Odigraj "Tarot DA/NE"

Kalendar događanja

Član JosipJankovic

Upisao:

JosipJankovic

OBJAVLJENO:

PROČITANO

526

PUTA

OD 14.01.2018.

GLAZBA I MAGIJA

GLAZBA I MAGIJA
Nakon »ljeta ljubavi« u Woodstocku, Amerika je doista počela doživljavati dramatične promjene.

19

GLAZBA I MAGIJA

U siječnju 1965. godine, Richard Nixon bio je izabran za pred­ sjednika zemlje koja je trpjela najveću krizu od vremena Gra­ đanskog rata prije više od stotinu godina. Iste godine u trav­

nju, broj poginulih američkih vojnika u Vijetnamu premašio je broj žrtava u ratu u Koreji. Skupina od gotovo pola milijuna hipija, yippi- ja, ljubitelja glazbe, studenata i profesora s brojnih koledža i sveuči­ lišta, okupila se na glazbenom festivalu koji se od 15. do 17. kolovo­ za 1965. godine održavao u Woodstocku, u državi New York. Razlozi ovoga okupljanja bili su različiti, no, njegova je osnovna tema bilo protivljenje ratu u Vijetnamu, te kao da je navješćivalo neku vrstu

»revolucije« u američkom društvu i kulturi. Za samoprozvane »patri­ ote« i branitelje istine, pravde i američkoga načina, bilo je to zvono na uzbunu, koje je upozoravalo na neizbježnu erupciju anarhije, kaosa i objavu vladavine zlokobnih »mračnih sila«. Za one optimis­ tičnijeg pogleda u budućnost, to je neminovno označavalo početak novoga doba civilizacije. Sva ta mračna, kao i ružičasta očekivanja, u svojim su se krajnostima pokazala potpuno neopravdanima. No, čak i danas, Woodstock označava neku vrstu prekretnice u događajima ko­ ji su obilježili šezdesete, te jedan od vrhunskih trenutaka toga doba, ako ne i njegova apoteoza.

Događaji u Woodstocku odjeknuli su širom svijeta. U Kaliforniji, koja je do tada prednjačila u zagovaranju i pokretanju društvenih i političkih promjena, ljudi su se osjetili iznevjerenima. U želji da američka zapadna obala dobije »vlastiti Woodstock«, u Kaliforniji je organizirano jednako masovno glazbeno događanje. Nakon dugotraj­ ne potrage za pogodnom lokacijom, odlučeno je da se festival održi

6. prosinca na auto-stazi Altamont Speedway, u pustoši izvan San Francisca. Okupljeni su brojni glazbenici sa Zapadne obale, uklju-


čujući i Jefferson Airplane i Grateful Dead. Međutim, glavne zvi­ jezde trebali su biti Mick Jagger i njegovi Rolling Stones-i, koji su upravo tada završavali svoju američku turneju. Stonesi su izjavili svoju spremnost na besplatno sudjelovanje na festivalu jer, kako su sami zaključili, »bilo je to u duhu vremena« Mick Jagger izrazio je želju za »stvaranjem mikrokozmičkog društva, kao primjer za to ka­ ko bi se trebalo ponašati na velikim okupljanjima, a koji bi trebala slijediti cijela Amerika«.

Već duže vrijeme prije održavanja koncerta, u Kaliforniji je raslo neprijateljstvo između studenata, boema, hipija i yippija, koji su se protivili ratu u Vijetnamu, i Hell's Angelsa, koji su, ukoliko ih se uop­ će moglo smatrati politički svjesnima, održavali neku vrstu desničar­ skog, pa čak i neo-nacističkog ili pseudo-nacističkog imidža. Nakon održavanja festivala, Keith Richards je zanijekao da je njegova sku­ pina ikada pozvala Angelse na koncert. Njih je, kako je izjavio, naj­ vjerojatnije pozvala kalifornijska acid-rock skupina Grateful Dead. To, konačno, i nije toliko važno, koliko je važno da su Angelsi tamo bili prisutni, i to u svojstvu neke vrste policajaca koji su imali zavesti red u okupljenom mnoštvu. Prema govorkanjima koja su u vrijeme prije održavanja festivala kružila Amerikom, upravo su Stonesi bili ti koji su, svjesno ili ne, željeli izgladiti sukobe između Angelsa i njiho­ vih protivnika, i to svojom glazbom kao oblikom iscjeljujuće magije, koja ima moć »istjerivanja negativne energije«, koja je poput ozona prožimala kalifornijski zrak, nakon čega je trebala biti uspostavljena nova društvena harmonija.

Nakon »ljeta ljubavi« u Woodstocku, Amerika je doista počela doživljavati dramatične promjene. Kada je Nixon zapovijedio invazi­ ju na Kambodžu, rat u Vijetnamu dobio je novu dimenziju. Stavovi spram sukoba u Vijetnamu u međuvremenu su očvrsnuli i jasnije se polarizirali. U studenom 1965. godine, dvjesto pedeset tisuća pro- svjednika marširalo je u Washington, a prosvjedi su bili daleko ogor­ čeniji, militantniji, i manje vođeni osjećajem »univerzalne ljubavi« i

»flower power-a« negoli oni iz prošlih godina. Ozračje je u Sjedi­ njenim Državama postajalo sve mračnije i opasnije, a posebice u Ka­ liforniji, gdje nije vladala samo napetost, već i paranoični strah.

U noći između 9. i 10. kolovoza, tjedan dana prije festivala u Woodstocku, sedmoro je ljudi, uključujući i trudnu suprugu Romana Polanskog, mladu glumicu Sharon Tate, zvjerski ubijeno na Beverly


Hillsu. No, iako je bilo nagađanja o »ritualnom umorstvu«, isprva ni­ je bilo nikakvih razloga za povezivanje ovog okrutnog čina s nekom

»protu-kulturom«. U svakom slučaju, Kalifornija je bila 5000 kilo­ metara udaljena od Woodstocka. Ubojstva, dakle, nisu mogla imati nikakva utjecaja na opće raspoloženje u New Yorku. Međutim, u listopadu, nakon dugotrajne istrage, Charles Manson i skupina njego­ vih sljedbenika, uhićeni su pod optužbom da su počinili ovaj zločin. Cijelu jesen mediji su bili prepuni zapanjujućih priča o Mansonovoj

»obitelji« i njihovom bizarnom načinu života. 5. prosinca, dan prije festivala u Altamontu, kalifornijska velika porota čula je prva svje­ dočenja o slučaju Manson. Iako je sa suđenja bila isključena javnost, sve su novine izvješćivale o »Tateinim ubojicama pobješnjelima od LSD-a«. Tako je uspostavljena sveza s »protu-kulturom«, čiji je festi­ val koji se trebao održati u Altamontu bio glavna vijest. Dvije su se priče tako stopile u jednu, a festival je započeo u tmurnom ozračju slučaja Manson.

