Odigraj "Tarot DA/NE"

Kalendar događanja

Član JosipJankovic

Upisao:

JosipJankovic

OBJAVLJENO:

PROČITANO

624

PUTA

OD 14.01.2018.

ŠIRENJE HERMETIČKE MUDROSTI

Ovdje počinjemo primjećivati neobičnu promjenu u položaju čarobnjaka.

7

ŠIRENJE HERMETIČKE MUDROSTI

S Ficinovim prijevodom Hermeticae, 1463. godine, do tada pri­ lično neodređen fenomen, o kojemu danas govorimo kao o re­ nesansi, počeo se kristalizirati, poprimati jasnije oblike i pre­ poznatljivi smjer. Podstrek za njegov daljnji razvoj dala su, naravno, i tehnološka dostignuća, od kojih je možda i najznačajnije bilo izum tiskarskoga stroja. Godine 1455., pojavila se Guttenbergova Biblija, prva  knjiga  otisnuta  metodom  pomičnih  olovnih  slova.  Godine 1476., William Caxton uveo je prvi tiskarski stroj u Englesku. Ovaj je, u početku nezgrapan proces, do tada već bio unaprijeđen i usavr­šen.

Dva tiskarska središta Europe petnaestoga stoljeća bila su Ve­ necija, gdje je prvi tiskarski stroj uveden 1469. godine, i Pariz, gdje je tiskanje započelo ubrzo nakon toga. Do kraja petnaestoga stoljeća u Veneciji je bilo više od 150 djelatnih tiskara, koje su objavljivale više od 4000 naslova, dok je Pariz objavljivao oko 2000 knjiga. Drugi su gradovi tiskali znatno manje, no njihova je zajednička proizvodnja bila ogromna. Procjenjuje se da je do 1503. godine u Europi bilo otis­ nuto oko osam milijuna knjiga. Tiskari su slovili kao vrlo bogati lju­ di, predstavljajući na neki način prethodnike današnjih tiskarskih moćnika, stvarajući, tako, novu imućnu klasu na europskom konti­ nentu. Godine 1483., tiskanje Ficinova prijevoda Platona stajalo je tri puta više od njegova prepisivanja. No, prijepis je ujedno predstavljao i jedini postojeći primjerak, dok je otisnuto izdanje značilo stavljanje u promet više od 1000 primjeraka.

Dostupnost knjiga omogućila je širenje misli i ideja u mjeri u ko­ joj je to bilo nezamislivo samo nekoliko godina ranije. Kolanje knji­ ga potaknulo je i opismenjavanje. Plemići moćnici koji su do tada os­ tavljali učenost unutar crkvenih zidina, počeli su je sada zahtijevati i


za se. Ista je htijenja izražavala i cvjetajuća srednja klasa građana, tr­ govaca i poduzetnika. Prema riječima preminule dame Frances Yates, tisak je bio »izum koji je neposredno utjecao na zapanjujuće brzi razvoj europske kulture«. Tu evoluciju nije mogla zaustaviti niti novoutemeljena uloga Crkve kao cenzora. »Talijanska renesansa osi­ gurala je svoju trajnost oslanjajući se na kulturu tiska.«

S pojavom tiska, Ficinova je Akademija u Firenci mogla djelo­ vati obogaćena novom energijom, pod oduševljenim pokrovitelj­ stvom Medicijevaca, najprije Cosima, a zatim, možda i više, Lorenza Veličanstvenog. Akademija nije privlačila samo učenjake, filozofe  i teologe, već jednako tako i klerike, diplomate, liječnike, pravnike, bogate bankare, pjesnike i slikare. Za ove je pojedince doista počinja­ lo novo doba, u kojemu je svijet imao doživjeti korjenitu promjenu. U okružju novoga optimizma, očekivalo se kako će sljedeći naraštaj otkriti lijekove za gotovo svaku bolest, te da će biti ustanovljena no­ va, univerzalna religija, koja će pomiriti kršćanstvo s platonizmom i hermetizmom i napokon okončati razdor među ljudima.

Iz Akademije u Firenci, novi se duh vremena postupno proširio Italijom. Krajem šezdesetih godina petnaestoga stoljeća, ustanovlje­ na je i druga akademija u Napulju. Treća, čak i radikalnija, poganska i ritualistička u svojoj orijentaciji, osnovana je u Rimu. Ne treba ču­ diti da je papa zabranio njeno djelovanje i dao uhititi njezine članove. Međutim, 1471. godine, na prijestolje sv. Petra sjeo je novi papa, Siksto IV, a rimska je Akademija ponovno započela s radom.

