Odigraj "Tarot DA/NE"

Kalendar događanja

Član JosipJankovic

Upisao:

JosipJankovic

OBJAVLJENO:

PROČITANO

553

PUTA

OD 14.01.2018.

SREDNJOVJEKOVNI MAGOVI

Početkom trinaestog stoljeća, europsko se društvo i njegova svi- jest-o-sebi - shvaćanje Europljana o njima samima i svome mjestu u svijetu - preobrazilo gotovo do neprepoznatljivosti.

 

5

SREDNJOVJEKOVNI MAGOVI

Treba naglasiti da naša predodžba o kasnom Srednjem vijeku, praćena slikama raskošno odjevenih dvorjanki, oklopljenih vitezova lutalica u potrazi za pustolovinama, turnira, udvara­nja i trubadura, pjesnika, putujućih glazbenika i svih drugih profi­ njenih običaja, potječe iz razdoblja rekonkviste i križarskih ratova. Prije tih zbivanja, Zapadna je Europa, prema islamskim ili bizant­ skim standardima, bila zaostala, kao što su se zaostalima smatrali

»neprosvijećeni pogani« Azije i Afrike u očima istraživača kasnijih stoljeća, ili, pak, američki Indijanci u očima konkvistadora i kolo­ nizatora, koji su prvi s njima došli u dodir. Čak su i diplomati, po­ slanici, dvorjani i vladari obično bili nepismeni grubijani, koji nisu poznavali filozofiju, povijest, kulturu, pa čak ni zemljopis. Tiskarski stroj tada još nije bio izumljen, stoga su knjige bile  malobrojne. Crkva je većinu djela zabranila, zaplijenila i uspostavila tako mono­ pol nad učenjem. Tek kada su, kao posljedica rekonkviste i križarskih ratova, uspostavljene veze s islamskom, židovskom i bizantskom misli, Europa se počela »civilizirati«, u uobičajenom smislu te riječi.

Početkom trinaestog stoljeća, europsko se društvo i njegova svi- jest-o-sebi - shvaćanje Europljana o njima samima i svome mjestu u svijetu - preobrazilo gotovo do neprepoznatljivosti. Ta je preobrazba bila na svoj način dramatična, a odvijala se ubrzano, poput one koju doživljavamo u našem stoljeću. Suvremeni mediji neprekidno ukazu­ ju  na  to  kakve je  korijenite  promjene  doživio  pojedinac  rođen 1890-ih,  a koji  danas  slavi  svoj  stoti rođendan. Za Europljanina rođenog 1090. godine, promjene, koje su se zbivale 1190-ih zasi­ gurno su bile od jednakog značaja. One su, ponovno, bile rezultatom prvotno nasilnog sraza, a zatim i postupnog asimiliranja islamske,


židovske i bizantske misli. Međutim, upijajući mnoštvo ključnih ele­ menata tih misli, Europa je upila i osnovne elemente hermetizma.

Astrologija, kao najočitiji primjer, ustvari nije predstavljala ni­ kakvu novost za Europu. Ona je bila naširoko rasprostranjena u čitavom Rimskom carstvu, te je preživjela u svim njegovim domena­ ma. U sedmom stoljeću, kralj Northumbrije je zaposlio jednog astro­ loga iz Španjolske, koji ga je savjetovao u vojnim pitanjima u nje­ govu ratu protiv keltskih Britanaca. Karlo Veliki nije se zadržao sa­ mo na zapošljavanju astrologa, već je i sam postao stručnjak na tom području. Ali, europska astrologija mračnog doba ostala je primitiv­ na i nespretna djelatnost, oslanjajući se na znamenja i predskazanja koliko i na precizne matematičke proračune. Uvođenjem arapskih brojeva, islamske geometrije i islamske matematike, europska je astrologija postala mnogo preciznija, stekavši novu i obuhvatniju di­ menziju.

Stav Crkve o astrologiji oduvijek je bio zbunjen i  dvosmislen. Rani su je crkveni oci napadali, pozivajući se na Stari zavjet i nje­ govu osudu svih oblika proricanja i smještajući astrologiju u same korijene poganstva. Kao takva, ona je zadržala opasne elemente po­ ganske misli. Štoviše, kršćanski su teolozi isticali da astrologija prih­ vaća fatalistički determinizam, koji poriče čovjekovu slobodu volje. Ako zvijezde utječu na čovjekova djela, tada je čovječanstvo oslo­ bođeno ikakve odgovornosti za dobro ili zlo i spasenje postaje be­ smisleno. Neke od najglasnijih osuda astrologije dolazile su upravo od sv. Augustina. Nijedan astrolog ne može biti precizan, držao je Augustin, ukoliko ga ne pomažu i ne vode zli duhovi.