Sama prisutnost Rolling Stonesa pridonijela je zlokobnosti te sveze. U listopadu, kada se Mansonovo ime prvi put pojavilo na nas- lovnicama, Stonesi su boravili u Los Angelesu, gdje su snimali svoj album Let it Bleed. Ovaj ih je album uskoro označio »najtvrđim« rokerima na glazbenoj sceni. Njihova pjesma »Street Fighting Man«, postala je,  prema riječima jednoga komentatora, »himnom toga do­ ba«. Same Stonese mediji su nazivali »AN INTIMIDATING BRO­ ODING COVEN« Riječ »COVEN«, koja se uz njih vezivala, u jav­ nosti ih je izjednačila s članovima Mansonove »obitelji«. Tome su doprinijele i njihove pjesme, kao što je bila »Sympathy for the De­ vil«.

Činilo se da su Stonesi, kao i njihovi obožavatelji, namjerno ignorirali činjenicu da se ozračje u Americi dramatično promijenilo. No, očekujući da će festival u Altamontu biti jednako  »povijesan« kao onaj u Woodstocku, snimatelji su se dali na posao. Kamere su zabilježile sve pripreme, postupno okupljanje  mnoštva  od  nekih 300 000 ljudi, komešanje iza pozornice, tonske probe, čavrljanje i za- dirkivanja u prikolicama koje su služile kao garderobe, i, naravno, nastupe glazbenika. Dokumentarni film Gimme Shelter, iz 1970. go­ dine, predstavlja vizualnu kroniku svega što je uslijedilo.

Međutim, do danas ostaje nejasnim što se, zapravo, mislilo pos­ tići s Hell's Angelsima kao redarima. Film ih prikazuje poredane duž


pozornice, čuvajući izvođače od najezde obožavatelja i neprestano se opijajući. A na samom početku koncerta, dugo prije negoli su se po­ javili Stonesi, bilo je nereda i nasilja. Angelsi su, naoružani bilijard- skim štapovima, nasrtali na publiku, dok su se s razglasa mogla čuti patetične molbe upućene okupljenom mnoštvu, neka »prestanu jedni drugima nanositi bol«. Ubrzo zatim, tražio se i liječnik. Neredi oko pozornice više se nisu mogli nadzirati, stoga su izvođači često puta morali prekidati svoj nastup. U jednom se trenutku  na  pozornici našlo gotovo dvjesto ljudi. Član skupine Jefferson Airplane pao je u nesvijest nakon što ga je jedan Angel udario u lice.

Stonesi su se pojavili tek navečer. Mick Jagger, koji je očigledno bio uplašen i nervozan, zatražio je od publike neka se smiri i očuva dobro raspoloženje. Izbor materijala nije se mogao smatrati posebno nadahnutim. Započeli su sa »Sympathy for the Devil«.

Nekoliko minuta nakon toga, u prvim je redovima izbila tučnja­ va, a Jagger je prestao pjevati. Ostali članovi grupe, nemajući nikak­ vu bolju ideju, nastavili su svirati, gotovo obuzeti očajem, sve dok se tučnjava nije pretvorila u masovni nered, a Angelsi se popeli na po­ zornicu. Tada je Jagger zamolio Richardsa neka prestane svirati, na­ kon čega se obratio podivljaloj rulji:

»Hej! Hej! Ljudi, sestre, braćo i sestre, braćo i sestre, molim vas, slušajte me svi, smirite se! Hoćete li prestati? Ovdje sam! Smirite se, hajde, molim vas ... Jesmo li cool?«

Kako se komešanje postupno smirivalo, dodao je, kroz nervozni smijeh, da se »nešto čudno počne događati svaki put kada zasviramo ovu stvar«.

»Sympathy for the Devil« krenuo je ispočetka. Ovoga su puta us­ pjeli otpjevati nekoliko stihova prije negoli se začuo strahovit tresak. Keith Richards osvrnuo se u smjeru zvuka, sa zabrinutim izrazom na licu. Gomila se opet uskomešala. Jagger je i dalje pjevao šetkajući ta- mo-amo po pozornici, dok mu nije prišao jedan Angel i nešto mu pri- šapnuo u uho. S izrazom bespomoćnosti, pogledao je prema gomili. Bilo je očigledno da je nad njom izgubio kontrolu i da više nije znao što da učini. Kada je skupina Angelsa iznijela jednog onesviještenog, opet se javio Jagger:

»O, ljudi!«, zaklinjao je on, »Tko se ovdje bori i protiv koga? Zašto? Zašto? Ne želimo se svađati. Hajde! Tko želi tučnjavu? Sve je do sada bilo cool!«


Keithu Richardsu je očigledno bilo dosta. Vidio je da filozofsko pozivanje na bratstvo neće odvesti nikamo. Istrgnuvši mikrofon iz Jaggerovih ruku, pokazao je prstom u jednoga muškarca i ljutito uz­ viknuo:

»Gledajte! Onaj momak tamo! Ako ne prestane, čovječe ...! Slušajte! Ili se smirite ili nećemo svirati!«

Jedan je novinar kasnije pisao o ovoj sceni: »Kada je Jagger iz­ gubio kontrolu i zatražio od rulje neka se smiri, Richards je znao da neće ništa postići pokušaju li urazumiti gomilu. Uzeo je mikrofon i pokazao prstom na Hell's Angela koji je tukao nedužnoga promatrača i povikao...«

Kako su zahtijevi za medicinskom pomoći postajali sve učestali­ ji, Jagger je ponovno uzeo mikrofon i odaslao još jednu očajnu mol­ bu:

