3

MAGIJA MRAČNOG DOBA

Tijekom  prvog  tisućljeća,  hermetička  misao  nije  držala isključivi monopol nad razvojem magije. Indija i Kina, prim- jerice, imale su vlastite magijske i alkemijske tradicije, koje su

se proširile na Tibet, Burmu, Koreju i Japan. Te su tradicije u mnogim aspektima daleko prethodile aleksandrijskom hermetizmu. Međutim, hermetizam, ili barem njegove osnovne postavke, bio im je, u velikoj mjeri srodan. Taoistička je alkemija, primjerice, osim zapadnjačka četiri elementa - zemlje, zraka, vatre i vode - poznavala i druge. Za taoističke je alkemičare ponekad i drvo smatrano elementom. Međutim, po svojim temeljnim načelima -  analogiji onoga iznad i onoga ispod,  unutrašnjeg i vanjskog, ideji o povezanosti svih stvari, mogućnosti da se na određeni način izazovu promjene - alkemijske su tradicije Istoka bile u suglasju sa svojim zapadnim ekvivalentom. Preko gimnosofista Aleksandrije, indijska je misao, vedska, jednako kao i budistička, na jedinstveni način uspostavila svezu s hermetiz- mom.

U zapadnoj je Europi, tijekom takozvanog mračnog doba, tako­ đer postojala magijska tradicija, no ona je imala malo sličnosti s her- metizmom. Slavenski i teutonski narodi imali su svoje šamane - ple­ menske proroke ili »vračeve«. U keltskom su, pak, svijetu postojale puno  sofisticiranije  figure  -  druidi,  čija je  uloga  i  djelovanje  bila slična onoj barda, u drevnoj Irskoj poznatoga kao »ollave«. U nedos­ tatku pisane riječi, šaman, druid, bard ili ollave obnašao je ulogu svo­ jevrsnog svećenika.  Zbog nepostojanja zapisa, on se morao uvelike oslanjati  na  svoje pamćenje;  upravo je  vježbanje pamćenja  (koje se učilo i  u sredozemnim kulturama) postalo jednom od »vještina nje­ gova  zanata«.  Njegove  su  sposobnosti  pamćenja  često  bile  izvan­ redne. Tako se, s vremenom, »umijeće pamćenja« sredozemnih i kel-

tskih izvora, spojilo s hermetizmom i postalo sastavnim dijelom ezo- terijske tradicije Zapada.

Upravo zbog nedostatka pisane riječi, druid, bard ili ollave je, ustvari, predstavljao živuću knjigu - ako ne i živuću knjižnicu. U nje­ govom je pamćenju bila pohranjena povijest, legende, običaji, zakon­ ska pravila, čitavo naslijeđe i identitet plemena ili naroda. On je, ta­ ko, predstavljao veličanstvenu i snažnu ličnost, koja je uživala ugled svetog čovjeka, barem u onoj mjeri u kojoj su takav ugled uživali kasniji kršćanski svećenici. Prema tradiciji, koja se nažalost nije odr­ žala do danas, bard je u drevnoj Irskoj bio ovlašten pojaviti se na rat­ nom polju i jednostavnom zapovijedi nametnuti primirje između za­ raćenih strana. Tko god bi se usprotivio njegovoj zapovijedi, bio bi proklet.

Izricanje prokletstva predstavljalo je čin magije - primitivne pre­ ma hermetičkim standardima, ali doista magije. Čak i  za one koji nisu poznavali tradiciju u kojoj je bila ukorijenjena, ta je magija pro­ izvodila galvanizirajući učinak. Rimski povjesničar Tacit opisuje su­ kob između carske vojske i keltskih ratnika, koji se zbio 61. godine pr. Kr.: »Neprijatelj je stajao na obali, zbijen u gustim redovima. Me­ đu njima su, vitlajući bakljama, stajale žene odjevene u crno, razba­ rušenih kosa, poput Furija. Nedaleko od njih,  ruku  uzdignutih  ka nebu, stajali su druidi i izvikivali stravične kletve.« Rezultat je bio više nego uznemirujući:»Taj je čudan prizor obuzeo rimske vojnike nekom vrstom paralize. Stajali su mirno - izloživši se tako  kao mete.«

Ako je takva magija uspjela izazvati strah u dobro uvježbanim i discipliniranim rimskim vojnicima, onda je tim više bila zastrašujuća za ljude među kojima je takva praksa bila ukorijenjena. Keltski je bard često rabio svoje magične kletve; za njega, kao i za hermetičara, riječi i imena imala su ogromnu snagu. »Imenujući« čovjeka - zazi­ vajući ga u pjesmi, takozvanom »satire« ili prokletstvu - bard je mo­ gao baciti zlo na njega, kao i na njegove potomke, obično »do sedmo­ ga naraštaja«, stoga ne začuđuje činjenica da je zbog te sposobnosti uživao golemo strahopoštovanje. Drevna irska poslovica kaže : »Pro­ klet bio onaj koji digne ruku na pjesnika.«. Takvo je prokletstvo sadržavalo puno više od puke osobne osvete. Budući da je pjesnik utjelovljavao naslijeđe čitavog naroda, svako zlo bačeno na njega bi­ lo je, makar i simbolično, bačeno na čitav narod.  Krivac koji je

prouzročio takvo zlo bio je odmah izopćen i proklet, što bi se moglo smatrati nekom vrstom poganskog ekvivalenta ekskomunikacije.