Unatoč takvim izjavama, astrologiju su s oduševljenjem pri­ hvatili i proučavali upravo sami predstavnici Crkve - svećenici i re­ dovnici, opati, biskupi i kardinali, pa čak i pape. Doista, upravo je, i prvenstveno, Crkva bila ta, koja je svojim monopolom nad učenjem, očuvala astrološku metodologiju. Astrologija je, tako, živjela u krilu Crkve, sve do vremena kada je njezin prelazak u svjetovne  ruke postao moguć. Tako je, primjerice, biskup od Lisieuxa, osobni ka­ pelan Williama Osvajača, bio astrolog, a tvrdi se i da je ispod jastuka jorškoga nadbiskupa, nakon njegove smrti, 1104. godine, pronađen jedan astrološki tekst.

S uvođenjem arapskih brojeva i islamske matematike, oduševlje­ nje, zanos i zanimanje za astrologiju poprimili su još veće razmjere.


Svojim osnutkom početkom trinaestoga stoljeća, u europskim se sve­ učilištima počela podučavati i astrologija. Teolozi su s mukom pokušavali pomiriti astrologiju s kršćanskom doktrinom. Isticali su, primjerice, kako je astrologija možda od važnosti za tijelo, ali ne i za dušu. Tjelesnim bolestima, nagonima i strastima pojedinca možda i upravljaju zvijezde, no, tvrdili su oni, njegova je duša slobodna. Astrološka su se predviđanja, stoga, mogla primijeniti na prvo, ali ne i na potonje. Prema sv. Tomi Akvinskom, »mnoga su astrološka pred­ viđanja bila istinita, jer je malo takvih koji odolijevaju svojim tje­ lesnim strastima". U isto vrijeme, Toma Akvinski izražava bojazan da bi se uporaba astrologije u predviđanju budućnosti mogla neraz­ borito uplesti u poslove s demonskim silama.

Izgleda da je Toma Akvinski u astrologiji prepoznao nešto izrazi­ to neprijateljsko za kršćansku doktrinu.  Nije, međutim, bio svjestan ironije čitave situacije. Pobožni promicatelji kršćanskog učenja sla­ vili su svoj uspjeh u zatiranju bogova drevnoga svijeta. U Rimu, sre­ dištu starog poganskog carstva, Merkur, Venera, Mars, Jupiter i Sa­ turn bili su, navodno, zamijenjeni Svetim Trojstvom i Djevicom. Ti su se drevni bogovi, međutim, lukavo ušuljali u samo srce kršćanske kulture i počeli isticati svoje pravo na oduzete im naslove. Srednjo­ vjekovni  su  prelati  službeno  štovali  Boga-Oca,  Boga-Sina  i  Boga-

-Duha Svetoga, ali svoje su živote, obveze i odluke organizirali, pla­ nirali i  donosili  u  skladu  s konjukcijama ili opozicijama između Venere i Merkura, ili Marsa i Jupitera. Ista su pravila slijedili i trgov­ ci u svome poslu, državnici u političkim spletkama i vojni zapovjed­ nici u planiranju ratne strategije. Tako su bogovi, u obliku planeta, ispoljavali još veći utjecaj negoli je to bio slučaj u prošlosti. Prida­ vala im se gotovo opipljiva moć, na koju se, s pomoću hermetičkog principa analogije, odnosno, suštinske povezanosti mikrokozmosa i makrokozmosa, moglo utjecati, kanalizirati je i i njome upravljati.

Ako je Toma Akvinski bio tek maglovito svjestan ovoga fenome- na, drugi su u njemu vrlo jasno prepoznali opasnost. Godine 1277., biskup Pariza ponovno je osudio astrologiju, ukazujući na poganske

-   odnosno, islamske i hermetičke - izvore u kojima se ova disciplina


bila ukorijenjena.


Tada je, međutim, već bilo prekasno, a proces ko­


jega


se biskup toliko pribojavao više se nije mogao zaustaviti. Her-


metički orijentirana astrologija bila je suviše prisutna da bi se mogla


zatrti.


Unatoč  prigovorima ranih kršćanskih  otaca,  ona više  nije


lišavala čovjeka njegove slobodne volje. Naprotiv, omogućila mu je slobodu, i to veću nego mu je kršćanstvo bilo spremno priznati, u up­ ravljanju svojim životom, oblikovanju svoje sudbine i organiziranju svojih poslova. Ukoliko bi netko znao protumačiti zvijezde, a zatim usmjeriti svoje djelovanje u skladu s takvim tumačenjem, tada bi Crkva i njezina hijerarhija postale suvišnima i nepotrebnima.