Godine 1502., osnovana je i akademija u Veneciji, koja će biti od iznimnog značaja za kasnija zbivanja. Sljedećih dvadeset i pet godi­ na, za trajanja sukoba u Italiji, daljnje osnivanje sličnih institucija bi­ lo je zaustavljeno. Nakon 1525. godine, međutim, one su ponovno počele nicati, a njihov se broj neprestano povećavao. Mnoge su od njih imale obilježja koja se povezuju s kasnijim slobodnim zidar­ stvom; vrlo su često nosile evokativna i mistična imena, poput onih kasnijih masonskih loža, i posjedovale simbolične predmete, ukrase, znakove i grbove. Ustanovile su i složena pravila za izvođenje rituala i ceremonija. Njihovi su izabrani čelnici nosili tajanstvena imena poput, primjerice, »Uzdignuti« ili »Skriveni«.

Početkom osamnaestog stoljeća, u Italiji je djelovalo više od pet stotina akademija. Neke od njih, kao na primjer Arkadijska Akade­ mija u Rimu, koja je osnovana 1690. godine, postale su nadaleko


čuvene, privlačeći ugledne osobe iz svih krajeva Europe. Jedan od članova Arkadijske Akademije bio je i Goethe, koji je u sjećanje na svoje talijansko putovanje usvojio moto »Et in Arcadia Ego«.

Tako je,  međutim,  bilo  tri  stoljeća  kasnije.  U  Firenci  kasnog petnaestoga stoljeća, Ficinova je energija sve više slabila. Njegovu je ulogu vodećeg duha izvorne Akademije postupno preuzeo još smjeli- ji, učinkovitiji i karizmatičniji Giovanni Pico della Mirandola (1463-

-1494). Ako je Ficino bio suštinski blag učenjak i pedagog, Picova je osobnost bila potpuno drukčija. Sa smjelošću koju bi Ficino smatrao neumjerenom, pa čak i opasno nerazboritom, Pico se dao na najambi­ ciozniji pothvat renesanse. Želio je cjelokupno ljudsko znanje i nas­ tojanja integrirati u potpuno novu i sveobuhvatnu sintezu. Dok je Ficino prvenstveno bio akademik, Pico je, iako ne manje akademski vješt, bio također i djelatni čarobnjak. U osobi Pica della Mirandole konačno je, iako ne i u svojoj punoj veličini, sazrio lik Fausta.

Pico je bio potomak obitelji sjevernotalijanskih sitnih plemića. Odbacivši s prijezirom sve povlastice koje mu je donosio takav po­ ložaj, ovaj je nadareni mladić odlučio posvetiti se učenju. Studirao je na sveučilištima u Bologni, Ferrari, Padovi, Paviji i Parizu. Stekao je obrazovanje u kanonskom pravu, književnosti, srednjovjekovnoj skolastici i teologiji, grčkom jeziku i grčkoj filozofiji. Kasnije je naučio i hebrejski, arapski i aramejski. U međuvremenu je kao pre­ voditelje uposlio i druge učenjake koji su poznavali ove jezike. Prilikom svoje posjete Firenci sprijateljio se s Ficinom, postavši ug­ lednim članom Ficinove Akademije.

Godine  1486.,  započeo je  svoj  najsmjeliji  pothvat.  Sastavio je zbirku koja je sadržavala devet stotina hermetičkih teza ili postavki, koju je objavio u Rimu, navještajući time svoju spremnost da stane u njihovu obranu protiv svih koji misle drukčije. Drugim riječima, Pico je bacio rukavicu čitavom kršćanskom svijetu, izazivajući ga na filo­ zofski dvoboj. Svojim je protivnicima ponudio čak i plaćanje troško­ va  putovanja  u  Rim.  Međutim,  njegova  smjela  gesta  nije  polučila nikakve rezultate. Nagovještavanu je debatu zabranio papa, a trinaest je Picovih teza proglašeno heretičkim.  Hineći ispriku, Pico je javno odbacio svoje teze, no, to ga je samo odvelo u još veće nevolje. Od fatalne  ga  je  sudbine  spasila  smrt  vladajućeg  pape  i  intervencija Lorenza de' Medicija. Ponešto umiren, smjestio se u Firenci, gdje je nastavio s pisanjem i proučavanjem, uzdržavajući se od miješanja u


kasnije političke sukobe. Umro je 1494., u trideset i prvoj godini ži­ vota.

Picova orijentacija bila je karakteristično hermetička. Poput Ficina, prigrlio je i promicao Hermetizam kao istinsku Bibliju. U isto je vrijeme, međutim, pridodao i nešto svoje. Uočivši sličnosti između hermetizma i židovske Kabale, Pico ih je nastojao ujediniti. Kroz Picovo djelo, Kabala se prilagodila kršćanskome svijetu i stopila s hermetizmom. U oživljavanju ovoga snažnog i utjecajnog spoja, Pico se pozivao na učenja dvojice svojih mentora.

Jedan od njih bio je Sicilijanac Flavije Mitridat, židovski obraće­ nik na kršćanstvo. Mitridat je bio Picov prevoditelj, koji mu je učinio dostupnim  korpus  kabalističkih  tekstova.  Mitridatov  je  prilog  bio iznimno velik. Između svibnja i studenog 1486. godine, preveo je go­ tovo četrdeset knjiga, što je iznosilo više od 3000 stranica rukopisa. On je, također, poučavao Pica »kaldejskom«, odnosno,  aramejskom jeziku.