Tragovi takvog djelovanja, makar i samo njegovi nejasni odjeci, održali su se u Irskoj do današnjih dana. Oni se odražavaju, iako znat­ no slabije, u ugledu koje uživa pjesnik. On je još uvijek obavijen laganom koprenom magije, prozirnim oblačkom svetog strahopošto­ vanja; njegove riječi imaju veću težinu i značaj negoli igdje drugdje u zapadnoj Europi. U Engleskoj, na primjer, pjesništvo služi samo slavljenju i obožavanju nacionalne kulture, i ne igra veću ulogu u svakodnevnom životu ljudi. U Francuskoj se pjesništvo očuvalo kao osnovni izraz kulture, ali samo u svjetovnom kontekstu. U Irskoj je poezija ne samo sastavni dio kulture, već je stopljena s onim što se približava duhovnom, orfičkom, proročanskom; poezija je još uvijek zaodjevena nečim što se približava području organizirane religije. Jezik, a posebice pjesnički jezik, još je uvijek prožet magijskim ele­ mentima, s dobronamjernom ili, pak, zlonamjernom prizivajućom snagom. Drugim riječima, poezija je moćna. I kakva god sramotna djela činili teroristi svih frakcija u Sjevernoj Irskoj, jedno im se mora priznati. Za razliku od drugih fanatika - koji izvršavaju smrtne kazne nad ljudima koji proizvode djela kreativne imagnacije - oni u Irskoj oduvijek su iskazivali gotovo sacerdotalno, (sacerdos - svećenik, - svećenički, duhovnički) poštovanje prema čaroliji riječi u ozbiljnoj književnosti.

Međutim, magija drevnih Kelta, kao ni drevnih Teutonaca i Sla­ vena, ne može se nikako smatrati hermetičkom. Možda bi mogla sa­ državati elemente slične onima koji se nalaze u korijenima hermetiz- ma. Vjeruje se, primjerice, da su druidi keltske Francuske i britan­ skog otočja, prihvaćali načela poput reinkarnacije i besmrtnosti duše, zbog čega im neki klasični pisci pripisuju utjecaj pitagorejske misli. Takav je zaključak malo vjerojatan - iako se ne bi mogao niti odbaci­ ti, s obzirom na razvijene trgovačke veze Grčke i keltske Europe. Unatoč postojanju takvih paralela, magija europskog mračnog doba ostala je, ipak, prilično primitivnom. Ona se obično ispoljavala u kletvama, sitnom čarobnjaštvu, vračanju, iscjeljivanju i proricanju, čime se pokušavalo utjecati na uski krug fenomena, poput recimo, prizivanja kiše. Međutim, nedostajao joj je onaj sveobuhvatni koz- mološki, metafizički, epistemološki i pshološki okvir, koji je obi­ lježavao hermetizam. Osim na onoj ograničenoj i neposrednoj, nije

se mogla iskoristiti za »pokretanje stvari« na nekoj drugoj razini. I, za razliku od hermetizma, nije mogla osigurati temelje za ono što će prerasti u znanstveno istraživanje - te, svojevremeno, u znanstvenu manipulaciju stvarnošću. S obzirom na puteve koje je ucrtao rene­ sansni faustovski mag, ona se ograničila na područje »niže magije« ili »vraćanja«.

Kada pomislimo na magiju u razdoblju europskog mračnog do­ ba, prvi lik koji nam padne na pamet jest, naravno, Merlin. Za mnoge je Merlin doista arhetipski mag, arhetipski vrač, ili arhetipski čarob­ njak. Međutim, Merlin koji uživa takav ugled nije proizvod mračnog doba. Upravo suprotno, on je književni lik iz kasnog Srednjeg vijeka, kada je srednjovjekovna kultura bila na svome vrhuncu. On je čarob­ njak, kojega su tijekom trinaestog i četrnaestog stoljeća smjestili u prošlost, u šesto stoljeće - kao što su i vitezovi i viteška čast kasnije epohe bili prebačeni u legendarnu Britaniju Arturova doba.

Ukoliko je uopće postojao povijesni prototip Merlina, on je mo­ gao postojati sredinom ili krajem šestog stoljeća - razdoblja koje se pripisuje Arturu, pod pretpostavkom da je i ovaj postojao. Nejasne slike ovog ranijeg Merlina preživjele su u velškoj legendi i književ­ nosti preko lika znanog kao Myrddin. Međutim, lik Myrddina pot­ puno je drukčiji od veličanstvenog i impozantnog maga iz kasnije ar- turijanske romanse. Moguće je da je on bio druid, ili, pak, vidovnjak pod utjecajem druidske misli. Međutim, on se u osnovi ne razlikuje od tradicionalnog plemenskog šamana i vrača. I umjesto da je zračio natprirodnim, gotovo božanskim autoritetom, on je prije bio žrtvom i mučenikom - vizionarem, kojega je progonio i izopćio vlastiti narod.

Bilo koji Merlin, ili njegov prauzor, koji je mogao postojati u šestom stoljeću, imao bi malo zajedničkog s veličanstvenim i autori­ tativnim likom srednjovjekovne romanse - likom koji je ušao u naro­ dnu svijest gotovo više od pet stoljeća kasnije, 1136. godine, preko djela Geoffreya od Monmoutha naslovljenog »Povijest britanskih kraljeva«. Stvarni, povijesni Merlin, ukoliko je uopće postojao, bio je samo jedan od lokalnih proroka ili vrača-čarobnjaka, s aspektima koji pomalo podsjećaju na šekspirijansku ludu. On je možda djelovao kao posrednik, izraz ili nositelj panteističke veze s prirodom i prirod­ nim svijetom. Njegove vještine, takve kakve su bile, možda su se sas­ tojale od tipičnih šamanskih sposobnosti komunikacije sa životinja­ ma, promjene oblika, izazivanja transa u sebi i drugima, tumačenja

snova i njihova značenja i izvođenja čina divinacije. Možda su mu se pripisivale i sposobnosti tumačenja i predviđanja  određenih  doga­ đaja, ali ne i sposobnost da takve događaje sam orkestrira i pokrene. Njegova je magija, stoga, bila sitna, parohijska i materijalistička u usporedbi sa sveobuhvatnom, visoko produhovljenom magijom her- metičara.

Crkva  apsorbira pogansku  magiju

U hermetizmu je magija bila ugrađena u složeni i sofisticirani psiho­ loški, teološki i kozmološki okvir. Prema takvim je mjerilima, magija europskog mračnog doba bila primitivna. Međutim, zbog toga nije bio umanjen njezin utjecaj ili, pak, otpornost i postojanost koja joj je omogućila opstanak. Svaka je europska zajednica, od velikih urbanih središta do zabačenih sela, imala svoje vještice i čarobnjake. Oni su na jednostavan, iako, nesumnjivo, uspješan način, djelovali na tijelo i dušu ljudi - kao liječnici i porodilje, poznavatelji ljekovitoga bilja i meteorolozi, tumači znamenja i snova, kao savjetodavci, odnosno, nešto poput današnjih psihologa ili psihoterapeuta. Učinkovitost ne­ kih od njihovih biljnih i homeopatskih preparata, odnedavna je, iako uz izvjesne rezerve, počela ponovno stjecati priznanje od strane liječ­ ničkih krugova.