Međutim, profinjenija astrologija koja je u Europu pristizala s rekonkvistom i križarskim ratovima, još uvijek je bila nepotpuna. Kako nisu imali pristup čitavom hermetičkom materijalu, srednjovje­ kovni su astrolozi morali raditi s fragmentima i toga su bili svjesni. Ukratko, bili su svjesni onoga što su mnogi samozvani astrolozi da­ nas, a posebice oni koji pišu horoskopske kolumne, općenito skloni zaboravljati - a to je nužnost postojanja astrologije u širem kontek­ stu. Za srednjovjekovne astrologe ona nije bila izolirana, samostalna i odvojena disciplina, koja postoji u nekoj vrsti vakuuma. Naprotiv, i u skladu s postavkom koja leži u korijenu hermetičke misli, o među­ sobnoj povezanosti svih stvari, astrologija je bila najuže povezana s drugim područjima znanja. Postojala je samo jedna komponenta sveobuhvatnog  totaliteta;  a  njezina je  vrijednost  u  velikom  dijelu

proizlazila iz neraskidive sveze s drugim komponentama.

Najvažnija od njih bila je, naravno, alkemija, koja se ponekad na­ zivala »zemaljskom astrologijom« ili, češće, »Kraljevskom vješti­ nom« - ili samo »Vještinom«, implicirajući tako njezinu nadmoć nad svim ostalim vještinama. Alkemija je. kao i astrologija, počivala na is­ toj složenoj mreži hermetičkih analogija, ponekad i sa samom astro­ logijom, ali i s brojnim drugim disciplinama. Tako su, primjerice, as- trološki simboli za sedam »planeta« - Sunce, Mjesec, Merkur, Venera,

Mars, Jupiter i Saturn - korišteni, također, za označavanje metala od kojih je svaki odgovarao jednom od planeta. Za srednjovjekovni su um ovi simboli odražavali tajanstvenu međupovezanost i potvrđivali hermetičku postavku o mikrokozmosu i makrokozmosu. U astrologiji se, na primjer, držalo, da Mars, koji je dobio ime prema klasično-rim- skom bogu rata, upravlja krvlju i njezinom cirkulacijom. Mars je opi­ sivan kao »crveni planet«, stoga se u njegovom astrološkom ozna­ čavanju koristila crvena boja. U alkemiji, Mars se izjednačavao sa že­ ljezom. Željezo se u alkemijskim laboratorijima upotrebljavalo u obli­ ku željeznoga oksida -rđe - koja je crvenkaste boje. Naravno, upravo je prisutnost željeza u krvi razlogom njezine crvene boje.


Alkemija se danas smatra prethodnicom moderne kemije. U mnogim pogledima ona to zacijelo i jest. No, srednjovjekovni alke­ mičar, kao niti njegov renesansni nasljednik, zasigurno se nisu sma­ trali kemičarima u uobičajenom smislu te riječi. Da je u to vrijeme postojao koncept psihologije dvadesetog stoljeća, alkemičar bi - kao što je pokazao C. G. Jung - vidio sebe kao duhovno orijentiranog psi­ hologa, koji je samome sebi bio klijentom ili pacijentom. Drugim ri- ječima, vidio bi sebe uključenog u program samousavršavanja i preo­ brazbe, u kojemu je vanjski alkemijski eksperiment bio tek »objek­ tivni odraz«, zrcalna slika u vanjskome svijetu onoga stanja ili proce­ sa koji se zbiva unutra. Kao što kipar govori o »oslobađanju« la­ tentnoga oblika iz materijala u kojemu je skriven, tako su mnogi al­ kemičari vidjeli sebe kako »oslobađaju« latentne mogućnosti u svije­ tu elemenata i minerala koji ih okružuje. Ali, disciplina koju su srednjovjekovni i renesansni alkemičari najčešće vezivali uz vlastitu, bila je botanika.

Botanika je alkemičaru otkrivala istinski smisao njegova djela - djela suštinski nježnog, prirodnog i organskog, u mnogo većoj mjeri nego mehaničkog ili umjetnog. Alkemijski laboratorij bio je konstru- iran sa svrhom repliciranja procesa koji se odvijaju u samoj prirodi, njihova potpomaganja i poticanja - a ne njihova poboljšanja, iskriv­ ljenja ili nasilnog uplitanja u njihov prirodni tijek. Zlato se nije izra­ đivalo ili proizvodilo. Naprotiv, trebao se poticati njegov »rast«. Sto­ ga je alkemičar neprestano opisivao sebe kao botaničara metala ili minerala, koji ih hrani, njeguje i ugađa im sve do njihove organske zrelosti. Poput botanike, alkemijski je proces zahtijevao mnogo str­ pljenja; i poput botanike, taj je proces bio rađajući i vrlo nježan. Mo­

­­­ je biti, jer, kako će ova knjiga pokazati, predmet i sadržaj alkemij­

skog eksperimenta bio je sam alkemičar.

