Mislim… uopće vam neću reći koliko sam pojela i što sam sve kušala. Nadam se da me niste vidjeli kako, poslije nekih jela, ližem prste. Dakle, tako sam se fino najela da je sve u meni vapilo za siestom pa sam se odmakla od stola, jer… hranu više nisam mogla ni pogledati, pristojno objavila da idem malo prošetati pa otišla do plaže i napisala vam pismo.

 

   „Dragi moji…

   ponajprije bih htjela zahvaliti svima vama koji ste do sada čitali Magični otok, osobito onima koji ostavljaju komentare i tako mi daju ideje za sljedeće nastavke, kao i društvu na chatu koje me svakodnevno inspirira. Svima puno hvala!

   Sigurno znate tko me potaknuo na pisanje, jer sam se već o tome izjasnila. Dakle, saturn17… sa svojom Apokalipsom, koja mi je bila vrlo duhovita i zanimljiva. Ja sam se, i prije toga, u mislima, nalazila s vama na tom Magičnom otoku. Malo sam vam dosađivala, vukla vas za rukav, i, radoznala kakva jesam, stalno nešto zapitkivala… i svakom se pojedinačno potom izvinila što mu dosađujem, a vi ste mi opraštali… Dakle, pošto me saturnčica (između ostalog) zadužila za animaciju, odlučila sam vam ispričati neke od svojih maštarija i tako vas malo zabaviti. Vjerujte, osluškujem vas i dajem sve od sebe.

   Pokušavam vidjeti ono najbolje u svakome od vas (i vidim!), ali stalno dršćem hoće li nekome nešto zasmetati… Šta ja znam tko je od vas osjetljiv, tko preosjetljiv i kako ćete shvatiti ono što pišem. Uvijek postoji mogućnost da dođe do greške u komunikaciji, da se nešto krivo shvati, a to nikako ne bih željela. Stoga, ako nekome nešto zasmeta, neka mi napiše u komentaru. Obećavam da ću o svemu voditi računa… i, ako netko ne želi da ga spomenem, neću ga spominjati i gotovo!

   Kao što vidite, u tekstu govorim o sebi i o tome kako vas doživljavam. Ovaj put zaista minimalno šifriram (cca 1%) kako biste me razumjeli. Međutim, nemoguće je da me svi jednako dobro razumijete… jer bi to značilo da ste čitali upravo one članke koje sam ja čitala, uočavali komentare i autore koje sam ja uočavala, promatrali chat i iz njega izvlačili ono što sam izvukla ja… što je potpuno nemoguće. Oni koji su mjesecima ovdje (poput mene) većinu će teksta razumjeti…

   Nekih se autora prisjećam, neki novi dolaze i ja ih ubacujem u naš otočni ambijent jer želim da se ovdje osjećaju dobrodošlima i kao kod kuće.

   Za ekipu koja želi da ova priča ide dalje, sa smiješkom od srca, poručujem da se svakoga dana u mojoj glavi stvore tri – četiri nastavka… koji se, pod utjecajem vaših riječi i reakcija, mijenjaju. No, već znam kako će glasiti kraj… jednom kad sve ovo dosadi meni ili vama.

   Ali, počela sam (dobro je sjećanje rekla) turbo tempom i u šest dana objavila osamnaest članaka (ne računajući uvodnu pjesmu). Moram priznat', to me jako iscrpljuje. Maštanje mi onemogućuje normalan život u reali (koji mi, vjerujte, uopće nije nimalo smiješan), maštanje mi rasipa energiju. Iscrpljuje me i to što, otkako sam počela pisati, nisam odradila niti jednu meditaciju pa mi se energija slabo obnavlja.

   Dakle, evo što je pisac htio reći…

   (Ely, slobodno me sad pogodi fetom čokoladne torte :) …)

   Proljeće je! Uživajte vani, u rascvjetalim voćkama i cvijeću…  šetajte, guštajte! Dolaskom toplijih, sunčanijih dana prirodno dobivate znatno veće doze serotonina… i zato ću smanjiti dozu dnevnih članaka… Ići će 1 X dnevno… ili, još bolje, po potrebi!

   Kočim dakle, usporavam… Iskreno govoreć', stvarno sam umorna… i opet bih malo pobjegla… u tišinu…“

 

  Zemlja

 

   Otežalog koraka odem do jedinog poštanskog sandučića na otoku i ubacim pismo, a onda se vratim natrag na plažu, pružim se na pijesak i zaspem… k'o top! zzzzzzzzzzzzzzzzzzzz