U Europi toga doba, takva je magija bila naširoko osuđivana od strane crkvenih vlasti i njezinih svjetovnih predstavnika. U šestom je stoljeću Grgur, biskup od Toursa, pripovijedao o prinčevoj smrti koja je nastupila uslijed magijskih inkantacija, što je bilo povodom pokre­ tanju lova na vještice, prilikom kojeg su pogubljene "mnoge  pariške domaćice"   Početkom  devetog  stoljeća,  Karlo  Veliki je  nametnuo stroge zakone protiv magije, kojima se ponajprije nastojalo pokrstiti

-   ili, barem, ukrotiti - poganska plemena sjeverne Njemačke. Ovi su zakoni predstavljali presedan za mnoge progone koji su uslijedili nakon njihova donošenja. Ti su se progoni, ponekad potaknuti histe­ rijom, a katkad ciničnom proračunatošću, nastavili sve do u početka osamnaestog stoljeća, s vremenom se proširivši preko Atlantika - primjerice u Salem, u saveznoj državi Massachusetts, te širom Južne Amerike.  Ova zbivanja predstavljaju žalosno poglavlje u povijesti zapadne civilizacije i kršćanstva, ali i suviše dobro poznato, stoga ga ovdje ne treba pobliže proučavati. Dovoljno je reći da je na desetine,

možda i stotine tisuća nesretnih žrtava bilo mučeno, vješano, uta­ pano, spaljivano ili podvrgavano raznim drugim groznim oblicima smrti, samo zbog njihovog poznavanja iscjeliteljskih svojstava bilja, optužbe od strane zavidnog i osvetoljubivog susjeda, ili, pak, pobož­ nog žara samoljubivoga inkvizitora.

Unatoč progonima, poganska je magija preživjela. S njome su se čak i u dvadesetom stoljeću povezivale određene izolirane ruralne za­ jednice, za koje se vjerovalo da još uvijek održavaju magijsku prak­ su. Štoviše, tijekom posljednjih dvadesetak godina ovoga stoljeća, mnogi su ljudi, sve se više udaljavajući od duhovne praznine posto­ jeće, organizirane religije, počeli ponovno otkrivati pogansku magi­ ju. Pretpostavlja se da u današnjoj Britaniji postoji više od dvadeset tisuća pristalica Wicca-e, takozvane »Stare Religije«,  ili  čarobnjaš­ tva. Međutim, suprotno od općeprihvaćenog mišljenja, ona nema nikakve sličnosti s konvencionalnim pojmom sotonizma. Upravo suprotno, Wicca i sotonizam predstavljaju potpuno različite sustave vjerovanja i prakse, koji se u većoj mjeri sukobljavaju negoli se po­ dudaraju. Wicca, ili čarobnjaštvo, ostatak je drevnog pretkršćanskog poganizma. Isprva, ono najvjerojatnije nije sadržavalo nikakvu teo­ logiju, nikakve konceptualne okvire, predstavljajući prije skup empi­ rijske prakse i tehnika negoli sustav vjerovanja. Tek je kasnije, zbog potrebe za opravdanjem i priznanjem od strane nominalno kršćan­ skog svijeta, proizašao određeni konceptualni okvir. Taj se okvir slo­ bodno može opisati kao neka vrsta mističnog panteizma, kojeg ka­ rakteriziraju poštovanje i harmonija s prirodom, a čije postavke da­ nas mnogi smatraju hvalevrijednima.  On  također  antropomorfizira sile prirode kao poganske bogove i božice, te je upravo ovaj koncept stvorio pogrešno mišljenje, podržavano od strane Crkve, koje je ovo vjerovanje  izjednačilo  sa  sotonizmom.

Prema općeprihvaćenim teorijama, bogovi jedne religije prije ili kasnije postaju demonima religije koja ju nasljeđuje. Tako su, na primjer, Astarti - božici-majci drevnih Feničana, takozvanoj »Kra­ ljici Neba« i »Zvijezdi Mora« - preoteli naslove i promijenili joj spol, transformirajući je, tako, u demona Astarota. U klasičnom je Ri­ mu Pan, bog prirode, prikazivan kao rogato i bradato božanstvo, s ko­ pitima umjesto stopala i jarčevim repom. U kontekstu onoga vreme­ na, Pan zasigurno nije bio »zao«. On je, jednostavno, utjelovljavao sile prirode, među kojima i seksualnu energiju i njenu manifestaciju u

plodnosti. Za kršćane je, međutim, priroda bila »nepreporođena«,

»pala«, te je još uvijek čekala na otkupljenje; na seksualnost se gleda­ lo ne samo s nepovjerenjem, strahom i gađenjem, već je ona - osim u ograničenom smislu bračne institucije - stigmatizirana kao »grijeh«. Tako je bog »griješne« prirode i seksualne energije postao utjelov­ ljenjem »zla«. Rogatog boga prirode, s kopitima i jarčevim repom, kršćanska je doktrina pretvorila u đavla.

