II DIO

14

MAGIČNI KRUG

U svom najširem smislu, magija je »umjetnost pokretanja stvari«. Stoga se i magija, u svom najširem smislu, može smatrati metaforom dinamičnog odnosa između ljudske svijesti ili vo­lje i svega što leži izvan nje - događaji, okolnosti, predmeti, ili drugi ljudi. Magija u sebi uključuje barem neki element kontrole, bilo s pomoću vodstva ili manipulacijom. Drugim riječima, ona uključuje tehniku kojom se ohrabruje, uvjerava, navodi ili prisiljava stvarnost da se prilagodi određenim specifičnim ciljevima. Magija je, ukratko, proces eksploatacije elastičnosti stvarnosti i njezinog oblikovanja - ili alkemijske transmutacije - u skladu s danim svrhama ili postavlje­ nim ciljevima.

Psihološka i moralna  orijentacija,  koja karakterizira onoga koji se upušta u proces oblikovanja ili transmutacije stvarnosti, odredit će hoće li magija  koju  pojedinac  prakticira biti, prema srednjovjekov­ nim i renesansnim definicijama, »bijela« ili »crna«, »čista« ili »ne­ čista«, »duhovna« ili »profana«. Uz rizik pojednostavljenja, možemo reći čak i to da se čovječanstvo, faktički, može podjeliti na tri opće­ nite kategorije - »duhovni« čarobnjaci, »profani« čarobnjaci i žrtve.

Čarobnjak, bio on duhovni ili profani, preuzeo je aktivnu ulogu u svijetu u kojemu živi, te ga, sukladno tome, i transformira. Žrtva, naprotiv, ostaje pasivni, bespomoćni rob okolnosti. Treba, dakako, reći, da ove uloge nisu uvijek strogo određene, nepromjenjive i do­ sljedne. Profani čarobnjak, primjerice, može u određenim okolnosti­ ma biti duhovni, ili, pak, postati žrtvom. Nažalost, većini ljudi pripa­ da, zapravo, uloga žrtve. Oni nisu sposobni oblikovati, a još manje kreirati svoju stvarnost. Naprotiv, svoju stvarnost prihvaćaju posred­ no - i, čineći tako, postaju njezini robovi.

Ova očigledno kontroverzna izjava može se pojasniti jednostav­ nom analogijom, onom o alkemičaru u njegovu laboratoriju. Metafo- rički rečeno, alkemičar u svome laboratoriju može, jednako tako, biti znanstvenik koji eksperimentira s nuklearnom fizijom i fuzijom. On može biti svatko od nas, pojedinačno ili kolektivno, eksperimentira­ jući s elementima u laboratoriju naših individualnih ili kolektivnih života. On može biti slikom zapadne civilizacije kao cjeline, u labo­ ratoriju u kojemu se provodi onaj složeni ljudski eksperiment, poz­ natiji kao »povijest« ili »kultura«.

Alkemičar u svome laboratoriju, eksperimentirajući s elementi­ ma i spojevima, životinjama, biljkama i mineralima, može koristiti tehnike duhovne ili profane magije. Gledano izvana, procesi će se možda doimati istovjetnima. Međutim, gledano iznutra, njihove se dinamike umnogome razlikuju.

Profani se čarobnjak, ili alkemičar, nastoji ograditi od svoga eks­ perimenta i njime upravljati izvana. Nastoji nad njim zadobiti potpunu kontrolu, dok sam ostaje nedirnut i nepromijenjen. Sa svoga izdvoje­ nog položaja, pokušat će silom, pa čak i na »neprirodan« način, pod­ vrgnuti elemente eksperimenta svojoj volji. Stvarnosti će, time, na­ metnuti okvire i podjarmiti je, nerijetko pribjegavajući metodama ko­ je su protuprirodne. On će zanemariti, možda se čak i ogriješiti, o her- metičko načelo harmonične međupovezanosti. A zato što se drži po­ dalje od vlastitog eksperimenta, gajit će iluziju da energije i moći koje je oslobodio ili se njima poslužio, neće ni na koji način utjecati na nje- ga osobno.

Tako smo izmislili strojeve - ne toliko da bismo uštedjeli vrije­ me, koliko da bismo očuvali »dostojanstvo« i čiste ruke, i ogradili se od onoga što  Yeats naziva »blatom i krvlju« ljudskoga  postojanja. Tehnologija nam služi kako bismo potencijalno opasnu stvarnost dr­ žali na oku, istovremeno se od nje ograđujući. Skloni smo zanemariti činjenicu da sve naprave koje služe kako bi nas zaštitile, samo podr­ žavaju našu izolaciju. Postajemo, tako, poput čarobnjaka koji stoje unutar zaštitnih granica magičnog kruga. Ostane li taj krug nedirnut, prizvane sile doista neće moći izvršiti nikakav utjecaj. No, taj je krug i naš zatvor, koji ograničava našu sposobnost interakcije sa svijetom izvan njega. U želji da izbjegnemo svaki rizik, izlažemo se najvećoj od svih opasnosti - odricanju od čovječanstva.