No, bez obzira na njezin širi psihološki i duhovni aspekt, alkemi- ja je doista uspostavila metodologiju i prikupila podatke koji su omo- gućili  stvaranje temelja za modernu kemiju. Njezino naslijeđe posto­ ji i na drugim područjima koja su se prilično udaljila od svojih izvora. Tako  su,  primjerice,  složeni  alkemijski  procesi  destilacije  doveli, možda,  i do samoga otkrića destiliranog alkohola - čiji naziv dolazi od arapske riječi al-kohl. Doista, imena kojima se takav alkohol nazi- vao ukazuju na njegovo alkemijsko podrijetlo - primjerice aqua vi­

­­­, eau de vie ili, pak, »duhovne tekućine« ili »duhovi« (»spiritus«,


lat.; »duh«; »špirit«, jedan od naziva za čisti alkohol). Destilirani alkohol bio je poznat kao »duh vina«. Postoji jedna čuvena priča - po svoj prilici nevjerodostojna - o otkriću likera poznatoga kao benedik­ tinac. Kako se pripovijeda, jedan srednjovjekovni redovnik, prkoseći svojim nadređenima, zabavljao se u svojoj ćeliji s alkemičarskim pri­ borom za početnike.  Tijekom eksperimenta, u njegovoj se epruveti pojavila gusta i sjajna tekućina boje jantara ili topaza. Kušao je malo, i našao okus iznimno ugodnim, koji ga je prožimao toplinom i zado­ voljstvom. To ga je, naravno, navelo da popije još, te nije prošlo du­ go, a on se osjećao izrazito dobro raspoloženim, vedrim i poletnim. Ushićeni otkrićem, on i njegova braća uskoro su proširili vijest u samostanu, slavodobitno tvrdeći kako su pronašli alkemijski eliksir. Zbog glavobolje s kojom su se probudili sljedećega jutra, sva su se crkvena prokletstva protiv onih koji se upliću u zabranjene djelatnos­ ti činila u potpunosti opravdanima.

Alkemija i astrologija bile su osnovne manifestacije prisutnosti hermetičke misli u Zapadnoj Europi. Međutim, njezinu je prisutnost u isto vrijeme bilo moguće prepoznati i u drugim djelatnostima. Arapska je ljubavna poezija vrlo često bila prožeta hermetičkim sim­ bolizmom, koji je, tako, pronašao svoj put u djela europskih trubadu­ ra. Stihovi koji su slavili krijepost i ljubav bili su zavijeni u alkemij­ ske slike. Naravno, bile su tu i gralske romanse u obliku u kojemu ih poznajemo danas. U djelima Chretiena de Troyesa, Wolframa von Eschenbacha, Roberta de Borona, a posebice sir Thomasa Maloryja,

»primitivna«  magija takozvanih priča o  »poganskom Gralu«  stopila se s elementima judeo-kršćanskog naslijeđa, a sve je skupa bilo pro­ žeto hermetičkim temama i simbolima. Takve su teme i simboli po­ sebno očigledni u djelu naslovljenom Perlesvaus  (Parsifal),  nedavno objavljenom pod naslovom The High History of the Holy Grail.  U ovome se djelu - čije anonimno autorstvo podržava unutarnji dokaz koji upućuje na to da ga je napisao templarski vitez - spominje kočija koju vuku tri jelena. U kočiji se nalaze glave stotinu i pedeset vitezo­ va, od kojih su »neke izlivene u zlatu, neke u srebru a neke u olovu«. Tu  je,   također,  i  glava  Kraljice  »izlivena  u  olovu  i  okrunjena bakrom«.   U tekstu se kasnije spominje i zamak s trideset i trojicom

»Gospodara«, odjevenih u bijele haljine s crvenim križem na prsima. Jedan od ovih »Gospodara« obraća se glavnom liku ovim riječima:

»Postoje glave izlivene u srebru i glave izlivene u olovu kao i tijela


kojima  su  ove  glave  pripadale;  kažem  ti  da  moraš  pronaći  glave Kralja i Kraljice.«

Takav simbolizam, koji se često povezuje s hermetičkom magi­ jom, provlači se cijelim Perlesvausom. On je prisutan i u Parzivalu Wolframa von Eschenbacha. Sam Gral u Wolframovoj je poemi opi­ san kao:

...kamen najčišće vrste. Ako ga ne poznaješ, njegovo će ti ime biti otkriveno. On se zove »lapsit exillis«. Zbog njegove moći feniks izgara do pepela, ali mu pepeo ponovno daje život. Tako feniks gubi i mijenja svoje perje, koje nakon toga postaje jednako svijetlo i sjajno, i jednako lijepo kao i prije. Bolestan čovjek koji vidi ka­ men, sigurno neće umrijeti u tjednu koji uslijedi. Žena ili mu­ škarac, ako vide ovaj kamen, izgledom se neće promijeniti, već će ostati isti kakvi su bili na dan kada su ga ugledali, isti kakvi su bili u najboljim godinama svoga života. I nakon dvije stotine godina njihov će izgled biti isti, samo će im kosa, možda, biti sijeda. Tak­ vu moć kamen daje čovjeku, pomlađujući njegovo tijelo i kosti. Ovaj se kamen još naziva i Gralom.