Sličan je postupak primijenjen i na sjevernoeuropske bogove prirode, od kojih su mnogi također bili rogati - primjerice figura poz­ nata kao Herne Lovac, ili keltsko božanstvo Kernunos. I  njih je Crkva izjednačila s kršćanskim đavlom, a njihove sljedbenike odmah označila kao sotoniste. Neki su od njih, pritisnuti takvim progonima, zaista i postali sotonistima, prihvaćajući crkveno izjednačavanje nji­ hova  rogatog  božanstva  s  njezinim  vlastitim  avatarom  prirodnog

»bezvlađa«, prirodne »anarhije«, prirodne »sirovosti« i snage libida. Naravno, među onima koji su prihvaćali kršćansko učenje o grijehu i kršćanske definicije dobra i zla, bilo je i istinskih sotonista - pojedi­ naca koji su, potpuno svjesni svojih otpadničkih i svetogrdnih na­ mjera, priznavali zlo kao takvo i prigrlili ga. Međutim, za mnoge pri­ padnike »Stare Religije« kršćanska teologija jednostavno nije posto­ jala. Kršćanski »grijeh« za njih nije imao nikakva značenja, jednako kao što ni danas taj pojam ni na koji način ne figurira u hinduizmu ili budizmu. Njihova odanost rogatom bogu nije predstavljala nikakvo veličanje zla, već je jednostavno bila izrazom poštovanja spram prirode i njezinih sila.

Mnogo je puta Crkva,  u  svome nastojanju  da iskorijeni  »Staru Religiju«, potiho priznavala poraz, te ju je, umjesto  zatiranja, poku­ šavala  uklopiti  u  svoje  strukture.  U  velikome je  dijelu  nominalno kršćanske  Europe  kršćanstvo,  zapravo,  predstavljalo  samo  vanjsku fasadu  i  umjetnu  nadgradnju,  čiji  su  temelji  ostali,  više-manje,  ne­ taknutima.  Seljaci su pohodili obvezne nedjeljne mise,  slavili blag­ dane  koje je  odredila  Crkva,  poštovali  crkvenu  hijerarhiju,  plaćali svoje desetine - a u isto vrijeme, kada svećenstvo nije promatralo, nastavljali prakticirati rituale »Stare Religije«. Na taj su način preživ­ jeli obredi poput Walpurgisnacht-a -  »vještičjeg  Sabata« - sa svojim orgijastičnim  seksualnim ludilom  i  drogom koja  se  rabila prilikom inicijacije,  snažnim halucinogenom, koji je izazivao osjećaj  lebdenja. Postoje određeni dokazi na temelju kojih možemo pretpostaviti da su

»glasovi« koje je, navodno, čula Ivana Orleanska, a koji su se pripisi­ vali svetom Mihaelu, sv. Katarini i sv. Margareti, zapravo bili površno kristijanizirani likovi čije je podrijetlo u obrednim inkantacijama Wicca-e. Takvo mišljenje dijeli i romanopisac Thomas Keneally, au­ tor Schindlerove Arke (ili Schindlerove liste), opisujući Ivanu Orlean- sku u jednoj od svojih ranijih pripovjedaka naslovljenoj Blood Red, Sister Rose. Keneallyjev je opis prihvatljiv kao i svaki drugi, ali i mnogo prihvatljiviji od mnogih.

Mogućnost da  su »sveci«, čije je glasove slušala Ivana, pred­ stavljali poganske likove pod krinkom kršćanstva, u sebi ne skriva ništa neobično. Mnoga je poganska božanstva, kao i njihove hramo­ ve i svetišta, stigla takva sudbina. Crkva je isprva bila stidljiva u tak­ vim nastojanjima, osjećajući obvezu da ih racionalizira. Tako je, pri­ mjerice, 398.godine posl. Kr. sv. Augustin pisao:

A kada vlasti dopuste da se sruše hramovi, unište idoli i žrtvenici, a moje je sudjelovanje u tom činu dokaz moga prijezira, moramo se uzdržati od prisvajanja bilo čega što se u njima nalazi, tako da bismo mogli dokazati da nas je u njihovu zbacivanju vodila po- božnost a ne pohlepa.

Međutim, nakon manje od dva stoljeća, crkvena se  politika u tome pogledu dramatično promijenila. Godine 601., papa Grgur I za­ ključio je:

...da hramovi idola tih naroda (Engleske) nikako ne smiju biti uni­ šteni. Dakako, idole treba uništiti, ali sami hramovi, kao i oltari i relikvije pohranjene u njima, imaju se poškropiti svetom vodom. Jer, ako su ti hramovi dobro građeni, moraju se pročistiti od obo­ žavanja demona i posvetiti ih službi pravome Bogu. Nadamo se da će na taj način, ovi ljudi, vidjevši da im hramovi nisu uništeni, možda ispraviti svoju grešku i, okupljajući se u svojim uobičaje­ nim središtima, možda početi spoznavati i obožavati pravoga Boga. A kako su oni naviknuli žrtvovati mnoge bikove demonima, neka ih od sada žrtvuju u nekoj drugoj svečanosti, poput Dana Prinosa ili blagdana Svetih Mučenika.

Sukladno takvoj politici, kršćanske su se crkve, opatije i kate­ drale obično gradile na mjestima poganskih svetišta. Poganski kul­ tovi posvećeni božanstvima i junacima pretvoreni su, putem relikvi­ ja, u kršćanske kultove posvećene svecima i mučenicima. Poganska božica-majka, kojoj su bila posvećena brojna svetišta, jednostavno je

kristijanizirana, takoreći, krštena, i podvrgnuta prisilnom obraćenju. Većina crkava posvećenih Našoj Gospi, koje su bile rasprostranjene širom Francuske, isprva su bile posvećene potpuno drukčijim gospa­ ma - poput, primjerice Isis, Djevice od Le Puya, Rosmerte, zaštitnice rijeke Meuse, ili Arduine, vrhovne božice Ardena. . Crkva je nji­ hovim ponovnim posvećenjem, »pročistila« i »sanktificirala« hramo­ ve podignute u njihovu čast, prilagodivši ih svojoj božici-majci, Djevici Mariji - koja se vrlo često izjednačavala i miješala s Mag­ dalenom.

Međutim, za seljaštvo koje se klanjalo na tim mjestima, promje­ na naziva nije igrala veliku ulogu; jedna božica-majka bila je jednako dobra kao i bilo koja druga. Seljaštvo je i dalje obožavalo isto bo­ žanstvo, bez obzira na to kako ju je kršćanska crkvena hijerarhija od­ lučila nazivati. Slična je situacija nastavljena i drugdje u Europi. U Irskoj je, na primjer, poganska božica-majka Brigita, zaštitnica vatre, jednostavno zamijenjena navodnom kćeri druida, ženom za koju se tvrdilo da se preobratila u kršćanstvo i utemeljila vjersku zajednicu. Kanonizirajući ga poput sv. Brigite, pogansko se božanstvo, tako, du­ hovno pročistilo i njegovo je obožavanje postalo legitimno.