Za razliku od profanog, duhovni čarobnjak, ili alkemičar, nastoji postati ono što je renesansni mag smatrao svojom dužnošću - pred-

met i cilj vlastitog eksperimenta. U njega on uranja i doživljava ga iznutra, puštajući ga da postane zrcalo njegove vlastite transformaci­ je. Umjesto da procesom upravlja izvana, on mu nudi unutrašnje vod­ stvo, kako bi postao sastavni dio vlastita eksperimenta i kretao se za­ jedno s njim. On sam podvrgava se procesu primjene, prihvaćajući svaki rizik koji iz njega proizlazi. Ali, budući da je on sam predmet i cilj svoga eksperimenta,  izbjegavat će svaku prisilu, svako nasilje i sve što je protivno prirodi. Renesansni je mag, tako, svoju djelatnost uspoređivao s onom botaničara ili vrtlara, koji poštuje prirodni poredak - pomažući prirodi u njezinom djelu, laskajući joj, hraneći je i nježno dovodeći njezine vlastite skrivene potencijale do  zrelosti. Prema Paracelzusovim riječima, »Alkemičar...budi ono što je u priro­ di uspavano...« Ili, kao što je izjavio Giambattista Delia Porta, neko­ liko godina nakon Paracelzusove smrti: »Djela Magije nisu ništa dru­ go doli djela Prirode... njihova se obzirna Magija može usporediti s bračnom vezom. Priroda je ona koja rađa, ali Umjetnost je ona koja njezinim plodovima priprema put.«

Bi li se ove mefafortčke paralele mogle izraziti nešto jasnijim psihološkim rječnikom? Odgovor na ovo pitanje može se, barem dje­ lomice, ilustrirati koncepcijom osobnog »rasta« ili »zrelosti«. No, što točno podrazumijevamo pod »rastom« i  »zrelošću«?  Ustvari, čovjek

»raste« i razvija se na dva osnovna načina.

Sukladno definiciji profane magije, čovjek može rasti akumula­ cijom. Drugim riječima, nečiji ego ostaje, takoreći, suštinski nepro- mjenjen, zadržavajući istu konfiguraciju. On jednostavno apsorbira iskustva - što više seksualnih osvajanja, što više putovanja, što više dobara. Zahvaljujući takvoj akumulaciji, ego se metaforički govo­ reći, progresivno širi i ispunjava; ali pri tome zadržava svoju prvobit­ nu konfiguraciju kojoj se iskustvo samo prilagodilo. S druge se stra­ ne nalazi pojedinac kojega je apsorbiralo iskustvo. Umjesto da is­ kustva »skuplja«, on dopušta da ga svako od njih modificira ili trans­ formira. Svako novo iskustvo ili avantura za njega je internalizirano, tako da temeljna konfiguracija njegova ega neprestano mutira, mije­ nja oblik i adaptira se okolnostima ili kontekstu u kojima je smješte­ na. Veličina i kvantiteta gube važnost u odnosu na transformaciju. Drugim riječima, turist postaje hodočasnikom.

Imajući na umu ovakvo razlikovanje, profani se čarobnjak može promatrati kao neka vrsta spremišta ili odlagališta akumulirane moći

i energije, koja se, prije ili kasnije, mora ispoljiti na bilo koji način. Primjer takvoga procesa jest Adolf Hitler. S druge strane, duhovni čarobnjak djeluje kao vodič ili kanal, postajući odrazom onih snaga koje je kroza se propustio. Takav je bio slučaj s pojedincima poput, primjerice, sv. Franje ili Buddhe, koji su doživjeli tradicionalno mis­ tično obraćenje. Takav je, možda, bio i slučaj Gandhija ili Martina Luthera Kinga. Takav je, konačno, slučaj, sa svakim istinskim iscje­ liteljem.