»Ne znam što se događa, čemu sva ova gužva. San Francisco! Či­ tava ova stvar, ova noć, mogla bi biti najljepša, znate, i stvarno smo... Nemojte je upropastiti, dajte!  Samo vas molim, preklinjem vas, smirite se. Vi to možete! To je u vašoj moći! Ljudi! Hell's Angelsi! Svi! Budimo zajedno. Znate, jedinstveni. Pokažimo da smo jedin­ stveni!«

Kada je nešto nalik redu konačno uspostavljeno, Stonesi su za­ počeli »Under My Thumb«. Ne zadugo. Nervozno pogledavajući uli­ jevo Jagger je i dalje pjevao dok se u gomili najednom nije otvorio prostor oko crnoga mladića u svjetlozelenom odijelu, koji se savijao pod udarcima jednoga Hell's Angela. Mladićeva djevojka, plavuša u bijelom grudnjaku i crnoj mini-suknji, vrištala je. Ostali Angelsi odvukli su mladića u stranu, gdje ga kamera nije mogla vidjeti. Veći­ na promatrača ostala je ukopana na mjestu, iz nezainteresiranosti ili, pak, zaprepaštenja. Za Stonese na pozornici, incident se doimao kao još jedno neugodno komešanje. Jagger je, izgubivši strpljenje, pres­ tao pjevati i urliknuo:

»Poludjet ćemo, čovječe, ako ovi momci ne prestanu mlatiti sva­

koga ... Maknite ih odavde...!«

Tada su se čuli povici da netko ima pištolj. Jasno se moglo vidjeti da Hell's Angel, koji se obrušio na crnoga mladića, ovoga probada nožem.

I ne znajući da je počinjeno ubojstvo, Stonesi su započeli još jed­ nu nesretnu izvedbu, a ovoga puta izbor je pao na »Street Fighting


Man«. Dok su oni bili na pozornici, ostali su izvođači, u operaciji ko­ ja se mogla usporediti s vojnom, evakuirani helikopterom. Stonesi su svirali gotovo sat vremena, a tek su kasnije doznali što se dogodilo. Osim pred kamerama nasmrt izbodena čovjeka, u Altamontu je bilo još troje mrtvih. Bilo je, također, i četiri rođenja.

Nakon toga, uslijedila su optuživanja, a Stonesi su se našli među glavnim krivcima za događaje u Altamonu. Keith Richards kasnije je izjavio, »Jedino što smo učinili bilo je da smo se 1969. našli u Ame­ rici«. U stvari, bilo je više toga posrijedi. Prema jednom članku iz Newsweeka, »Nakon ove krvave turneje, glazba Stonesa postala je i sama nekom vrstom mitske sile - ekstatičan, ironičan, svemoćan i erotičan egzorcizam jedne proklete dekade«.

Možda je najbolje objašnjenje pružio Jarry Garcia, preminuli gi­ tarist Grateful Dead-a: »sve je to pokrenula glazba ...kada je gomila podivljala, a Rolling Stonesi su svirali »Sympathy for the Devil«, ta­ da sam shvatio nešto što sam morao već odavno znati. Mislim, ne možete očekivati da vam se to na neki način neće vratiti«.

S elokvencijom tipičnom za glazbenu scenu  San Francisca toga vremena, Garcia je ukazao na nešto vrlo važno. Gimme Shelter ne predstavlja samo kroniku jednog krvavog, spektakularnog ubojstva pred kamerama. Ovaj film predstavlja, također, parabolu. Kako navo­ di njegova biografija, Keith Richards je u Altamontu bio pod utjeca­ jem LSD-a, kokaina, opijuma i marihuane. Bila to istina ili ne, on, kao i ostali članovi grupe, bili su bez sumnje pod utjecajem adre­ nalina. U svome »psihotičnom« stanju oni su izvodili neku vrstu čina ritualne šamanističke magije, dok im je pozornica služila kao magični krug - iz čije su sigurnosti mogli uputiti vlastitu invokaciju. Gimme Shelter tako predstavlja modernu varijantu srednjovjekovne i rene­ sansne priče, u kojoj čarobnjak gubi kontrolu nad prizvanim silama.

Voodoo i rock-glazba

Ova je knjiga već ukazala na pradavnu vezu između magije i glazbe. Najstarija glazba bila je povezana s »primitivnom«, šamanističkom i prethermetičkom magijom. Hermetička je magija svoj odraz imala u tradiciji, koja se od pretklasičnih vremena - pitagorejske »glazbe sfera« - proteže preko djela Bacha i Mozarta, Wagnera, Mahlera i Arnolda Schonberga. Ova je tradicionalna povezanost bila predme-


tom iscrpnih studija muzikologa poput, primjerice, Aleja Carpen- tiera, te pisaca poput Thomasa Manna.

Međutim, u popularnoj je glazbi situacija potpuno drukčija. Do­ ista, popularna se glazba počela definirati tek u 20. stoljeću. Postoje, naravno, mnoge narodne pjesme - takozvane Border Ballads, kao i one koje se pripisuju Thomasu the Rhymeru - koje su prožete pret- hermetičkom poganskom magijom. Prema jednoj legendi iz 19. sto­ ljeća, popijevku »Danny Boy«, poznatu još i kao »Arija iz London- derryja«, uspavanom su frulašu povjerili vilenjaci Sidhi. Tema ro­ mana The Doubleman, australskog pisca C. J. Kocha, upravo je takva

»bajkovita  glazba«  i  njezin  utjecaj  na  »okultni  povratak«,  koji  je obilježio šezdesete godine ovoga stoljeća.

Međutim, popularna je glazba, barem u Velikoj Britaniji i Sjedi­ njenim Državama, imala i drugo značenje. Bilo je, na primjer, mor­ narskih popijevki, himni i budnica, koje su obilježile različita raz­ doblja - »The British Grenadiers«, »Hearts of Oak«, »Yankee Doodle«, ili »The Girl I Left Behind Me«. U 19. stoljeću, u Americi su bile popularne balade sa Zapada, poput »Red River Valley« i popi­ jevki Stephena Fostera. Bez obzira na njezinu popularnost i raspros­ tranjenost, u ovoj glazbi nije bilo ničeg magičnog. Njezini skladatelji sasvim sigurno nisu imali na umu nikakav magijski cilj.