Ako je poganska magija opstala preko nominalne kristijanizacije njegovih božanstava i svetišta, ona je preživjela i u drugim oblicima. Postojale su, primjerice, romanse o takozvanom Svetom Gralu, koje neki i smatraju izrazito kršćanskim. Konačno, Sveti Gral je isprva oz­ načavan kao specifično kršćanska relikvija. Do  dvanaestog je  sto­ ljeća on to doista i postao. Međutim, gralske romanse iz dvanaestog stoljeća rezultat su križarskih ratova i odražavaju proces hibridizacije

-  čudnog križanja judeo-kršćanske predaje s mnogo starijim pričama poganskog keltskog podrijetla. Te starije pripovijesti nemaju nikak­ vih kršćanskih obilježja. Ponekad se one nazivaju »poganskim gral- skim« pričama, a Gral, koji se u njima pojavljuje, nema nikakve veze s Isusom. Upravo suprotno, on predstavlja magični kotao u kojemu ranjenik biva iscijeljen, a mrtvac vraćen u život. Isto tako, glavni ju­ nak »poganskih gralskih« priča nije Percival ili Parsifal, niti kasniji Lancelot ili Galahad, već Gawain, čija potraga završava obnavlja­ njem plodnosti zemlje.

Isti je junak protagonist jednog drugog djela, koje potječe iz vre­ mena »poganskih gralskih« priča, a nosi naslov Gawain  i  Zeleni vitez.  To djelo,  izniklo  iz samoga srca navodno kršćanske Europe,

neskriven je portret pretkršćanske poganske magije. Govoreći sred­ njovjekovnom viteškom terminologijom, Zeleni vitez predstavlja opis drevnog keltskog božanstva biljnoga svijeta - sjevernog ekviva­ lenta Panu, koji je upravljao sezonskim ritmovima, sjetvom i žetvom, rođenjem, smrću i ponovnim rođenjem godine. Ova poema odražava donkihotovsku uzaludnost čovjekova pokušaja da ovlada tim prirod­ nim procesima i slabost njegovih, doduše pobožnih, nastojanja da se umiješa u prirodni tijek.

Božanstvo vegetacije iz djela Gawain i Zeleni vitez pojavljuje se i kasnije, prerušen u mnoge druge likove. Tako se, na primjer, on učestalo javlja kao takozvani Zeleni Čovjek, čiji je lik nenametljivo pronašao svoje mjesto među likovima uobičajenije i ortodoksnije kršćanske ikonografije. Zeleni je Čovjek često zamjenjivan s Her- neom-Lovcem, Kernunosom i drugim sličnim rogatim božanstvima. Ukoliko postoji ikakva razlika među njima, ona se sastoji u tome što je Zeleni Čovjek upravljao biljnim kraljevstvom, a Herne i njegovi srodnici životinjskim. Međutim, svi su oni manifestacija prirodnog poretka, iz kojega je čovjek isključen - prema kršćanima, na njegovu sreću, a prema poganima, na njegovu žalost.

Možda je najrasprostranjenija i najpopularnija manifestacija Ze­ lenog Čovjeka ona u srednjovjekovnom liku Robina od Greenwooda

-   Robina Goodfellowa, ili Pucka, iz »Sna ivanjske noći«. S nastupa­ njem elizabetinskog doba, nekadašnje božanstvo vegetacije i plod­ nosti postalo je sićušnim vilenjakom, ali njegove su moći ostale ne­ taknutima. Čak i u Shakespearovoj drami on djeluje kao vrhovni genij u procesu spolnog združivanja. Nadalje, on se vezuje - poput istoimene ptice (engl. robin; crvendać, op. prev.) - uz dolazak pro­ ljeća, obnavljanje prirode i plodnost zemlje.

U pismu upućenom The Times-u jedan se ugledni političar žalio na navodne planove o ukidanju prvosvibanjskog praznika. Prvi svi­ banj je, obrazložio je autor pisma, odavna ukorijenjen u tradiciji rad­ ničkog pokreta kao i u popularnoj svijesti, te je predstavljao dan od osobitog značenja za sve »radne ljude«. Ovakvim je izjavama autor pisma pokazao koliko slabo poznaje povijest, kao što je danas slučaj među mnogim političarima. S obzirom na općepoznatu učenost uvaženoga gospodina, izgleda da je on izrazio još jedno zajedničko obilježje političara - njihovu sklonost ka iznošenju redigirane, iskriv­ ljene i jednostrane verzije povijesti.

Davno prije negoli je postao svetim za radničku klasu i postao značajnim  dijelom tradicije  međunarodnog  socijalizma,  Prvi  svibanj je imao posebno i potpuno drukčije značenje u europskoj popularnoj kulturi.  U srednjovjekovnoj Engleskoj, kao i bilo gdje drugdje, Prvi svibanj je bio festival plodnosti koji je  slavio povratak proljeća, ob­ navljanje  godine i rodnost zemlje.  Sjetva se shvaćala kao  seksualni čin, odnosno, kao oblik poganske seksualne magije. Za seljake toga doba je, prema tome, Prvi svibanj bio dan seksualne slobode i razuz­ danih  orgija.  Tradicionalni prvosvibanjski  stup bio je izrazito  falički simbol. Izabrana »Svibanjska kraljica« predstavljala je tek prerušenog avatara  poganskih  božica-majki,  koje  su  imale  istaknuto  mjesto  u Wicca-i  i  drugim  pretkršćanskim  vjerovanjima.  Ona je,  zajedno  s drugim  seoskim  djevicama,  odlazila  u  obližnju  šumu,  gdje  bi  ih dočekali  »Robin od Greenwooda« i  njegovi »veseli muškarci« - ili, točnije, jedan lokalni mladić, ili možda vlastelin, odjeven u nošnju ko­ ja je evocirala glasnika proljeća. U veselju koje je uslijedilo, »Robin« bi  povjerio  djevojkama kako je  došlo  vrijeme  za njihovu  seksualnu inicijaciji.  U nekim je slučajevima, pak, Robin davao svoj blagoslov za spolno združivanje već zaručenih parova. Devet mjeseci nakon to­ ga,  zemlja bi  rodila  ljetinom nezakonite  djece,  koja  su  se nazivala

»Robinovim sinovima«. Podrijetlo prezimena »Robinson« moguće je u mnogim slučajevima pronaći upravo u ovakvim ritualima.