Za Pica je još značajniji od Mitridata bio hermetički kabalist Jo- hanan Alemanno. Alemanno se pozivao na tradiciju židovskoga her­ metizma, za koju se vjerovalo da svoje podrijetlo vuče iz Španjolske dvanaestog stoljeća, a prema kojoj je Hermes Trismegistus, u jednoj od svojih inkarnacija, bio izjednačen s biblijskim Enakom. Ista je predaja isticala ideju talismanske magije slične onoj koju je kasnije promicao Ficino. U tom smislu, starozavjetno zlatno tele nije sma­ trala predmetom idolatrije, već magijskim talismanom. Neki su uče­ njaci smatrali da je određene aspekte ove predaje prihvatio i Wolfram von Eschenbach, što objašnjava neke hermetičke motive u njegovu Parzivalu.

Bila je to tradicija na koju se pozivao Alemanno. Pisao je kako su drevni Izraelci »vjerovali u mogućnost silaska duhovnih snaga i ema- nacija, uz prethodne pripreme kao što su izrada talismana, odjeće i određenih predmeta čija je svrha bila privlačenje izvjesne duhovne moći...« Alemanno je, također, držao da je jeruzalemski Hram u stvari bio »golemi talisman, izgrađen kako bi ga ispunila Božja pri­ sutnost« Ukoliko bi se Hermes Trismegistus mogao izjednačiti s Enakom, pisao je dalje Alemanno, tada bi se Mojsija i Solomona moglo smatrati hermetičkim adeptima i magovima.

Pico je sa žarom pristao uz Alemannova učenja. Na Sinajskoj go­ ri, izjavio je on, Mojsije nije primio samo Zakon, već i njegovo ezo-


terijsko mistično tumačenje, koje se prenosilo u tajnosti i usmenom predajom. Ovo »istinsko i okultno tumačenje«, govorio je Pico, bila je Kabala - koju je sam nastojao povezati s ustanovljenim korpusom Hermeticae u obliku Ficinova prijevoda. Rezultat je bila obuhvatna i uvjerljiva nova sinteza koja je pomirila mistične i magijske aspekte kršćanske, judaističke, islamske i hermetičke misli. Kako bi ovu sin­ tezu učinio još potpunijom, Pico joj je dodao kaldejska proročanstva i orfičke himne. Tako je izronila vrsta nove svjetske religije, čiji je sastavni dio bila magija.

Planirajući veliku debatu, u kojoj je imao obraniti svojih devet stotina teza, Pico je pripremao i govor. Namjeravao je otvoriti ras­ pravu riječima o čovjekovu dostojanstvu. Budući da se rasprava nije zbila, njegov govor nikada nije bio javno održan, a objavljen je tek nakon Picove smrti. Danas se smatra da taj govor najjasnije i najrje­ čitije objašnjava Picove stavove. Nastavljajući se na hermetičku tra­ diciju tisuću i petsto godina prije njega, govorio je o čovjeku koji više nije pasivna žrtva okolnosti ili usuda, već o čovjeku koji je dobio moć oblikovanja svoje stvarnosti i slobodnog i odgovornog odre­ đivanja tijeka vlastite sudbine. Čovjek je, prema Picovim riječima, stvoren da bi stajao u središtu svijeta, između neba i zemlje. S toga položaja i svojom slobodnom voljom, on može učiniti sebe onakvim kakvim želi biti. »Svako sjeme koje čovjek uzgoji, u njemu će sazri­ jeti i donijeti ploda«. Za Pica, ovo je moguće ostvariti »ispravnom uporabom prirodnih tvari u skladu s principima odgovarajuće magi­ je«. Tako, kaže Pico, »mag vjenčava zemlju s nebom, odnosno, niže stvari združuje s punoćom i moćima viših stvari«.

Osvrnuvši se na Picovo djelo, Frances Yates zamjećuje:

Ovdje počinjemo primjećivati neobičnu promjenu u položaju čarobnjaka. Nekromant, koji miješa svoje odvratne napitke i vještac sa svojim zastrašujućim invokacijama bili su otpadnici od društva, koje ih je smatralo opasnima po religiju i prisililo ih da se svojim zanatima bave u tajnosti. Ove staromodne likove nemoguće je pre­ poznati u pobožnim filozofima kakvi su bili Magovi renesanse.

Nasuprot srednjovjekovnom vješcu, Pico inzistira na »dostojan­ stvu Čovjeka kao Maga ... koji unutar sebe posjeduje božansku stva­ ralačku moć i magijsku moć vjenčavanja zemlje s nebom ...« Upra­ vo je Pico bio taj koji je, prema riječima Frances Yates, »prvi smjelo odredio novi položaj europskoga čovjeka, čovjeka kao Maga, koji se


koristi magijom i Kabalom kako bi utjecao na svijet i upravljao svo­ jom sudbinom putem znanosti«.

