… i odem u šumu prema kućici napravljenoj od slatkiša…

   (upravo jedem komadić čokoladne grilje)

 

   „Što li je tek unutra kad je ovako vani?“, prošapćem… „Sigurno neka tajna poslovnica Podravke za proizvodnju Lino – lade…“

   Primim za kvaku. Ne ide! Zaključano! Šta ću sad?

   Gonjena prevelikom prirodnom radoznalošću i idejom da bi se unutra mogla nalaziti barem tona mog omiljenog eurokrema, stadoh se češkati po tjemenu… Kako ću uć'?

   Pa se sjetim! Ja, u svakom trenutku, imam ljubav, a ona je univerzalni ključ. Nasmiješim se, posegnem za ljubavlju i… vrata se otvore!

   No, unutra je bilo mračno… i nešto mi padne na pamet (eh, kad nisam stavila šešir) pa, s praga, progovorim:

   „Šta je ovo? Ivica i Marica?“

   „Ne.“, začuje se glas iz tamnog kuta prostorije. Dječačić hrabro istupi pred mene i reče: „Ivan.“

   Do njega se stidljivo privuče djevojčica pa mi se, tihim glasom, predstavi: „Maria.“

   „Ma, jel' vi to mene zezate?“, kažem im pa širom otvorim ulazna vrata: „Ajte se vi lipo vani igrat'!“ i preporučim im da obvezno probaju komadić grilje jer je rađena od vrlo ukusnog i visoko kvalitetnog kakaovca.

   Istrčaše oni… držeć' se za ruke…

 

   „Eee… sad će vještica…“, rekoh sama sebi dok sam pritvarala vrata. Nisam ni izgovorila do kraja rečenicu, kad se ona pojavila na pragu sobe držeći metlu u ruci.

   „Sram te bilo!“, rekoh joj. „Vječito ti je metla u ruci, a vidi paučine!“ pa prstom pokažem po uglovima zida i, k'o navijena, nastavim dalje: „Ovako lip dan, a ti sve zakveštala! Šta je tebi, ženska glavo? Šta ne puštaš ovu dicu vani? Vidiš li kako su blijedi? Šta si im dala za ručak? Zlatnu ništaricu, ha? Sigurno im ne daš ni čokoladu jest'… Sve tebi, jel' da?“

   Jadna vještica gleda blijedo u mene… Otvara usta, progovorila bi ona, al' ne može od mene doći do riječi.

   „E, nećemo se tako igrat'!“, malo podviknem pa krenem prstom prema prekidaču.

   Vještica se prenerazi vidjevši da ću upaliti svjetlo… jer, kao što već znate, vještice, kao i sve ostale negativne sile svijeta, jaaaaaaako se boje svjetlosti. Pustila sam je da progovori barem riječ, jer, red je red, i ona je zavapila: „Neeeeee!“ i krenula prema meni s metlom.

   „Ajmo, tutanj!“, pristojno je pozdravim… i upalim svjetlo.

 

   Ma kad je prije nestala?