Izraz »lapsit exillis« tumačio se na različite načine, a sva su tu­ mačenja jednako prihvatljiva. Ponekad se objašnjavao kao iskrivljeni oblik izraza lapis ex caelis, što znači »kamen s nebesa«, ili izraza lap­ sit ex caelis, odnosno, »pao s nebesa«. Mogao je, isto tako, predstav­ ljati skraćeni  oblik  od  lapis  lapsus  ex  caelus,  odnosno,  »kamen  koji je pao s nebesa«. Konačno, to je mogao biti i lapis elixir, Kamen Fi­ lozofa i alkemijski eliksir. Citirani je odlomak svakako prepun alkemijskoga simbolizma. Feniks je, primjerice, vrlo čest simbol u alkemijskim djelima, a Wolfram ga spominje u uobičajenom alkemij­ skom  kontekstu.

Upravo se kroz hermetičke gralske romanse i pseudo-povijest to­ ga vremena - u djelu Geoffreya od Monmoutha naslovljenom His­ tory of the kings of Britain (Povijest britanskih kraljeva) - iznjedrila figura Merin a kakvog danas poznajemo. Merlin, koji je toliko prisu­ tan u svijesti i književnosti kasnog Srednjeg vijeka, više nema ničega zajedničkog s primitivnim šamanističkim Myrddinom Wylltom iz ranijih keltskih pripovijesti. Naprotiv, Merlin je sada punokrvni mag, poznavatelj tajnih domena u koje su nastojali proniknuti svi her­ metičan. Za srednjovjekovne čitatelje, koji su ga upoznali u djelu Geoffreya od Monmoutha, Merlin nije bio značajan samo za njihovu sadašnjost, već, jednako tako, i za njihovu budućnost. Geoffreyeva


mitologizirana povijest uključivala je i zbirku proročanstava koja je, navodno, objavio Merlin. Ova su proročanstva često puta bila u op­ tjecaju u obliku samostalnog teksta. Govori se da je svoje nadahnuće za Velški ustanak 1402. godine, Owen Glendower pronašao upravo u Merlinovim proročanstvima. Ona su, navodno, otvorila put i Ivani Orleanskoj. Prema službenoj verziji legende o Ivani Orleanskoj iz devetnaestog stoljeća: »Stari Merlin, drevni vidovnjak, predskazao je dolazak Ivane Orleanske, a ona se pojavila u predviđeno vrijeme«. Merlin je, navodno, navijestio da će »Francusko kraljevstvo, od žene izgubljeno, od druge žene biti spašeno; djevica iz Lorraine izbavit će Orleans...«

Tako je Merlin, iz primitivnog plemenskog šamana, u kasnom Srednjem vijeku evoluirao u neku vrstu hermetičkog maga. Uživao je pristup stvarima koje su u ono vrijeme još uvijek bile nedostupne stvarnim povijesnim osobama - aspektima hermetičke misli koja je u Europi postojala samo u fragmentima, te se o njima moglo više na­ gađati negoli ih poznavati ili razumjeti. Merlin je, faktički, postao ve­ zom između Šimuna Maga i čovjeka koji će se u svijest petnaestoga stoljeća utisnuti kao Faust.

U isto vrijeme, na europskoj su pozornici živjeli i stvarni »Mer- lini«, koji su se bavili dostupnim fragmentima hermetičkog materi­ jala. Možda i nisu bili tako impozantni kao romansirani mag iz arturi- janske legende, no, neki su od njih duboko utjecali na razvoj znanja i znanstvenih otkrića, ostavivši dubok trag u povijesti zapadne misli.