Veze sa Sjevernom Europom

Optimizam koji je generirala firentinska Akademija, najprije kroz Ficina, a zatim kroz djelovanje Pica della Mirandole. nije se mogao održavati unedogled. Zbog izjalovljenih je očekivanja  njegova e- nergija splasnula. Godine 1429. umro je Lorenzo Veličanstveni. Nje­ gov se sin pokazao nesposobnim za bankarsko i novčarsko poslova­ nje što je potkopalo ugled i moć obitelji Medici. Kao posljedica, bo­ gatstvo Medicijevaca počelo se topiti, a firentinska je politika pala u kaos. Iste godine kada je Pico pokopao svoga visokog pokrovitelja, francuska je vojska pod zapovjedništvom Karla VIII napala Italiju, a obitelj Medici bila je prognana iz Firence.

Do tada je, međutim, pokret koji je proistekao iz firentinske Aka­ demije, ustanovio svoje čvrste korijene i na drugim područjima. U Italiji je novo središte hermetičkih studija postala Venecija, koja je za­ držala svoju neovisnost i ostala netaknutom od previranja koja su razdirala ostatak zemlje. U Veneciji je već postojala velika grčka kjiž- nica i značajna zajednica grčkih i bizantskih izbjeglica. Postojala je i brojna židovska zajednica, što je olakšavalo učenje hebrejskog jezika i potaknulo Pica da nastavi s radom na ujedinjenju kabalističke i her- metičke misli. Venecija je, kao što smo ranije istakli, bila i središte eu­ ropskoga tiska, glavni grad izdavačke industrije na kontinentu.

Najznačajniji od venecijanskih tiskara bio  je Aldus Manutius, bliski Picov prijatelj i bivši tutor dvojice Picovih nećaka. Oko 1489. godine, Manutius se nastanio u Veneciji gdje je u svojoj tiskari izra­ dio čuvene aldine (knjige i tip slova, op. prev.). Do 1500. godine za- dominirao je u izdavanju grčkih, a posebno hermetičkih i platoničkih tekstova. Objavio je djela devedeset i četvorice klasičnih i post- klasičnih grčkih pisaca. Izumio je i oktav-format knjige, kao i italik (kurziv) tip slova.

Manutius se posvetio širenju učenosti, te je odigrao ključnu ulo­ gu u prenošenju hermetičke misli. Njegovi su dom i knjižara postali uobičajenim sastajalištem pisaca i mislioca, ne samo iz Venecije, već i iz inozemstva. Godine 1502., Manutius je osnovao vlastitu Akade­ miju u Veneciji. Oko 1505., pomišljao je na to da se preseli u Nje-


mačku i osnuje akademiju na dvoru Svetoga Rimskoga cara Maksi- milijana I. Iako se taj plan izjalovio, Manutius je preko Fuggera, bogate bankarske obitelji iz Augsburga, stvorio brojne veze u Nje­ mačkoj i sjevernoj Europi. Ovo mu je omogućilo da djeluje kao vital­ na »kulturna arterija«, povezujući renesansnu Italiju s ostatkom kon­ tinenta.

Tako se, 1496. godine, Manutius sprijateljio s Englezom Thoma- som Linacreom, koji će kasnije postati tutorom Erazma i sir Thomasa Morea u grčkom jeziku, služiti kao dvorski liječnik Henrika VIII i 1518. godine osnovati Kraljevski koledž liječnika. Manutius je upoz­ nao i čuvenog Albrechta Durera, koji je 1503. godine posjetio Ve­ neciju. Pet godina kasnije, bio je domaćinom jednog od najvećih umova renesansnoga  humanizma, nizozemskog učenjaka i pisca, Desideriusa Erasmusa (misli se na Erazma Roterdamskog, op. prev.). Manutius je time izgradio most između dviju najvažnijih komponen­ ti i, ujedno, dva najvažnija oblika renesansne misli - hermetizma Ficina i Pica s jedne strane, a s druge, humanizma kakvog su zastu­ pali Linacre, Erazmo, sir Thomas More i Martin Luther.