S pojavom fonografa, a zatim i radija, započelo je širenje popu­ larne glazbe kakvu poznajemo danas. Međutim, sve do pedesetih go­ dina ovoga stoljeća, ta je glazba, izravno ili neizravno, proizlazila iz varijetea. Predstavnici takve glazbe bili su takozvani »croonersi« (pjevači meka, baršunasta glasa, op. prev.), poput Binga Crosbyja i Franka Sinatre, a u njoj nije bilo baš nijednog magijskog elementa. S druge strane, jazz glazba, koja je u sebi doista uključivala takve ele­ mente, smatrana je krajnje »subverzivnom«. Njezina je publika bila ograničena i probrana, a njezin je magijski element postavljao, kao svoju protutežu, i intelektualne zahtjeve. Iako je s vremenom zadobi­ la vrlo širok krug poklonika, na kasnije generacije mladih ljudi nika­ da nije uspjela izvršiti onu vrstu utjecaja kakav je imala rock-glazba. S rock and roll-om, ponovno je uspostavljena ona pradavna sveza između magije i glazbe. I ne samo to, rock and roll glazba postala je industrijom, odigravši presudnu ulogu u kulturnoj evoluciji moder­ noga Zapada.

Kao što je svima poznato, rock-glazba je ukorijenjena u crnačkoj glazbi američkoga Juga - gospelima, jazzu, bluesu i rythm and blue-


su. Međutim, manje je poznata činjenica da ovi glazbeni oblici proistječu iz jednog od oblika religioznog uvjerenja, općenito pozna­ tog kao voodoo. Ako je crnačka glazba majka rocka, tada je voodoo njegova  baka.

»Godine 1517., španjolski je misionar, Bartolome de las Casas, sažalivši se nad Indijancima koji su ostavljali svoje kosti u rudnicima zlata na Antilima, predložio španjolskome kralju Karlu V, neka tamo dopremi crnce, kako bi oni mogli ostavljati svoje kosti u rudnicima zlata.« Tako je, prema Jorgeu Luisu Borgesu, kršćansko milosrđe i suosjećanje nadahnulo trgovinu robljem između Afrike i nedavno ot­ krivenih Amerika. Godine 1518., na novokolonizirane španjolske po­ sjede na Karipskom otočju dopremljena su prva tri roba iz Zapadne Afrike. Trgovina robljem, ili, »crnom bjelokošću«, ubrzo je postala iznimno unosnim poslom, proširivši se i čitavim sjeverno-američkim i južno-američkim kopnom. Godine 1526., prvi su robovi uvezeni na područje koje će kasnije postati sastavnim dijelom kopnenog prosto­ ra Sjedinjenih Država.

Ljudi istjerani iz svojih sela na afričkoj obali i nasilno prevezeni preko Atlantika, izgubili su sve, pa i svoje obitelji, od kojih su bili odvajani u pravilu odmah nakon dolaska u Novi Svijet. Od svojih dotadašnjih navika većina robova nije zadržala ništa osim religioznih uvjerenja. Ova je vjera u svojoj suštini bila animistička,  a njezin su najvažniji ritualni element činile šamanističke invokacije čitavoga mnoštva prirodnih božanstava, vrlo sličnih onima pretkršćanske, poganske Europe. Bubnjevi, ples, ritmičke inkantacije, a ponekad i droge, korišteni su kako bi se pojedinac ili skupina uveli u stanje transa, ili »obuzetosti« nekim spiritualnim entitetima. Na jeziku ple­ mena Fon iz nekadašnjega Dahomeyja (danas republika Benin, op. prev.), izraz koji se odnosio na »boga prirode« bio je Vodu.

Religija plemena Fon u dvjema se Amerikama ukorijenila dublje od vjere bilo kojeg drugog afričkoga naroda. Šireći se zapadno od Ka- riba, ona je apsorbirala, ovisno o pojedinom području, i natruhe rimo- katoličanstva. Tako hibridna, na Kubi - gdje je utjecaj katoličanstva bio najveći - postala je poznata kao Santeria. Na Jamajci, ona se zvala Obeah, na Trinidadu Shango, a u Brazilu Macumba. Na Barbadosu, a kasnije i Haitiju, ukorijenila se pod imenom Voudou ili Voodoo.

Bez obzira na utjecaj Crkve, voodoo i njegove varijacije zadržale su brojne ključne elemente svojih afričkih korijena, kao što su njego-


va glazba, ples, žrtvovanje domaćih životinja, jedenje mesa žrtvo­ vanoga stvorenja i ritualna upotreba (ponekad i pijenje) njegove krvi. Međutim, njegov najznačajniji ritualni element predstavlja stanje transa ili »obuzetosti«.

Najdramatičniji element voodoo religije najvjerojatnije je feno­ men »opsjednutosti«, odnosno, trenutaka kada božanstvo ulazi u um vjernika, koji tim činom, po svome duhu, ponašanju i govoru, i sam postaje bogom. Ovaj je fenomen u jednakoj mjeri prisutan u afričkoj religioznoj praksi kao i u voodoo obredima na zapadnoj hemisferi."

Postati »obuzet« ili »opsjednut« božanstvom ili duhovima os­ novni je cilj voodoo rituala. To je dokaz velike naklonosti, što znači da određeno božanstvo ili duh smatra pojedinca dostojnim da pos­ tane primateljem ili kanalom božanske prisutnosti.

Europski robovlasnici opravdano su strepili zbog širenja voodoo religije, koju su smatrali jedinim mehanizmom sposobnim da ujedini neslobodnu populaciju određenoga područja i potakne ih na pobunu. Doista, na takve pobune nije trebalo dugo čekati. Prva se zbila 1522., samo četiri godine nakon dolaska prvih robova. Sljedeća tri stoljeća one su izbijale sporadično, ponekad poprimivši takve razmjere da je njihovo  gušenje  zahtijevalo intervenciju vojske.  Godine,  1804.,  dok je Napoleon bio zauzet ratom u Europi, a britanska je flota priječila pristup srednjoameričkoj obali, robovi Haitija organizirali su uspješ­ nu pobunu protiv svojih francuskih gospodara i uspostavili vlastito kraljevstvo.