Ukoliko metaforičko razlikovanje na duhovne i profane čarob­ njake može imati psihološke implikacije, ono, također, može imati i duboke teološke implikacije. Za hermetički orijentirane kršćane, ono definira temeljnu postavku o inkarnaciji. Takvog je mišljenja bio Charles Williams, pisac i teolog, koji je među svoje prijatelje ubrajao

C. S. Lewisa i J. R. R. Tolkiena, a pripisuje mu se zasluga za obraće­ nje T. S. Eliota i W. H. Audena na anglikanizam.

Za Williamsa, kao i za ostale hermetičke mislioce, starozavjetni se Bog može smatrati nekom vrstom profanoga čarobnjaka, ili pro­ fanoga alkemičara. U tome svojstvu, on gleda na svijet kao na alke­ mijski eksperiment, iz kojega je sam izdvojen, od kojega se ograđuje i udaljava, netaknut i imun na sve što se u njemu zbiva. Sa svoje tran- scendentne pozicije, on orkestrira događaje poput lutkara ili ka­ zališnog redatelja, intervenirajući doslovno kao deus ex machina, ka­ da mu se to svidi, kako bi, primjerice, razdvojio Crveno more, is­ kušao Joba ili riješio stvar potopom, kada bi izgubio strpljenje. Kao u spektaklima Cecila B. DeMillea, on trguje blještavilom i moći i za­ povijeda poslušnost da bi zadovoljio svoju hirovitost. Poput profanih čarobnjaka, on manipulira svojim eksperimentom izvana, kliještima upravljajući svojom kreacijom.

Prema kršćanskoj predaji, starozavjetni se Bog inkarnirao u čo­ vjekovu obličju. Time je on, prema Williamsovu mišljenju, poput alkemičara ušao u vlastito djelo, postavši predmetom, ciljem i, ako je to potrebno, žrtvom vlastita eksperimenta. Umjesto da njime upravlja izvana, nastoji mu ponuditi unutrašnje vodstvo - dok, u isto vrijeme, u vlastitom tjelesnom biću doživljava izvorno iskustvo ljudskog obličja koje je sam stvorio. U stvari, on sudjeluje u svojoj kreaciji kako bi ona dobila vlastitu dušu i prestala biti pukom igračkom u rukama svemogućeg stvoritelja, kako bi konačno preuzela odgovor­ nost koju za sobom povlači slobodna volja i etički izbor. Kako bi ob-

dario svoju kreaciju ovim nasljeđem, on joj se mora podjarmiti i do­ pustiti da od iste bude mučen, ukoliko je to smjer koji mu ona diktira. Na taj se način alkemijski eksperiment razvija i doseže svoju zrelost, pa čak i ako je cijena toga razvitka i zrelosti transformacija i žrtvo­ vanje samoga alkemičara.

S ovakvog, teološkog gledišta, svrha je inkarnacije obdariti kre­ aciju vlastitom dušom, drugim riječima, slobodnom voljom koja se manifestira kroz žrvu njena stvoritelja. Na ovome počiva Novi zavjet i mogućnost otkupljenja. Kreacija više ne predstavlja starozavjetno kazalište lutaka, u kojemu lutkar orkestrira događaje i nameće pravi­ la. Naprotiv, kreacija, obdarena slobodom i iz nje proizlazećom od­ govornošću, sada govori u svoje ime.

Bez obzira na to prihvaćali ili ne ovakvo teološko gledište, dokaza o tome da je čovječanstvo izvuklo neku konstruktivnu korist od slobodne volje, otkupljenja ili mogućnosti otkupljenja, nema baš napretek. Dvije tisuće godina nakon događaja koji su navijestili dolazak takozvanog Novog poretka, čovječanstvo se nije, barem ne u značajnoj mjeri, približilo svome otkupljenju. Umjesto da pristane uz Krista i slijedi njegov primjer, zapadni je čovjek - od početka krš­ ćanske ere, ali i ranije - bio skloniji Šimunu Magu, a hermetičku je misao prihvaćao na način kojim je svojim »uzorom« učinio ne Isusa, već Fausta. Povijest zapadne civilizacije je, u krajnjoj liniji, povijest čovjekovog puta ka »faustijanstvu«. Faust je vrhovni arhetip i avatar zapadnog čovjeka. Ali, Faust šesnaestog stoljeća, kao što smo već napomenuli, tražio je znanje izvan granica kršćanskog morala. Me­ đutim, Faust dvadesetog stoljeća traga za znanjem - i moći - izvan granica svakoga morala i svih sustava vrijednosti. Ako snage koje je oslobodio mogu Fausta šesnaestoga stoljeća učiniti prokletim prema kršćanskim standardima, one snage koje su oslobodili njegovi mo­ derni ekvivalenti povlače za sobom mnogo strašnije i opipljivije obli­ ke prokletstva.