Možda i najčuveniji od njih bio je franjevac Roger Bacon (1214- 1294). Rođen u Somersetu, Bacon je studirao matematiku i medicinu u Oxfordu i Parizu. U Francuskoj je, što ne treba čuditi, pao u ne­ milost crkvene hijerarhije, te mu je bilo zabranjeno  pisati.  Privre­ meno rehabilitiran, vratio se u Englesku gdje je, nekoliko godina kas­ nije, ponovno upao u nevolje, te je bačen u tamnicu, a njegove su knjige spaljene. Uz latinski, Bacon je izvrsno govorio i hebrejski, arapski i grčki, u vremenu u kojemu je samo nekolicina učenih ljudi poznavala tek jedan od ovih jezika. Bio je, također, jedan od velikih srednjovjekovnih prvaka eksperimentalne znanosti. Njegova su is­ traživanja obuhvaćala alkemiju, kemiju, matematiku, astronomiju, magnetizam i optiku - široki spektar znanja koje je u to vrijeme tek postalo dostupno ljudima obuzetima glađu poput njegove. Otvorio je put  razvoju  optike  i  uporabi  leća.  Izgleda  da  su  upravo  njegovi


eksperimenti s dušikom doveli do pojave baruta u Europi. U svojim je brojnim djelima pisao o brodovima koji će jednoga dana ploviti bez jedara ili vesala, o vozilima koja će se pokretati bez konja i stro­ jevima koji će letjeti zrakom.

Naravno, Baconovo se ime povezivalo s brojnim fantastičnim le­ gendama. Pričalo se, tako, da je vrhunac njegovih alkemijskih studija bila u bakru izlivena glava, koja je mogla predskazati budućnost. Govorilo se, nadalje, da je posjedovao magičnu kristalnu kuglu, koja je obavljala istu proročansku funkciju. Naravno, ovakve priče nema­ ju temelja u stvarnosti; ali, one odražavaju stav srednjovjekovnih lju­ di  spram  čarobnjaka-znanstvenika  njihovog  doba.  U  određenom smislu, takve predodžbe i nisu sasvim netočne. Odvojeno od fan­ tastičnih sposobnosti koje su mu se pripisivale, u Baconu je moguće uočiti faustovsku žeđ za znanjem i moći - odlučnost da spozna unu­ tarnje djelovanje stvarnosti i podvrgne ga svojoj volji u nastojanju da

»pokrene stvari«.

Uz Bacona, treba spomenuti i Michaela Scota (1175-oko 1234), koji je, kao što smo ranije istaknuli, studirao u Španjolskoj, a zatim postao dvorski astrolog i mag cara Fridrika II na Siciliji. Šest stoljeća kasnije, Coleridge se bavio mišlju da napiše dramu na temelju Sco- tova života, nalazeći u njemu veće nadahnuće nego u osobi Fausta. Scot je (iako u pogrešnoj anakronizaciji) figurirao i u pjesmi u prozi sira Waltera Scotta, Počivalište posljednjega minstrela  (The Lay of the  Last Minstrel).  Nadalje,  ne  smijemo  izostaviti  ni Arnauda  de Villanovu (1235-1311), rođenog u blizini Valencie, čija se karijera u alkemijskim i znanstvenim eksperimentima može usporediti s Baco- novom. Bio je tu i Ramon Lull iz Mallorce (1229-1315), kojeg prati ugled jednoga od najvećih hermetičkih maga svoga vremena. Prema najnovijim podacima,  Lull  se u stvarnosti nikada nije bavio alkemi- jom, te nikada nije napisao nijednu alkemijsku raspravu. No, njegovi su  brojni  suvremenici  kao  i  kasniji  pisci  iznjedrili  mnoge  takve rasprave kojima su pripisali Lullovo autorstvo, zbog čega je on prisu­ tan  na  gotovo  svakom  popisu  najuglednijih  srednjovjekovnih  alke­ mičara. Ali, Lull je, i unatoč tome što se sam nije bavio alkemijom, bio  iznimno  dobro  upoznat  sa  sufijskom,  kabalističkom  i  herme- tičkom mišlju, izvršivši značajan utjecaj na kasnije hermetičke pisce.

Od svih srednjovjekovnih alkemičara i hermetičkih filozofa, naj­ značajniji  je  bio  dominikanac  poznat  kao  Albertus  Magnus  (oko


1193-1280), koji je postao biskupom od Ratisbona prije nego se povukao u osamu u blizini Kolna. Više od bilo kojeg alkemičara svo­ ga doba, Albertus je bio naveliko hvaljeni učitelj i uzor za generacije koje su ga naslijedile. No, on je bio i iznimno utjecajan teolog i filo­ zof, koji  je otvorio nove poglede na Aristotelovo djelo, kao i na židovsku i islamsku misao i prirodne znanosti. Njegova se djela ipak pokoravaju svim kanonima crkvene literature trinaestoga stoljeća. Djelujući u Parizu kao predavač, njegov je učenik i štićenik bio nitko drugi do li sam Toma Akvinski. Upravo je Albertusu Toma Akvinski dugovao svoje pristajanje uz Aristotelovu misao.