Haiti je, naravno, postao područjem koje se općenito povezuje s voodoo-om. Pod različitim imenima, međutim, voodoo se jednako čvrsto ukorijenio i drugdje. Čak i onda kada su pobune završavale neuspjehom, mnogi su robovi tražili utočište u nepristupačnim, gusto pošumljenim brdima i planinama, gdje ih njihovi bijeli gospodari nisu mogli slijediti. U razdobljima između ustanaka, njima bi se pri­ družili i drugi robovi, koji su, pojedinačno ili u malim skupinama, bježali s plantaža šećerne repe i duhana. Noću bi Europljani u nase­ ljenim područjima slušali neprestani, iritirajući i hipnotički zvuk bubnjeva, afričke ritmove koji su dopirali negdje iz daljine. Sigurni u svojoj izoliranoj divljini, odbjegli su robovi zadržali ne samo svoju slobodu, već i svoju religiju. Postali su, tako, čuvarima kolektivnog plemenskoga sjećanja na bogove i rituale svojih afričkih predaka.


U osamnaestom stoljeću, britanski posjedi na srednjoameričkoj obali i Sjevernoj Americi počeli su prepoznavati sve opasnosti voodoo religije. Većina pripadnika plemena Fon deportirani je s Bar- badosa i ostalih britanskih posjeda, da bi bili prodani negdje drugdje. U britanskim kolonijama robovi nisu smjeli posjedovati bubnjeve. Ova je zabrana trebala onemogućiti izvođenje obreda, no, i unatoč to­ me očuvani su bitni ritmički elementi rituala s pomoću pjevanja, kao i drugih instrumenata koji su zamijenili bubnjeve. Dok je širenje voodooa na britanskim posjedima u Sjevernoj Americi bilo donekle spriječeno, u francuskoj Louisiani nije bilo takvih prepreka. New Orleans, koji je bio glavno središte sjevernoameričke trgovine rob­ ljem, ubrzo je postao i središte voodoo religije. Do 1800. godine, voodoo je tamo već bio čvrsto ukorijenjen. Te godine, francuska je vlast poduzela neke mjere njegova potiskivanja, zabranjujući kupo­ vinu robova s voodoo-om poharanih Karipskih otoka. Međutim, 1803. godine, Louisianu je od Napoleona kupila američka vlada, nakon čega je ušla u sastav Sjedinjenih Država. Nakon toga, New Orleans su preplavile izbjeglice s Haitija i drugih otoka. Do 1817. go­ dine, voodoo je postao toliko rasprostranjen da je gradsko vijeće New Orleansa držalo kako je nužno crnačkom stanovništvu zabraniti javna okupljanja.

Kao izravna posljedica ove zabrane, niti koje su povezivale vo­ odoo glazbu sa samim kultom postupno su se gubile. Iako nikada nije izgubila sjećanje na svoje religiozne izvore, glazba je započela svoj samostalni razvoj. Afrički ritmovi počeli su se svirati na instrumenti­ ma iz Zapadne Europe i Sjedinjenih Država, nakon čega su se u New Orleansu pojavili prvi puhački orkestri. Tako je, prema jednom ko­ mentatoru, »razdoblje gestacije, koje je trajalo čitavo stoljeće, ko­ načno iznjedrilo popularne glazbene stilove, toliko rasprostranjene u dvadesetom stoljeću - jazz, blues, rythm and blues i rock and roll.«

Nakon ukidanja ropstva i Građanskog rata. golemi je broj no­ vooslobođenih preselio na Sjever. Većina je iz New Orleansa i delte Mississippija krenula uzvodno, ka Memfisu i St Louisu. Mnogi su otišli dalje na sjever, u Chicago i Detroit. Upravo je u ovim gradovi­ ma, krajem devetnaestoga stoljeća, bio rođen blues.

Blues je, možda i više od bilo kojeg drugog žanra crnačke glazbe, neposredni otac rocka. Sto je još važnije, upravo je blues očuvao ve­ ze s voodoo-om iz kojega je potekao. Blues glazba prožeta je imaži-


nizmom i aluzijama na voodoo - ponekad posve izravnim, a katkada u naizgled nevinom i bezazlenom obličju iz vremena ropstva. Takve slike i aluzije predstavljaju neku vrstu leksikona u šiframa, kojega je stvorio i razvio potlačeni i progonjeni narod kako bi mogao slobodno komunicirati, ne navlačeći zbog toga na se bijes svojih gospodara. Tako, primjerice, blues glazba često puta aludira, ponekad zavijena u seksualni kontekst, na »mojo«, talismanski voodoo fetiš ili, pak, na

»Ivana Osvajača« (»John the Conqueror«), talismansku biljku koju je rabio voodoo svećenik ili šaman, koji je, opet, postao poznat kao

»hoochie-coochie man«. Uzmimo za primjer Muddyja Wattersa koji misli na mnogo više od pukog ljubavnog osvajanja, kada pjeva o svo­ joj namjeri da, u potrazi za mojom koji djeluje, izvrši napad na New Orleans.

Još je rječitija jedna od najpoznatijih skladbi Muddyja Watersa, za koju je stihove napisao Willie Dixon:

I got a black cat's bone I got a mojo too

I'm John the Conqueror

I'm gonna mess with you I'm gonna make you girls Lead me by the hand Then the world will know

That I'm the Hoochie Cooche man.

Jedan od najrezonantnijih i najprepoznatljivijih voodoo simbola jest raskrižje. U voodoo-u raskrižje simbolizira vrata koja omogu­ ćavaju pristup nevidljivom svijetu, svijetu bogova i duhova. Ovim se vratima treba približiti odgovarajućim molitvama, kojima se u po­ moć prizivaju natprirodne sile. Stoga svi voodoo rituali i ceremonije započinju pozdravom upućenom bogu-čuvaru raskrižja. Prijeći ras­ križje znači proći voodoo inicijaciju.