Prema jednom, pomalo uvrijeđenom kroničaru iz elizabetinsko- ga doba: »svi bi mladići i djevojke, starci i starice, noću tumarali šumama, dubravama, brdima i planinama, gdje bi provodili čitavu noć u ugodnoj razonodi«. Isti kroničar, uz notu odvratnosti, zaklju­ čuje: »Čuo sam iz pouzdanih izvora ... da se od četrdeset... ili stotinu djevica, koje su noću odlazile u šumu, jedva trećina vratila kući neokaljana.« .

»Robina od Greenwooda«, odnosno drevno pogansko božanstvo plodnosti ili Zelenog Čovjeka, brkali su također s Robinom Hoodom

-  te je možda čak i činio samu srž legende o Robinu Hoodu. Tako je, primjerice, 1555. godine mračni prezbiterijanski parlament Škotske zabranio predstavu koju su redovito, svakog svibnja, u zamku Ross- lyn izvodili putujući pantomimičari. Predstava se zvala Robin Hood i Little John i bila je toliko popularna da su dva tornja zamka nazvana

»Robin Hood« i »Little John«. »Nitko«, objavio je Parlament »ne smije tumačiti likove Robina Hooda, Little Johna, opata od Un-

reasona (engl.unreason: nerazboritost, op. prev.) ili Svibanjske kraljice.«. Frazeologija ovoga edikta mnogo toga otkriva. »Opat od Unreasona« je, naravno, fratar Tuck - koji je, u svom izvornom, poganskom obliku, upravljao snagama »nepreporođene prirode« i anarhije, i koji je svoju blasfemičnu parodiju na kršćanski blagoslov utjelovio u prvosvibanjskim svečanostima plodnosti. »Svibanjska kraljica« je lik očuvan u legendi o djevi Marian, s kojom se poisto­ vjećivala svaka seoska djevojka prilikom svoje seksualne inicijacije koju je predvodio »Robin«.

U ovim se ostacima drevnog poganskog vjerovanja jasno isticao magijski element - kao što je to bio slučaj u prividno nevinom Mo- rrisovu plesu, pantomimičarskim predstavama, pa čak i uspavanka­ ma. Pa opet, bila je to sasvim lokalizirana magija, često i specifično seksualna, zaodjevena u tajne prokreacije i reprodukcije. Ona bi se analogijom mogla protegnuti i na aspekte prirodnoga svijeta, na takve aktivnosti kao što je, primjerice, stvaranje kiše. Međutim, ona je, u čovjekovu odnosu prema svemu što se nalazi iznad njegovih moći, pretpostavljala pasivnost. Drugim riječima, čovjek je mogao moliti, prizivati, pokušavati umiriti nepoznate sile oko sebe, ali ih ni­ je mogao kontrolirati niti im zapovijedati. Myrddin je možda doista i bio vrstan čarobnjak. Međutim, on se još uvijek nije pretvorio u Mer- lina, a još manje u Fausta.

Unatoč tome, Crkva ga se plašila, kao i sila koje je predstavljao. Još je početkom četvrtog stoljeća, crkveni koncil u Elviri objavio izopćenje svakoga tko je izazvao smrt putem magije - priznajući, u stvari, da je smrt putem magije doista bila moguća, pa čak i prijeteća. Godine 667. koncil u Toledu »bio je zgrožen običajem služenja misa kojima se molilo za smrt neprijatelja«. U isto vrijeme, velško je svećenstvo vjerovalo da se deset puta uzastopno izgovorenim misa­ ma za mrtve, nad voštanim likom određenog čovjeka, može izazvati njegova smrt u roku od deset dana. Bogovi i boginje »Stare Religije« zasigurno nisu napušteni kao puko praznovjerje. Štoviše, oni su postali demonima, predstavljajući stalnu prijetnju, pa čak i za istin­ ske vjernike. A njihovi glasnogovornici, njihovi poslanici i zastupni­ ci, bili su opasni pojedinci, koje se nije moglo zanemariti, već ih se moralo svladati i onesposobiti.

Tako se, primjerice, u irskoj legendi sv. Patrick često povezuje s druidima i njihovim čudotvorstvima. Tako je, primjerice, druid, koji

je bio smješten u kolibi načinjenoj od zelenog drveta živ izgorio, dok Patricku, smještenome u kolibi od suhog drveta, vatra uopće nije naškodila. Drugom je, pak, zgodom, Patrick nadvisio nekog druida u levitiranju, nakon čega je dopustio da njegov suparnik padne i razbije se o litice. Sličnost s Petrovim podvizima opisanim u Djelima apos­ tolskim i više je nego očigledna. Ako druidski likovi poput Myrddina nisu postali punokrvnim Faustima ipak su se mogli usporediti sa Si- munom Magom.