Na području latinske učenosti i prirodnih znanosti, Albertus se općenito smatra najznačajnijom osobom trinaestoga stoljeća.  Nje­ gova djela obuhvaćaju fiziku, zoologiju, astronomiju, botaniku, mi­ neralogiju, zemljopis i astrologiju, kao i magiju, alkemiju i herme- tičku misao. Posebno je nastojao iznaći način izmirenja magije s krš­ ćanskom teologijom. S tim je ciljem ustanovio razlikovanje između pojedinih vrsta magije. Tako je zla, ili crna magija, poslovala s de­ monskim silama, služeći se pri tome inkantacijama i bacanjem uroka U ovu je kategoriju Albertus uključio čarobnjaštvo i vračanje, djelat­ nosti koje su se nastavljale na mračne običaje starih poganskih religi­ ja. Nasuprot crnoj, stajala je takozvana »prirodna magija«, koja se oslanjala na prirodne principe i utjecaj zvijezda, zabranjujući svako uplitanje ili utjecanje od strane čovjeka. Takva je, prema Albertusu, bila magija trojice »mudraca«, ili »maga«, koji su pohodili Isusa na­ kon njegovog rođenja.      Takva je, također, bila i alkemija, koja »od svih vještina ... najbolje imitira prirodu«.

Ovakvo se razlikovanje doimlje dovoljno jasnim, iako u sebi sadrži izvjesnu dozu sofisterije. (Sofisterija - primjena lažnih, obma- njujućih dokaza, sofizama.). No, prema jednom komentatoru, u svo­ jim je  djelima  »pod utjecajem  arapske  astrologije, pseudo-Aristo- telovih rasprava i hermetičkih tekstova« , Albertus ocrtao nešto što bi se moglo nazvati trećom vrstom magije. Nastavljajući se, vrlo jas­ no, na hermetičku misao, on prihvaća hermetičku postavku o među- povezanosti mikrokozmosa i makrokozmosa, videći »skrivena svoj­ stva« u biljkama, kamenju, krvi određenih životinja, amuletima i ta­ lismanima. Alkemija je, naravno, mogla predstavljati tu treću vrstu magije, jednako kao što se mogla klasificirati kao »prirodna magija«. Ali, hermetička magija uključuje i elemente onoga što Albertus osuđuje kao zlo. Ukratko, Albertus je u svojim teološkim raspravama


osudio ono što je u svojim znanstvenim radovima bio sklon zanema­ riti. Treba imati na umu, međutim, da je on, kao dominikanac koji je djelovao unutar Crkve, morao biti na oprezu. U uvodu u jedan od svojih alkemijskih tekstova on nabraja greške koje su alkemičari naj­ češće bili skloni činiti, navodeći, zatim, pravila kojih se moraju pri­ državati. Najvažnije od njih bila je tajnost.

Među imenima koja se najčešće vezuju uz srednjovjekovnu ma­ giju i alkemiju bilo je, konačno, i ono Nicolasa Flamela. Flamel je ro­ đen oko  1330., a umro je 1418. godine. S početka je djelovao u Pa­ rizu kao prepisivač, te je, zbog prirode svoga posla došao u dodir s mnogim rijetkim knjigama i dokumentima. Tako se upoznao i sa sli­ karstvom, pjesništvom, kemijom, matematikom i arhitekturom , kor­ pusom znanja prilično nedostupnog za laike, njegova doba. Uskoro su predmetom njegovog zanimanja postale i alkemija, te kabalistička i hermetička misao.

Prema vlastitim riječima, Flamel je oko, 1360. godine naišao na jedan alkemijski tekst, koji je promijenio njegov život. Pripisao ga je židovskim izvorima, iz kojih je možda bio i ukraden. Naslov teksta, izvještava Flamel, glasio je ovako: »Abraham Židov Vladar, Sveće­ nik, Levit, Astrolog i Filozof, obraća se narodu židovskome kojega Gnijev Božji razasu među Galima.« Svaka sedma stranica sadrža­ vala je ilustraciju. Tekst je, osim ovih, bio prepun drugih ilustracija, specifično alkemijske i hermetičke tematike. Izvornik ove knjige bio je, navodno, pohranjen u Vojnoj knjižnici u Parizu. Njezine su prije­ pise, koliko je poznato, s religioznim zanosom proučavale i kasnije generacije  takozvanih  adepata.

Flamel nadalje izvješćuje kako sam nije mogao pročitati knjigu koja nije bila napisana ni na latinskom niti na francuskom, već na hebrejskom. Bio je uvjeren kako je nemoguće razumjeti je bez poz­ navanja kabale. Proveo je više od dvadeset frustrirajućih godina po­ kušavajući proniknuti u ovaj neodgonetljivi i tajanstveni tekst. Ko­ načno, tvrdi on, na svome putu u Santiago de Compostela u Španjol­ skoj, upoznao je obraćenoga židova imena Leon, koji mu je protu­ mačio tekst. Vrativši se u Pariz, nastavio je primijenjivati ono što je naučio, te je, navodno, u podne 17. siječnja, 1382. godine, izveo prvu u nizu alkemijskih transmutacija.