Raskrižje predstavlja središnju temu u glazbi najzagonetnijeg i najmračnijeg od svih blues pjevača, Roberta Johnsona. Johnson, koji je izvršio dubok utjecaj na Muddyja Wattersa i brojne druge bluesere, snimio je dvadeset i devet pjesama u seriji sessiona između 1936. i 1937. godine, da bi, nakon toga, zagonetno nestao u dvadeset i osmoj godini života. Kasnije je utvrđeno da je umro 1938., od otrova koji mu je njegova djevojka stavila u whiskey. Oni koji su shvaćali sim­ boliku njegovih pjesama, smatrali su ga voodoo-magom, pripisujući


mu zastrašujuće i paklene moći, dok su njegovo virtuozno sviranje na gitari smatrali posljedicom faustovskog sporazuma sklopljenog »na raskrižju«. Njegov »Crossroad Blues« predstavlja, zapravo, vrstu voodoo himne. »Stigao sam na raskrižje«, pjeva on, »pao sam na ko­ ljena...« Svaki sljedeći stih predstavlja jedan stupanj voodoo obreda. Druge Johnsonove pjesme jednako su tako prožete elementima demonske magije i prokletstva. Sam naslov pjesme »The Hell-hound on My Trail« (»Za petama mi je paklena potjera«) mnogo toga go­ vori. »Me and the Devil Blues« (»Ja i đavolji blues«) započinje riječima: »Dobro jutro, Sotono, mislim da je vrijeme za polazak...« (»Good morning, Satan, I believe it's time to go...«). Čak i Muddy Waters smatra Johnsona zlokobnim i zastrašujućim. Vidjevši jedan njegov nastup, Waters je izjavio: »Bio je to opasan čovjek ...zaista je koristio tu gitaru ... Iskrao sam se i izašao van, jer je sve to bilo pre­ teško za mene...«

Nije, međutim, samo Johnson bio okružen aurom zlokobnosti. Većina ranih blues pjevača imala je u sebi neki faustovski element. Jedan od njih, Peetie Wheatstraw, nazivao je sebe »Đavoljim šurja­ kom i velikim šerifom pakla«. Đavo i demonska magija ostali su sre­ dišnjim motivima blues glazbe sve do danas. Pjesme poput »Sym­ pathy for the Devil« slijede potpuno istu tematsku tradiciju. Takva je, primjerice, i »Low Down Rounder Blues«:

I cannot shun the devil, he stays right by my side.

There's no way to cheat, I'm so dissatisfied.

Teško da bi se mogla nazvati slučajnošću činjenica da su Rolling Stonesi izvodili jednu skladbu Roberta Johnsona, a svoj »band« naz­ vali prema skladbi Muddyja Watersa.

Poput Stonesa i drugih rock-zvijezda, blues pjevači redovito su izvodili neku vrstu šamanističkoga rituala, kako bi svoju publiku uveli u stanje ekstatične histerije. Bessie Smith, koja je 1923. godine počela snimati prve ploče, gotovo je uvijek u svojoj publici, bilo crnoj ili bijeloj, izazivala nešto što je jedan komentator opisao kao

»stanje religioznog ludila«.

Krećući se polako prema svjetlima na pozornici, uz pratnju zavija- jućih, prigušenih zvukova truba i monotonog bubnjanja ... za­ počela bi ona svoj čudesan ritmički obred, glasom koji je vrištao i zavijao i molio i patio ... (gomila), obuzeta histeričnom, polu-reli- gioznom tugom, neprestano je izgovarala »amene«.


Iz ove se pripovijesti jasno mogu razaznati elementi koji su jed­ nako snažno obilježavali rock-koncerte nekih trideset i pet godina kasnije. Elvisu Presleyu, Jerry Lee Lewisu, Everly Brothersima, Beatlesima, Rolling Stonesima, i onima koji su došli nakon njih, bilo je važno svome nastupu  dodati što izravniju seksualnu sugestiju. Ovo, u kombinaciji s dinamičkom snagom šamanističke izvedbe, bi­ lo je dovoljno da izazove ekstatično vrištanje tinejdžera i najdublju zabrinutost njihovih roditelja, koji su, upoznavši snagu iracionalnog u nacističkoj Njemačkoj i carskom Japanu, bili zaprepašteni erupcija­ ma naizgled istovjetne energije usred navodne sigurnosti raciona- lističkog poslijeratnog društva.

Dok je frenetičnost rock-koncerata uznemirujuće podsjećala na Nurnberške skupove, upitno je koliko je komentatora doista bilo svjesno djelujućih principa šamanističke magije. Međutim, sami iz­ vođači vrlo su dobro razumjeli psihološke, pa čak i neurološke učin­ ke zvuka, ritma, svjetla, kao sastavnih djelova hipnotičkoga rituala. Prema Keithu Richardsu, »Oni se toga ritma jednostavno boje. On ih uznemiruje. Svaka zvučna vibracija ima na vas određeni učinak. Moguće je proizvesti zvukove koji vas smjesta tjeraju na povraćanje. Svaki zvuk ima učinak na tijelo; od snažnoga ritma bubnja tim će se ljudima početi tresti gaće.« Mickey Hart, bubnjar skupine Grateful Dead izjavio je:  »Kad se osvrnem na rane godine rock and rolla, vidim zašto su se odrasli bojali. To vrištanje, ekstatična stanja, histe­ rija - ta je glazba imala moć koju oni nisu mogli razumjeti.«

Govoreći o utjecaju rock-glazbe, R. F. Taylor je primijetio: »Bilo je to kao da su stari šamani odbacili i posljednju krinku i konačno se pojavili na pozornici u svom pravom obličju.« U rock-glazbi on je vidio specifičnu i svjesnu magijsku reakciju na znanstveni raciona­ lizam i njegovu opasno prijeteću tehnologiju:

Sve sumnje u bezumnost moderne tehnologije u potpunosti su se potvrdile nakon sučeljavanja s njezinom razornom moći. Možda su stari čarobnjaci bili u pravu kada su isticali nužnost stjecanja učene mudrosti prije primanja moći. Većina je ljudi, stoga, mnogo više žudjela za magijom negoli za tehnologijom.

I:

Mladi su bili oni koji su utirali put. Generacija koja se probudila uvidjevši da je jedan rat okončao ali da su u tijeku bjesomučne pripreme za drugi, instinktivno je posegnula za alternativom. Ono


što je otkrila tijekom desetljeća koja su uslijedila bio je šama- nizam. Mladi su se okrenuli »iscjeliteljskoj magiji«. Nije to bio re­ ligiozni pokret u uobičajenom smislu ... oni su žudjeli za nadahnu- tom magijom na »ovome« svijetu. Oni su, drugim riječima, tražili šamane.