Figurativno  i doslovno,  srednjovjekovni  i renesansni čarobnjaci djelovali su u zaštitnom krugu. Iz sigurnosti njegovih granica oni su, vjerovalo se, prizivali i kanalizirali snage i  upravljali  silama iz ne­ beskih ili paklenih sfera. Takve su snage uvijek predstavljale potenci­ jalnu opasnost. Brojne narodne priče i legende govore o suviše ambi­ cioznim čarobnjacima, žrtvama invociranih sila nad kojima su izgu­ bili kontrolu - sila koje su probile granice zaštitnog kruga i uništile

ga. No, čak i ako čarobnjak uspije zadržati vlast nad silama koje je prizvao, njegov mu krug sigurnosti i zaštite jednako tako nameće ograničenja. On ne može zakoračiti izvan njegovih granica, a da pri­ tom, barem u određenoj mjeri, ne postane žrtvom energije koju je os­ lobodio. Tako magični krug postaje zatvorom, izolirajući čarobnjaka iz stvarnosti koja leži izvan njegovih okvira - stvarnosti u kojoj se oslobođeni i moćni principi mogu neometano kretati.

Zar ovo nije metafora za našu civilizaciju u cjelini? Jer, naša kul­ tura, tehnologija i njezini proizvodi predstavljaju neku vrstu magič­ nog kruga. Zatvoreni u navodnu sigurnost ovoga kruga, mi priziva­ mo moći apokaliptično destruktivnih potencijala. Svoj svijet zaga­ đujemo plastikom i radijacijom, otrovnim kemikalijama i industrij­ skim otpadom. U zaštitnom okrilju svoga magičnog kruga, pripisuje­ mo si božanske moći i vršimo eksperimente koji su protuprirodni - genetički inženjering, eksperimenti s nuklearnom fizijom i fuzijom, razvoj biološkog i kemijskog oružja. Poput dr Frankensteina, i mi stvaramo monstruoznosti. Nerijetko pokazujemo sklonost da, poput nepažljivih čarobnjaka iz onih, naizgled naivnih priča iz starine, izgubimo nadzor nad snagama koje smo sami prizvali - kao što se, primjerice, dogodilo u Černobilu. Tada prestajemo biti čarobnjacima, bilo duhovnim bilo profanim, i postajemo žrtvama.

Pa čak i ako uspijemo ponovno zadobiti nadzor, magični krug tehnologije, koji je stvoren kako bi nas štitio, postaje naš tamničar. Tehnologija proširuje snagu i doseg naših ruku, ali ne i mudrost koja njima upravlja. Tako se zavaravamo misleći kako uživamo veću slo­ bodu, dok se, ustvari, dobrovoljno podvrgavamo još gorem robova­ nju. Stavljamo se, sa stalno rastućom bespomoćnošću, na milost i ne­ milost autonomnih mehaničkih »sustava«, od klima-uređaja i umjet­ no reguliranih uvjeta u kojima živimo i radimo, do kompjuteriziranih mreža globalnih razmjera. A u svojoj ovisnosti o tehnologiji, postaje­ mo sve nemoćniji, odričući se svake istinske moći i odgovornosti. Suvremeni je grad, za razliku od Petrograda ili Berlina u devet­ naestom stoljeću, gotovo potpuno bespomoćan pred iznenadnim nanosima snijega. Već duže vrijeme slušamo ozbiljna upozorenja ko­ ja se tiču kompjuterskog terorizma: kompjuterski virus može stvoriti zbrku u životu pojedinca, ali i uzdrmati banke i multinacionalne tvrtke, pa čak i dovesti do ruba nuklearnog sukoba.

Posljedica svega je rastuća otuđenost i izolacija od stvarnosti ko­ ja nas okružuje. Postali smo suviše komotni, suviše zaštićeni i sve manje sposobni prihvatiti odgovornost za svoje vlastite živote, neprestano svaljujući krivnju na druge, jureći na sudove ne bismo li postigli kompenzaciju uvijek kada stvarnost probije čahuru naše egzistencije. Od svake povrede tražimo zaklon, a društvenu interak­ ciju umatamo u groteskni jezik »političke ispravnosti«. Sve se više oslanjamo na »specijaliste« u tamnim odijelima, koji neprestano švr­ ljaju u našoj blizini, iščekujući da u našim životima nešto krene po zlu, ne bi li se nahranili na tuđoj nesreći. A postupajući tako, postaje­ mo neizbježne žrtve manipulacije.

Ovakva manipulacija predstavlja sredstvo »pokretanja stvari«, a samim time i oblik magije. No, magija o kojoj je ovdje riječ razlikuje se od duhovne magije renesansnih hermetičara. Ona bi se prije mogla nazvati sitnim čarobnjaštvom, koje je bilo predmetom Agrippinih osuda, a koje je svoje pristalice našlo u brojnim malim Faustima u njihovim ograničenim i fragmentiranim domenama. No, takva magi­ ja, iako sitna i profana, nije ništa manje opasna i rasprostranjena, a svi mi predstavljamo njezine sadašnje ili buduće žrtve.

Stranice koje slijede odnose se upravo na ovu vrstu »magije«.