Je li Flamelova priča istinita ili ne, ostaje naravno, otvoreno pi­ tanje.  Činjenica jest,  međutim,  da je  ubrzo  nakon  toga  postao


štićenikom žene koja je i sama postala poznata kao »stručnjak u kemijskim znanostima«. Bila je to Blanche d'Evreux, također pozna­ ta kao Blanche od Navarre, kćerka kralja od Navarre, a kasnije supru­ ga kralja Filipa VI Francuskog. Navodno je, kao rezultat njegovih alkemijskih transmutacija, Flamel postao iznimno bogat. Pred kraj svojega života Flamel je samo u Parizu posjedovao više od dvadeset kuća i parcela. Pa ipak, čini se da je bio skroman čovjek, koji se nije zanosio moći, te je veći dio svoga bogatstva utrošio čineći dobra dje­ la. Do 1413. godine osnovao je četrnaest bolnica, sedam crkvi i tri kapele u Parizu, kao i brojne kapele u Boulognei. Njegova su ga do­ bročinstva, u većoj mjeri negoli njegov zapanjujući uspjeh, pretvorila u legendu zaduživši sljedeće naraštaje. Sve do devetnaestog stoljeća, bio je štovan od strane ljudi poput sir Isaaca Newtona, koji se obilno pozivao na Flamelova djela, ispravljao ih, pa čak i prepisivao, nasto­ jeći tako ispuniti svoju namjeru da »Hermesove vještine usavrši u slavu Božju...«

Značajno je to da su, osim Flamela, svi čuveni sljedbenici sred­ njovjekovne magije i hermetizma bili klerici ili su, pak, uživali nji­ hovu zaštitu. Drugim riječima, monopol Crkve nad učenjem ostao je nedirnut i neprekinut, osim u slučaju štićenika jednog ili drugog dvo­ ra poput, primjerice, pisaca nekih od gralskih romansi, koji su djelo­ vali u krilu svjetovnih moćnika. Međutim, s Flamelom, posljednjim od srednjovjekovnih maga, situacija se počela mijenjati. Ta će pro­ mjena uskoro biti još dramatičnija. Nova generacija maga bila je spremna stupiti na povijesnu pozornicu. Oni će imati malo veze s Crkvom, kojoj će vrlo često predstavljati opoziciju. Faust se pripre­ mao za svoj debut, a Crkva će morati iznjedriti vlastitog heterodoks- nog maga samo da bi s njime mogla držati korak.

Pregled najnovijih komentara Osobne stranice svih članova kluba

DUHOVNOST

SVIBANJ...

METODE I TEHNIKE

BRZI CHAT

  • Član bglavacbglavac

    Hvala i tebi . Lp

    09.05.2021. 17:00h
  • Član iridairida

    ♥♪♫ ♥*♪♫ ♥

    09.05.2021. 13:32h
  • Član iridairida

    I tebi Božice sve sretno i lijepo..♥♪♫ ♥*♪♫ ♥...., i ti si mama...

    09.05.2021. 13:32h
  • Član bglavacbglavac

    Drage mame, sretan vam vaš dan. Uživajte danas. Lp

    09.05.2021. 07:41h
  • Član bglavacbglavac

    Dobro jutro dragi magicusi, lijep dan vam želim. Lp

    07.05.2021. 06:31h
  • Član bglavacbglavac

    Dobro veće. Lp

    06.05.2021. 20:39h
  • Član edin.kecanovicedin.kecanovic

    Dobro veče.

    06.05.2021. 19:55h
Cijeli Chat

TAROT I OSTALE METODE

MAGIJA

MAGAZIN

Magicusov besplatni S O S tel. 'SLUŠAMO VAS' za osobe treće dobiMAGIFON - temeljit uvid u Vašu sudbinuPitajte Tarot, besplatni odgovori DA/NEPitaj I ChingAnđeliProricanje runamaSudbinske karte, ciganiceOstvarenje željaLenormand karte

OGLASI

Harša knjigeDamanhurSong of SilenceSpirit of TaraIndigo svijetPranic HealingSharkUdruga magicusUdruga leptirićiSmart studioHipnoza ZagrebKreativna akademijaSvijet jogeInfo izlog

Jeste li propustili aktivacijsku e-mail poruku?

Javite nam se na info@magicus.info

TRI PUTA K EUROPI RENESANSA