Među  najutjecajnijim Manutiusovim prijateljima bio je njemački hermetičar  i  kabalist,  Johannes  Reuchlin  (1455-1522),  s  kojim  se sprijateljio  1498. godine, kada je i objavio njegovo djelo. Reuchlin je prigrlio Picovu kabalističku magiju i razvio vlastitu sintezu kabaliz- ma, hermetizma, te judaističke i grčke misli. Vjeruje se da je njegova prva knjiga, objavljena  1494. godine, nadahnula Durerove bakroreze. Njegovo drugo i mnogo ambicioznije djelo naslovljeno De arte ca- ballistica,  objavljeno  1517.  godine,  opisivala  se  kao  »prva iscrpna rasprava o Kabali od strane jednoga ne-Židova« i »biblija kršćanskih kabalista«.    Reuchlin je u Heidelbergu osnovao studijsku grupu koja se  razvila  u  neformalnu  akademiju,  nazvanu  Academia  Platonica. Ona je, prema riječima suvremenika, ustanovila »kult tri drevna jezi­ ka i mističnog učenja koje je Reuchlin primio od Pica u Firenci«. Akademiju su pohađali Manutiusovi prijatelji Conrad Celtis i ugledni predstavnik hermetičke alkemije poznat kao Tritemius. Tritemius je, pak,  bio  mentor  vrhunskog  renesansnog  utjelovljenja  faustovske  fi­ gure,  Heinricha Corneliusa Agrippe.

Izum tiskarskoga stroja i pojava humanističkih učenjaka kao što je bio Erazmo,  učinkovito su razbili crkveni monopol nad učenjem. Većina ljudi najzaslužnijih za promicanje hermetizma bili su svje-


tovni pisci i učitelji. No, u taj su proces bili uključeni i brojni klerici, iako se ovakvo djelovanje jasno suprotstavljalo crkvenom pravovjer­ ju. Među najutjecajnijim promicateljima hermetičke misli u Veneciji bio je franjevački redovnik, Francesco Giorgi  (1466-1540).  Za svoje je nadahnuće Giorgi mogao uvelike zahvaliti Picu. Poput Pica, uočio je mnoge veze između hermetičke misli i Kabale, što ga je potaknulo da skupi poveliku knjižnicu hebrejskih knjiga koja je izazvala zani­ manje drugih hermetičara. U svoj je sustav »kršćanske Kabale« uklo­ pio i numerologiju i svetu geometriju, kao i platoničke i pitagorejske koncepte o harmoniji. Njegov je utjecaj bio posebno vidljiv u arhi­ tekturi, koja je u šesnaestom stoljeću odražavala sve jači upliv her- metičkih principa. S Giorgijem je ponovno oživjelo zanimanje za Vitruvija, graditelja iz razdoblja klasičnoga Rima, koji je u vrijeme Julija Cezara nadzirao obnovu Rima.

Giorgi je, zapravo, vidio arhitekturu kao ključnu vezu u harmo­ ničnom međuodnosu mikrokozmosa i makrokozmosa - gledište koje će kao jednu od svojih osnovnih postavki kasnije usvojiti slobodno zidarstvo. Vitruvijeve teorije o arhitekturi, za Giorgija su posjedovale religiozno značenje čije podrijetlo valja tražiti u Salomonovu Hramu. Njegov je kozmos, smatrao je Giorgi, bio utemeljen na broju, a kon­ struirao ga je arhitekt »u skladu s nepromjenjivim zakonima koz­ mičke  geometrije«.

Giorgijeva su  promišljanja o arhitekturi uživala veliko poštova­ nje u Veneciji. Kada je 1534. godine izbio sukob oko proporcija nove franjevačke crkve, dužd je izdao dekret kojim je franjevački redovnik imenovan arbitrom. Giorgi je uskoro izradio vlastiti nacrt, sa svrhom

»praktične primjene harmonije makrokozmosa i mikrokozmosa«.

Obzirom na svoje plemićko podrijetlo, Giorgi je povremeno ob­ našao diplomatske dužnosti za Republiku Veneciju. Bio je, također, i aktivni posrednik u pregovorima oko razvoda braka između Henrika VIII i Katarine od Aragona. Krajem 1529., engleski je monarh u tajnosti odaslao poslanike u Veneciju, kako bi se savjetovali s tamoš­ njim rabinima u pogledu pravnog značaja razvoda prema Starome za­ vjetu. Giorgi, kao stručnjak za judaizam, i čovjek s brojnim vezama u židovskoj zajednici Venecije, odigrao je značajnu ulogu u pribavlja­ nju informacija. Kasnije je primio pismo od engleskoga kralja u koje­ mu mu ovaj osobno zahvaljuje na pruženoj pomoći.


Crkva u napadu

Godine 1527., Italija je ponovno bila napadnuta. Ovoga puta bila je to vojska Svetoga Rimskog cara Karla V, koja je ušla u Rim. U Nje­ mačkoj se do tada već ukorijenila protestantska »hereza«. U Italiji se, međutim, »zaraza« još nije proširila, a Crkva je iskoristila situaciju kako bi stegnula svoj stisak. Godine 1542., reformirana je Sveta Služba, ili inkvizicija, čija je moć sada bila jednaka onoj koju je već uživala u Španjolskoj. Ona je sada bila ovlaštena ispitivati, zatvarati, kažnjavati, plijeniti i donositi smrtne presude. Godine 1555., čelni je čovjek Svete Službe zasjeo na prijestolje sv. Petra kao papa Pavao IV i započeo žestoke progone. Gotovo svi oblici heterodoksnog mišlje­ nja, uključujući i hermetizam, bili su prisiljeni djelovati u tajnosti.