Kao odgovor na prijetnju, koju su predstavljali takvi likovi, Cr­ kva je počela razvijati vlastitu magiju - ili, u određenim slučajevima, neku vrstu protumagije. Ona se očitovala, između ostalog, u oboža­ vanju relikvija. Kao zaštitnici od poganske magije, prizivali  su  se sveci, a njihovo se obožavanje »uskoro pretvorilo u otkapanja, prem­ ještanja i otkidanja dijelova njihovih tijela - upravo suprotno požud­ nom dodirivanju i ljubljenju - kostiju mrtvih ...« . Kako bi se odre­ dilo mjesto obožavanja sveca, najprije je bilo potrebno posjedovati makar i mali dio njegova ili njezina tijela - primjerice, prst, uvojak kose, pa čak i prepucij. Koliko god bio malen, taj je dio tijela pred­ stavljao dokaz svečeve prisutnosti na tome mjestu, i mogućnost da mu se u molitvi osobno obraća. Kasnije je postalo dostatnim koristiti predmete koji su bili u dodiru sa svečevim tijelom, ili ih je, pak, ovaj blagoslovio. Putem  određenog  procesa  duhovne  osmoze,  uvriježilo se mišljenje da ti predmeti sadrže nešto od svečeve unutarnje snage. Trgovina relikvijama - a često i njihova krađa - igrala je značajnu ulogu u širenju Crkve Europom. Postojale su, također, i pokretne re­ likvije za osobnu uporabu, koje je pojedinac mogao nositi od mjesta do mjesta, poput, primjerice, iverja sa stvarnoga Križa. Takvi su predmeti djelovali poput magičnih amuleta i talismana, koji su neu­ tralizirali ili  »pročišćavali« pretkršćansku pogansku magiju.

Nešto profinjeniji oblik kršćanske magije - za koji bi se čak moglo reći da sadrži osnovne elemente hermetizma - uključivao je zvuk. Zvuk je, naravno, oduvijek imao magijsko značenje, od pje­ vanja i udaranja u bubnjeve u primitivnom šamanizmu do složenijih korespondenata u hermetičkoj misli - koja je uspostavila veze iz­ među pneume (u grčkom jeziku riječ koja označava i »duh« i »dah«), Logosa, ili Riječi, kao stvaralačkog principa, te pitagorejskih melodi­ ja, ili »glazbe sfera«. Kao što smo ranije spomenuli, kršćanstvo je us­ vojilo kvazi-hermetičko shvaćanje Logosa kao stvaralačkog posred­ nika i povezalo ga, u liku Duha Svetoga, s pneumom.

Kršćanska je magija europskog mračnog Srednjeg vijeka vrlo često počivala na pojednostavljenom tumačenju takvih postavki. Ljudski je glas, primjerice, prilikom obavljanja vjerskih obreda, postajao pokretačem duha. Time je i molitva postajala vrstom magi­ jskog čina - božanski nadahnuta invokacija ili evokacija. Tako su se razvili i gregorijanski korali, odnosno, jednoglasno pjevanje, bez pratnje, a uz sveti tekst kao predložak. Ono je zahtijevalo naporne vježbe, osobito vježbe disanja, kako bi se moglo što učinkovitije usredotočiti na pneumu, odnosno duh. Suvremena su istraživanja po­ kazala kako gregorijanski koral može uzrokovati osjetne promjene na psihološkom i fiziološkom planu. Ono često može imati i is- cjeliteljsko djelovanje i pojačati izdržljivost, omogućujući transfuzi­ ju okrepljujuće energije. Za time su osobito žudjeli srednjovjekovni redovnici, koji su morali svakodnevno, danju i noću, obavljati osam obveznih obrednih službi. U nedavno provedenim istraživanjima, re­ dovnici, kojima je bila uskraćena prilika za pjevanje, ubrzo bi zapa­ dali u klonulost i zamor.

Drugi je oblik kršćanske magije, orijentirane na zvuk, uključivao uporabu zvona. Postoje izvjesni temelji za pretpostavku da je upora­ ba zvona u kršćanstvu također proizašla iz pitagorejskih izvora pu­ tem hermetizma. U pitagorejskoj i hermetičkoj misli postoje među­ odnosi zvuka i oblika, zvuka i konfiguracije. Zvuk može stvoriti ob- tik i otvoriti put ka energiji. Tako se, primjerice, zvuk roga ili trube može zamisliti kao »udar«, nalet ili pritisak sile, koji izbija iz svi- jenog oblika instrumenta. Po svojoj prirodi i osobinama, on je suštin­ ski agresivan, nasilan i ratnički. Kao takav, on se može koristiti u od­ ređivanju smjera vojnog napada. Jednako tako, on se može slikovito prikazati kao eksplozivni impuls kojim trublje Jošuine uspijevaju srušiti zidove Jerihona.

S druge strane, zvuk zvona mogao bi se opisati potpuno drukčije

-  kao koncentrični krugovi, koji se šire iz središnje točke, poput kru­ gova izazvanih kamenom bačenim u vodu. To bi svojstvo postalo još izraženijim, ukoliko bi zvono zvonilo odozgo, te bi se dijametar nje­ gova odjeka stalno širio. Zvono je, doduše, za razliku od instrumena­ ta poput ovnova roga ili trščane svirale, bilo proizvod čovjeka, a ne usputni proizvod ili otpadak prirode. Ono je namjerno izrađeno u re­ ligijske svrhe. Zbog toga je predstavljalo trijumf čovjeka, stvorenog na sliku Božju, nad »nepreporođenom prirodom«. Kada bi se rabilo u

religijskom kontekstu, ono bi, poput ljudskog glasa, postajalo pokre­ tačem duha.

Jedan od najranijih zapisa o uporabi zvona u kršćanskim crkva­ ma, jest onaj Grgura iz Toursa, koji je pisao u kasnom šestom sto­ ljeću. Zvona koja on opisuje su, doduše, mala ručna zvona, koja se koriste kao poziv na molitvu. Izgleda da u to vrijeme zvona nisu bila toliko uobičajena. Kako izgleda, u to vrijeme nisu bila niti službeno uključena u vjerske obrede i običaje. Kada su to postala, ne može se sa sigurnošću reći, ali, već u desetom stoljeću, velika zvona, koja su visjela na visokim zvonicima, bila su uvelike rasprostranjena i uklju­ čena u kršćanske obrede kao njihov sastavni dio. Takva su zvona bila lijevana u bronci, istom vještinom kojom su se kasnije proizvodili topovi. Izrada zvona zahtjevala je izniman napor, pažnju i gotovo re­ ligioznu predanost. Nakon njihove izrade, uslijedila bi složena cere­ monija njihova obrednog »posvećenja«, koja je predstavljala neku vrstu krštenja. Svako se zvono škropilo svetom vodom, pročišćavalo, posvećivalo, blagoslivljalo i više puta uranjano u ulje - »kako bi đa­ vao pobjegao pri njegovu zvuku« . Kao što je to bio slučaj s mačevi­ ma, primjerice, s Arturovim Excaliburom, nije bilo neuobičajeno i zvonima davati imena.