Upravo ovakvoj potrazi za šamanima odazvali su se rock-glaz- benici. Altamont bi se tako mogao promatrati kao šamanistički ritual, što je, u stvari, i bio - ili je želio biti. No, ako je Altamont bio jedin­ stven po svome krvavom vrhuncu, to nije bio i po svojoj šamanistič- koj snazi. Postajući sve svjesnijima energije kojom su mogli mani­ pulirati, rock-izvođači u svojoj su retorici počeli sve više sličiti tradi­ cionalnim vračevima. John Lennon, primjerice, bio je akutno svjes­ tan »svetog i magijskog konteksta« koji je omatao Beatlese i njihovu publiku. »Mi ne sviramo za njih«, rekao je, »Oni sviraju nas«. Ni on se nije ustezao sebi pripisivati sveti, religiozni, pa čak i mesijanski status. Godine 1981., upitan zašto se Beatlesi nisu ponovno okupili, odgovorio je:

Ako Beatlese i šezdesete nisu razumjeli onda, što, dovraga, može­ mo za njih učiniti danas? Trebamo li opet mnoštvu razdijeliti ribe i kruh? Trebamo li opet hodati po vodi samo zato što neki glupani nisu odmah shvatili, ili nisu povjerovali kad su vidjeli?

I baš poput tradicionalnog šamana, govorio je o sebi kao kanali- zatoru energije čiji je izvor negdje drugdje:

Za mene je najveća radost ...u nadahnuću, u duhu ...osjećam se op­ sjednutim, poput medija. Nadahnuće mi dolazi iznenada, usred noći ...dolazi mi sve odjednom, i riječi i glazba. Mogu li onda reći da sam ja to napisao? Dovraga, ne znam tko je to napisao. Ja samo ovdje sjedim, a cijela prokleta pjesma dolazi sama.

Međutim, nije samo John Lennon uživao povlasticu ovakve vrste nadahnuća. Vozeći se u automobilu sa svojim roditeljima, tada četve­ rogodišnji Jim Morrison, kasnije pjevač skupine the Doors, bio je svjedokom prometne nesreće u kojoj je jedan stari Indijanac izgubio život. Morrison je bio uvjeren da ga je tada »opsjela« Indijančeva duša. Prema riječima jednog od članova Morrisonovih Doors-a:

Kao da je Jim bio električni šaman, a mi njegov orkestar. Ponekad se činilo kao da ne može dostići ono stanje zanesenosti, no, mi bis­ mo nastavljali svirati i svirati, sve dok ga malo-pomalo glazba ne bi obuzela. Bože, mogao sam mu davati električne šokove svojim


orguljama. John (Densmore) je to mogao učiniti ritmom svoga bubnja. Mogli ste vidjeti kako se trza - udario bih jedan akord, a on bi se trznuo. Tada bi se ponovno pokrenuo.

Prema vlastitom priznanju, Doorsi »nisu odražavali općenito raspoloženje festivala: mir, ljubav i »flower power«. Doorsi su pred­ stavljali njegovu mračnu stranu.« John Densmore, bubnjar, opisi­ vao je njihove koncerte kao »neku vrstu ritualnih izvedbi« u kojima je Morrison bio »vrač, koji je predvodio ceremoniju«. Sam Morri­ son, o koncertima Doorsa govorio je kao o »ritualu pročišćenja u alkemijskom smislu«.

Dok je tijekom devetnaestog i dvadesetog stoljeća pisac bio iz­ ravni sljednik pravog renesansnog maga, rock pjevač odgovarao je popularnijoj predodžbi o Faustu. Elvis Presley, Jim Morrison, Jimi Hendrix, Janis Joplin i mnoge druge, manje poznate figure, sve su one primjeri opsesivne energije, nezadrživog nagona za eksperimen­ tiranjem i istraživanjem, i krajnje samoubilačkih sklonosti koje se vezuju uz tradicionalnu sliku Fausta. Tako je i s onima koji su faus- tovsku viziju slijedili do jedne ili druge krajnosti, da bi se zatim vratili kako bi ispričali priču - Bob Dylan, na primjer, ili Eric Clap­ ton, Kris Kristofferson, Mick Jagger i ostali članovi Rolling Stonesa.

Magija kojoj su se priklonili rock glazbenici, a koja je, kroz blu­ es, proizlazila iz voodoo-a, bila je u svojoj biti šamanistička. Kao voodoo i poganska magija srednjovjekovne Europe, ona je bila kraj­ nje »primitivna«. Mogli bismo je promatrati kao vrstu pretherme- tičke magije, koja nije zagovarala onu vrstu integracije i sinteze kakvom se vodio hermetizam. Ona nije zahtijevala samousavršava- nje i transcendenciju osobnosti u onakvoj mjeri u kakvoj je promicala

»mentalitet stada«. Ona nije išla k prosvjetljenju i širenju svijesti već ka njezinom pomračenju. U tom je smislu ona zaista posjedovala ele­ mente zajedničke s dinamikom fenomena kao što su bili nurnberški skupovi.

No, i unatoč tome što su slijedili svoju faustovsku viziju, mnogi rock glazbenici postali su rječitiji, profinjeniji, i sve sličniji onima

»poets maudits«, poput Baudelairea i Rimbauda. Na jedan ili drugi način, oni su ipak slijedili put hermetičke sinteze. Bob Dylan je, primjerice, spojio brojne glazbene žanrove, poput rocka i »bajkovite glazbe« iz narodne tradicije. U pjesmama poput »A Hard Rain's A- Gonna Fall«, hipnotička ritmička inkantacija spaja se sa zapanju-