Tada se, međutim, širenje hermetizma više nije moglo zaustaviti. Doista, ono je s mjerama poduzetim u svrhu njegova iskorijenjivanja dobilo još jači podstrek. Za nas je 1492. godina značajna po Kolum­ bovu prvom istraživačkom putovanju, no u Europi toga vremena ona je bila značajna iz  sasvim drukčijih razloga.  Godine 1469., Izabela, nasljednica kastilijskoga prijestolja, udala se za Ferdinanda, nasljed­ nika na aragonskom prijestolju. Ona je 1474. godine zasjela na pri­ jestolje Kastilije, a Ferdinand je, pet godina nakon toga, postao kra­ ljem Aragona. Tako je uspostavljeno ujedinjeno kraljevstvo Špan­ jolske. Godine 1492., kapitulirala je Granada, posljednja islamska ut­ vrda u zemlji. Ubrzo nakon toga, Ferdinand i Izabela započeli su obuhvatni i drakonski program »pročišćavanja« - prethodnik nacis­ tičke rasne politike i nedavnog »etničkog čišćenja« na prostoru bivše Jugoslavije. Obzirom na mandat koji su joj ustanovila dva vladara, zloglasna je inkvizicija bila  ovlaštena  očistiti  kraljevstvo  od  svega što se moglo smatrati neprijateljskim za kršćanstvo. Kao što je primi­ jetio Carlos Fuentes, Španjolska je izbacivanjem Maura izopćila sen­ zualnost, izgonom židova inteligenciju, postavši, tako, sterilnom.

Jedna  od  posljedica  programa  »pročišćavanja«  bio je  masovni egzodus u ostale dijelove Europe, uključujući, ne treba ni reći, kaba- liste i judaistički ili islamski orijentirane hermetičare, koji su sa so­ bom donosili i brojne nove tekstove.  Španjolski se egzodus mogao usporediti s bizantskim, koji se zbio četrdeset godina prije. Mnoge su izbjeglice dospjele u Italiju, posebice u Veneciju, gdje su umnogome pridonijeli bujanju renesanse. Mnoštvo je drugih otišlo u najudaljeni-


ji španjolski dominion u Europi, Nizozemsku, koja se pokazala plod­ nim tlom za širenje učenja što su ih donijeli sa sobom.

Nizozemska i Flandrija godinama su pružale utočište heterodok- snoj i ikonoklastičnoj misli. Tamo su bujale mistične sekte, ezoterični kultovi i tajna društva poput, primjerice,  Braće  Slobodnoga  Duha, koji su odbacivali svaki oblik organizacije i  hijerarhije,  usvojivši neku vrstu duhovne anarhije. Vjeruje se da su ovi u svoje redove uk­ ljučili i Hieronymousa Boscha. Nešto ranije, Erazmo je u Nizozem­ skoj ustanovio humanističku tradiciju koja se tamo već duboko uko­ rijenila. Dotok svježega materijala iz Španjolske potaknuo je lavinu zbivanja koja će se pretvoriti u pokret usporediv sa svojim talijan­ skim prethodnikom - takozvana flamanska renesansa. Kao u Italiji, hermetička i judaistička misao izmiješat će se s humanističkim uče­ njem i pronaći zajednički jezik u otporu pokušajima njihova zaus­ tavljanja od strane Rima.

Na događaje u Nizozemskoj utjecala su i zbivanja u Njemačkoj. Crkvena je hegemonija u Njemačkoj, a posebice na sjeveru zemlje, uvijek bila slabija, krhkija i ranjivija, te nije uspjela postaviti tako čvrste temelje kao u drugim zemljama. Tijekom prve četvrtine šesna­ estoga stoljeća, bastioni crkvene vlasti, koji su u suprotnom slučaju mogli spriječiti širenje hermetizma, bili su konačno slomljeni, a mo­ nolitni autoritet Crkve nepopravljivo uništen. 31. listopada, 1517., buntovni augustinski redovnik imena Martin Luther digao je svoj glas u gotovo samoubilačkoj pobuni. U samo četiri godine, on će udariti temelje protestantskoj reformaciji.

Luther je rođen 1483. Godine 1505., ušao je u augustinski sa­ mostan gdje se uskoro počeo penjati u hijerarhiji Reda. Do 1511. go­ dine postao je doktorom teologije i profesorom Pisma. Do 1515., bio je zadužen za jedanaest samostana. No, njegova su se učenja već tada počela jasno udaljavati od ortodoksnih. Između 1512. i 1515. godine prolazio je kroz duhovnu krizu, koju su kasniji komentatori protu­ mačili kao slom živaca. Kako god bilo, to ga je navelo da zaključi kako je sama vjera dovoljna za spasenje, te da su dobra djela, u kraj­ njoj liniji, suvišna. Sama je vjera, smatrao je Luther, jedini preduvjet za spasenje, stoga je posredništvo Crkve i njezina svećenstva također nepotrebno.

