uvoznik za ovu državu ovaj, uvoznik za onu državu onaj, bla, bla, bla… aha!

Proizvod nije testiran na životinjama.

100% biorazgradivo.

 

   „To, vaj!“, ispalim, poljubim vajrana u desni obraz pa prospem malo šampona u plićak.

   „Ajmo, iveee!“ I nas dvije uletimo u more držeć' se za ruke… dok je ona voda prskala na sve strane ispod naših nogu. Zaronile. Izronile. Stale do pasa u vodu pa počele lupkati po površini mora praveći svu silu pjene. Radost se pjenila i prelijevala svuda.

   Mkrmar je strpljivo ubacivala voće i cvjetne latice da kupka nadaleko zamiriše, a onda nam se, napokon, i ona pridružila.

   „O!“, reče Mirjana dok je ulazila u more. „OoO!“

   „Ma, daj, Mirjana, uopće nije hladno! Ne yeyay!“, rekoh s osmijehom… pa, s površine, zgrabim prvu jagodu koja je do mene doplivala i strpam je u usta.

  

   „'Ko je ono?“, upitam ivanu očima pokazujući prema nekome tko se zatrčao k nama i nesmiljeno juri.

   „Ready!“, reče ivana.

   I on se stropošta u more: „OOooooooooOOOOOOoOOOooooooOOOOOO!“, padne na valove, zaroni… pa izroni s loptom za picigin u ruci: „Vidite šta san van donija s Bačvica!“, reče pa mi, usput pjevajući neku pjesmu, doda loptu koja mi je, naravno, odmah ispala iz ruke, al' ja sam vješto doplivala do nje i dodala je Mirjani.

 

   I anoinep je došetao, pitao jel' se može pridružiti.

   „Ma upadaj! Šta pitaš? Vidi koliko je more! Svi sadašnji i budući članovi Magicusa mogu sudjelovati u širenju radosti.“ … pa mu, ukratko, objasnim prvo pravilo igre: „Dok lopta nije kod tebe, moraš rukama lupkati po vodi i stvarati pjenu… i, naravno, sve to bez panike!“, nasmijem se.

   Mkrmar mu je dodala loptu i radost se još intenzivnije nastavljala širiti, bublala je u mjehurićima koji škaklju kožu (odlično za tonus), plivala na valovima, letjela na leđima ljetnog maestrala i zrcalila se na našim licima, u našim očima.

 

   Do nas su dolazili i drugi članovi. Jedni su se smijali zajedno s nama, drugi su imali neke upitnike u očima i gledali nas kao da smo svi načisto poludjeli, treći su se pridruživali…

 

   „Zemljo!“, šapne mi ivana mala na uho, „Eno ga!“ I nas dvije stanemo s obje ruke prskati vodu prema njemu.

   „Ne špricaj!“, podvikne DeVeT pomalo ljutito, a nas se dvije pogledamo, slegnemo ramenima, istovremeno ispalimo: „Chiken!“ pa prasnemo u smijeh i nastavimo bućkati pjenu radosnu.