jućom nadrealističkom slikovitošću i intelektualnom sadržajnošću koja za svoj cilj ima buđenje svijesti a ne neku vrstu bezumne eufori­ je. Beatlesi, kada su se s pozornice premjestili u studio, napustili su djetinjastu retoriku, započevši sa sintezom glazbenih žanrova koja je težila da izazove nešto više od puke tinejdžerske histerije, okrenuvši se promišljanju o«kozmičkoj magiji« i »kozmičkoj harmoniji«. Slije­ deći tragove blues pjevača poput Roberta Johnsona. i Kristofferson se sučelio s »Đavlom«. Samo, njegov je »Đavo« bio mnogo slojeviti- ja i profinjenija figura od Johnsonova, sličnija Blakeovom Luciferu i Goetheovu Mefistofelesu. Kada sučeljavanje s Đavlom završava, Kristofferson izjavljuje kako je i unatoč neuspješnoj borbi popio nje­ gov whiskey i ukrao mu pjesmu. Jimi Hendrix je možda živio živo­ tom koji neodoljivo podsjeća na priču o Faustu, a budući da je jednim dijelom bio Cherokee Indijanac osjećao je prirodnu sklonost »primi­ tivnom« šamanizmu. Njegove ideje o glazbi, međutim, bile su suštin­ ski hermetičke. »Želio je stvoriti glazbu koja bi na um imala isti uči­ nak kao psihodelične droge, zvuk koji bi doista bio sposoban promi­ jeniti nečije stanje svijesti i »omogućiti uvid u kozmičke sile«  ... Otvoreno je razmatrao mogućnost prenošenja zvuka gitare preko enormnih udaljenosti, koji bi na svakoga mogao izvršiti izravan utje­ caj...« Prema Moniki Dennemann, njegovoj posljednoj djevojci, Hendrix je težio ka »stvaranju čiste, pozitivne glazbe koja bi imala harmonizirajući učinak. Kroz snagu svoje glazbe on je nastojao izaz­ vati suštinske promjene u umovima ljudi.«   Ona dalje izjavljuje da je »Jimi smatrao glazbu vrstom magije ...natprirodne sile ...svoje je glazbeno djelovanje vidio kao magijsku znanost ...ritam je mogao postati hipnotičkim, stavljajući slušatelja u stanje slično transu...«

Hendrix je nastojao razviti glazbu koja bi »iscijelila umove ljudi, nakon  čega  bi,  neminovno,  svijet  postao  boljim«.  Spekulirao je  o

»savršenoj glazbi koja bi vas prožela poput zraka i izliječila vas«. Prema Hendrixovim riječima: »To je više od same glazbe. To je po­ put crkve, poput izvora za one koji se osjećaju izgubljenima. Pretva­ ramo glazbu u novu vrstu Biblije, Biblije koju možete nositi u svojim srcima«   Neposredno prije svoje smrti, izjavio je kako nastoji »glaz­ bu pretvoriti u istinsku, magijsku znanost koja je u svojoj suštini čista i pozitivna...«

Prelazak iz šamanističke u hermetičku magiju nikada nije bio jasno određen. Samim time, kao takav nije bio prepoznatljiv ni pje­ vačima i glazbenicima, a još manje njihovim obožavateljima. Ta je


granica i danas nejasna, pogotovo zato što suvremena pop-glazba obuhvaća i šamanističke i hermetičke elemente. Međutim, neki su komentatori ipak primijetili da:

ideja da glazba može izazvati promjene u stanjima svijesti nije za­ htijevala daljnje dokaze. Rock glazbenici bili su dobro upoznati sa stanjima sličnima transu koje su izazivali kod svojih najvatrenijih obožavatelja. Pa ipak, da li je njihova glazba bila sposobna uvesti ih u stanje mira, trenutaka prosvjetljenosti ili transcendencije? Je li rock and roll sposoban da, odabiranjem pravih tonova, dovede do ozdravljenja i uspostavi harmoniju?

Isti komentator odgovara na ova pitanja pozivajući se na herme- tizam u svemu osim imenu:

Za glazbenike je bila najvažnija teorija po kojoj zvuk posjeduje is- cjeliteljske kvalitete. U drevnim vremenima, govorilo se, bile su poznate glazbene formule koje su dovodile do ekstaze, tjelesnog ozdravljenja ili univerzalne harmonije. Glazbenici toga vremena nisu trebali pjevati o rješenjima jer su ih sami mogli stvoriti. Pu­ tem svojih instrumenata, oni su mogli djelovati kao liječnici, ki­ rurzi, svećenici, terapeuti i političari.

Upravo su uz ovu, suštinski hermetičku orijentaciju, pristali od­ ređeni trendovi današnje popularne glazbe. Kao odgovor na dvadeset i pet godina »nevolja«, brojne irske glazbene skupine, na primjer, spajaju pogansku »bajkovitu« glazbu s mističnim hermetizmom koji teži miru i pomirenju. Van Morrison, na primjer, promatra glazbu kao oblik iscjeliteljske magije u tradicionalnom hermetičkom smislu. Prema vlastitim riječima, koje odražavaju njegov smisao za duhov­ nost, Morrison je za cilj svoje glazbe postavio »izazivanje medita­ tivnih i ekstatičnih stanja i poticanje na razmišljanje«.

Pregled najnovijih komentara Osobne stranice svih članova kluba

DUHOVNOST

TRAVANJ...

METODE I TEHNIKE

BRZI CHAT

  • Član edin.kecanovicedin.kecanovic

    Dobro veče.

    12.04.2021. 22:01h
  • Član ShadowOfSoulShadowOfSoul

    draga Irido, hvala za preporuku :)

    12.04.2021. 17:20h
  • Član ShadowOfSoulShadowOfSoul

    danas sam sanjala jedan san pa sam stavila za Iridicu :)

    05.04.2021. 16:12h
  • Član ShadowOfSoulShadowOfSoul

    sretan Uskrs svim chaterima i Magicusima :)

    05.04.2021. 16:12h
  • Član iridairida

    Ja sam Uskrsni doručak imala popodne...Svima radostan Uskrs želim...♥

    04.04.2021. 16:13h
  • Član bglavacbglavac

    Dobro jutro dragi magicusi, sretan i blagoslovljen Uskrs vam želim. Lp

    04.04.2021. 08:09h
  • Član bglavacbglavac

    DeVeT, vrijeme je za akciju! Lp

    03.04.2021. 08:50h
Cijeli Chat

TAROT I OSTALE METODE

MAGIJA

MAGAZIN

Magicusov besplatni S O S tel. 'SLUŠAMO VAS' za osobe treće dobiMAGIFON - temeljit uvid u Vašu sudbinuPitajte Tarot, besplatni odgovori DA/NEPitaj I ChingAnđeliProricanje runamaSudbinske karte, ciganiceOstvarenje željaLenormand karte

OGLASI

Harša knjigeDamanhurSong of SilenceSpirit of TaraIndigo svijetPranic HealingSharkUdruga magicusUdruga leptirićiSmart studioHipnoza ZagrebKreativna akademijaSvijet jogeInfo izlog

Jeste li propustili aktivacijsku e-mail poruku?

Javite nam se na info@magicus.info

MANIPULACIJA INFORMACIJAMA PONOVNO OTKRIVANJE SMISLA