Lutherovo se neprijateljstvo spram Crkve pojačavalo sa sve ve­ ćim  razmjerima  crkvenih  zloporaba.  One  su  se  očitovale  u  skan-


daloznoj trgovini indulgencijama, pri čemu je svatko tko je imao do­ voljno novca ili dobara mogao za se osigurati otkupljenje grijeha. Godine 1517., prodaja indulgencija koju su pokrenuli dominikanci kako bi prikupili sredstva za obnovu Crkve sv. Petra u Rimu, izazvala je u Lutheru bijes i nagnala ga na djelovanje. Obuzet pravednim gni- jevom, sastavio je popis koji je sadržavao devedeset i pet teza ili op­ tužbi protiv rimokatoličke vjere, i prikucao ih na vrata crkve u Wittenbergu. Ova je pobunjenička gesta izazvala neočekivane sim­ patije širom Njemačke. Za samo četrnaest dana, cijela je zemlja bru­ jala o Lutherovim tezama. Uz njega su pristali mnogi koji su se zala­ gali za reforme unutar Crkve, a s posebnim žarom zagovornici novo­ ga humanizma.

Crkvene pokušaje da zatre novonastalu pobunu osujetili su Lut­ heru naklonjeni redovnici i svjetovni moćnici. U Wittenbergu, Luther je pronašao moćnoga zaštitnika u osobi saksonskoga elektora. Go­ dine 1520., on je definitivno raskinuo sve veze s Rimom i objavio traktat kojim je nastojao potaknuti njemačke vladare da i sami po­ krenu crkvenu reformu - odbijanjem daljnjeg financiranja papinstva, ukidanjem svećeničkoga celibata, misa za umrle, hodočašća, indul­ gencija, vjerskih redova i raznih drugih aktivnosti i institucija. Crkva je odgovorila upravo onako kako se moglo i očekivati - u lipnju 1520. godine, devedeset i pet Lutherovih teza službeno je proglašeno heretičkima. Luther je odgovorio spaljivanjem papine bule koja ga je osudila. 3. siječnja, 1521. godine, bio je, konačno, i izopćen.

Nešto kasnije iste godine, Luther je bio pozvan da u svoju obranu progovori pred Svetim Rimskim carem Karlom V u Dietu, odnosno, skupštini carskih elektora u Wormsu. I dalje uživajući potporu sak- sonskog elektora kao i drugih moćnika, Luther je odbio odstupiti od svojih teza, izrekavši svoju čuvenu rečenicu: »Ovdje stojim. Ne mo­ gu učiniti drugačije.« Ne želeći protiv sebe okrenuti njemačke moć­ nike, Karlo je odustao  od daljnje rasprave. Zahvaljujući tome,  Lut- herova je hereza uskoro dobila i neku vrstu službenoga priznanja. U Njemačkoj je, tako, ustanovljen protestantizam, a papi je nedostajalo sredstava da poduzme  mjere  za  njegovo  iskorijenjivanje.  Svećenici su odbacili svoju odjeću i počeli se ženiti. Isto su učinili i redovnici i redovnice, koji su napustili svoje samostane. Godine 1524., sam je Luther odbacio svoje redovničke haljine i oženio se nekadašnjom cis­ tercitskom redovnicom,  Katarinom von Bore. U međuvremenu, nje-


gova se pobuna proširila dalje. Godine 1519., Ulrich Zwingli inau­ gurirao je protestantsku reformaciju u Švicarskoj. Devet godina na­ kon Lutherove smrti, 1555., Jean Calvin utemeljio je vlastitu protes­ tantsku sljedbu u Ženevi. Među njegovim pristalicama bio je John Knox, koji će prenijeti reformaciju u Škotsku.

Ako je Luther svojim hrabrim suprotstavljanjem zadao bolni udarac katoličkoj suverenosti, jednako je rušilački na nju djelovao svojim iskorištavanjem tehnologije tiska. Biblija je u prošlosti bila dostupna samo na latinskom jeziku, a i tada samo pripadnicima crk­ vene hijerarhije. Jednim udarcem, Luther je razbio ovaj  monopol. 1522., godinu dana nakon svoga tvrdoglavog nastupa pred Dietom u Wormsu, objavio je njemački prijevod Novoga zavjeta - prvi  pri­ jevod svetog teksta na govornom jeziku i prethodnik verzija na dru­ gim jezicima, kao što je Biblija kralja Jakova (King James Bible). Godine 1525., pojavila se i engleska verzija, u prijevodu Williama Tyndalea, izravno s grčkog i hebrejskog.