Suvremenom je čovjeku možda teško razumjeti kakvo su psiho­ loško i duhovno značenje imala zvona u razdoblju mračnog Srednjeg vijeka. Najprije bismo trebali shvatiti u kakvom su kroničnom i sveobuhvatnom strahu živjeli pobožni kršćani toga doba. Ljudskih je naselja - bilo gradova i sela, ili jednostavno, opatija i samostana - bi­ lo malo, a i te su zajednice bile izolirane i udaljene jedna od druge. Iz­ među njih su se, većim dijelom krajobraza, prostirale beskrajne, ne­ naseljene i zlokobne šume. U tim mračnim dubinama »nepreporo- đene prirode« vrebalo je bezbroj opasnosti po tijelo i duh - zli du­ hovi, vukodlaci, demoni prerušeni u poganske bogove i božice, mnoštvo drugih »nečistih« i »bezbožnih« sila, kao i, naravno, divlje zvijeri i mnogi ljudski otpadnici, pljačkaši i »neznabožački« neprija­ telji Crkve. Svako je kršćansko naselje predstavljalo usamljenu i ra­ njivu enklavu u divljini, sa svih strana okruženu brojnim prijetećim opasnostima, bilo stvarnim ili zamišljenim. Tim se opasnostima su­ protstavljala gromka zvonjava zvona, koja je tvorila zaštitni magični krug, takoreći zvučni zid, kao duhovni ekvivalent obrambene  gra­ nice. Takav je krug predstavljao bedem i štit od prijetnji izvana. Unutar svete sigurnosti kruga, vladao je božanski red i mir.

Zvonjava zvona bila je manifestacija takvog poretka. Između os­ talog, ona je označavala sate, dijeleći dan na metodički određene je­ dinice, od kojih je svaka bila posvećena određenim službama i molit­ vama. Tako je Božji dar oblika i strukture bio nametnut i amorfnom tijeku vremena. Dijeljenje vremena na mjerljive jedinice s pomoću zvona bilo je samo jedan od mnogih načina udaljavanja i odbijanja sila kaosa, mraka i zla, »nevidljivo okupljenih u zraku«. Prema po­ krajinskom crkvenom koncilu u Njemačkoj »na zvuk zvona, koje poziva kršćane na molitvu, demoni se uplaše i razbježe, a duhovi olu­ je i sile zraka se umire«. Knjiga svete službe »poznaje snagu crkve­ nog zvona, ma gdje se čuo njegov zvuk, koja rastjeruje sile zla, mr­ mljanje i cerekanje duhova mrtvih, i sve duhove oluje«.

Prilikom poganskih festivala, poput Ivanjske noći ili Walpurgis- nacht-a, zvona bi zvonila čitavu noć, kako bi se onemogućio utjecaj zle magije. Vjerovalo se da zvona mogu odagnati i kugu, koja se čes­ to pripisivala djelovanju mračnih sila. Cistercitski je statut zabranji­ vao izgradnju opatije na području na kojemu se  može  čuti  zvuk zvona druge opatije. Ovo je, nesumnjivo, djelomice služilo čisto praktičnoj svrsi - kako bi se izbjegla zabuna i onemogućilo da re­ dovnici koji su radili u poljima, na zvuk zvona hrpimice odu u po­ grešnu opatiju. Ali, zasigurno se takvim pravilom namjeravalo spri­ ječiti i to da harmonična magija zvona bude ometena disonancom, osiguravajući, tako, još učinkovitije širenje vjere.

Uz magiju koju je razvilo u borbi protiv poganstva, kršćanstvo je usvojilo i određene oblike poganske magije za vlastitu uporabu. Egzorcizam se, primjerice, prakticirao još od najranijih šamanskih vremena. Čovječanstvo je oduvijek bilo preplavljeno »đavlima« svih vrsta, koje je trebalo istjerati. Prema Svetom pismu i sam je Isus obavljao egzorcizam; upravo je taj slavni prethodnik ovlastio Crkvu da usvoji ovaj postupak. U kršćanskom egzorcističkom ritualu ponovno se pojavljuje zvono. Osim po zvonu, kršćanski se egzorci­ zam, kao i, doduše, mnogi drugi oblici kršćanske magije, gotovo uopće nije razlikovao od svojih poganskih ekvivalenata. Razlika je bila samo u izvoru iz kojeg je, navodno, proistekla njegova snaga.

Do kraja prvog tisućljeća nove ere, kršćanstvo je razvilo vlastiti osebujni magijski sustav. Kršćanska je magija, poput poganske kojoj je željela parirati, bila, zapravo, primitivna. Nedostajao joj je onaj sveobuhvatni okvir hermetičke misli, kao i hermetičke mogućnosti

za praktičnu primjenu. Za razliku od hermetizma, ona nije dopuštala čovjeku da preuzme odgovornost za vlastitu sudbinu i da, bilo za do­ bro ili za zlo, oblikuje stvarnost svojom zapovijedi. Osim ograniče­ nih fenomena poput, primjerice, liječenja, vraćanja plodnosti ili zaštite od »urokljivog oka«, ono nije obdarilo čovječanstvo sposob­ nošću da »pokreće stvari« u svijetu u cjelini.

Konačno, krajem desetog stoljeća, hermetizam je, zajedno s is­ lamskim i židovskim učenjem, polagano počeo pronalaziti svoj put ka Zapadnoj Europi. Pokušaji da ga se zaustavi pokazali su se bezus­ pješnima, te je on uskoro preplavio čitavu Europu. Poplava je krenu­ la iz tri  izvora. Prvi je bila Španjolska,  drugi Sicilija,  treći je,  s početkom križarskih ratova, bio Srednji istok i Sveta zemlja. Magija koja je potekla iz ova tri izvora bila je ona koja će Myrddina preo­ braziti u mnogo impozantniji lik Merlina. Njega i Fausta tada će razdvajati samo jedna inkarnacija.