Tako je, po prvi put, svaki pismeni pojedinac mogao sam čitati Bibliju. Time je uloga svećenika, kao čuvara i tumača Božje riječi postala suvišnom. Kako na svjetovnom, tako i na teološkom planu, zbivale su se ogromne promjene. Započelo je opismenjavanje, čak i unutar društvenih slojeva koji u prošlosti nisu imali potrebe za time. Pismenost je u povlaštenim klasama, kao što su bili Slobodni vitezovi Carstva u Njemačkoj, izazvala želju za čitanjem. A ako su mogli čitati Bibliju, mogli su čitati i druga djela, koja su joj se često suprotstavl­ jala. Nije bilo neobično da su pojedinci različitoga podrijetla i društvenoga položaja, kao što su u Njemačkoj bili učenjaci poput Reuchlina ili buntovni vitezovi poput Ulricha von Huttena i Franza von Sickingena, bili upućeni u široki spektar literature koja je obuhva­ ćala, konvencionalnu teologiju, Lutherova učenja i Erazmov huma­ nizam, sve do hermetičke i kabalističke misli. Doista, protestantski su teolozi, podržavani od strane svjetovnih moćnika poput Slobodnih Vitezova, učinkovito skrenuli pažnju katoličkih vlasti, omogućivši, tako, pristalicama hermetizma gotovo neometano djelovanje.

Kako se protestantizam širio sjevernom Europom, tako je s njim putovao i hermetizam. Među svjetovnim moćnicima koji su prihvatili protestantizam, hermetizam je pronašao moćne zaštitnike, a ponekad čak i sljedbenike. Reuchlinova hermetička Akademija u Heidelbergu, na primjer, uskoro će svoj utjecaj proširiti i na dvorove vladara te


regije. Do kraja šesnaestoga stoljeća, mnoštvo je njemačkih moćnika prigrlilo hermetička učenja.  Stvoreno je povoljno okružje za dolazak faustovskih  figura.

Obzirom na okolnosti, hermetički je Zeitgeist uskoro prešao Ka­ nal i stigao u Britaniju. U Škotskoj, on je našao utočište u mreži ple­ menitih obitelji koje su, još od Srednjega vijeka, bile sklone ezoterij- skoj misli.  Ta je tradicija djelomice bila keltskoga podrijetla, a jed­ nim je dijelom bila prenesena u Škotsku u vrijeme križarskih ratova. I u Engleskoj se, kao i svugdje, ona često preklapala s humanizmom i kolala putem istih kanala. Tako je, primjerice, Thomas Linacre, kao što smo ranije spomenuli, pohađao sastanke Manutiusova herme- tičkog kružoka u Veneciji, nakon čega se vratio u Englesku, postavši liječnikom Henrika VIII i osnivačem Kraljevskog Koledža liječnika. S Linacreom je u Veneciji boravio još jedan Manutiusov štićenik, William Grocyn, koji je, vrativši se u Englesku, postao profesor grč­ koga jezika u Oxfordu. Obojica se obično povezuju s humanističkom tradicijom; pa ipak, obojica su bili bliski prijatelji hermetičara Johna Coleta. Godine 1493., Colet je krenuo na putovanje u inozemstvo, koje će potrajati dvanaest godina. O njegovim je kretanjima poznato vrlo malo, no općenito se pretpostavlja da je neko vrijeme proveo u Veneciji s Manutiusom. U svakom slučaju, na njega je snažan utjecaj izvršio Ficino, čije je djelo naširoko hvalio prilikom svoga povratka u Englesku, 1505. godine. Colet je tada postavljen za dekana Crkve sv. Pavla. U toj funkciji, bio je domaćin jednog od najznačajnijih renesansnih maga, Heinrichu Corneliusu Agrippi, o kojemu će kasni­ je biti riječi.

Poput Linacrea i Grocyna, Colet je bio blizak prijatelj sira Tho- masa Morea. I More se općenito smatra humanistom, te ga se po­ vezuje s Erazmom. Njegov se racionalizam u Utopiji možda suprot- stavlja hermetizmu, pa ipak, More je bio vatreni obožavatelj Pica de- 11a Mirandole i upućen u hermetičku misao kojoj je bio i više nego naklonjen. Njegova »najranija biografija« imala je oblik podužega pisma koje je Erazmo uputio Ulrichu von Huttenu, buntovnom Slo­ bodnom vitezu Carstva, pjesniku i satiričaru, čiji su interesi obuh­ vaćali humanizam, ali i hermetizam. Činjenica da se Erazmo dopisi­ vao s osobama poput Huttena, samo ukazuje na visoki stupanj pre­ klapanja između humanističkih i hermetičkih krugova.

Za širenje hermetizma u Engleskoj svakako je posredno bio za­ služan i Henrik VIII. Kao što smo ranije spomenuli, Henrik se, pri-


likom razvoda od Katarine Aragonske, oslanjao na pomoć i savjet kabalističkog redovnika iz Venecije, Francesca Giorgija. Još 1527. godine, Henrik je od pape zatražio razvod toga braka, pozivajući se na slučajeve dvojice francuskih kraljeva. Budući da se papa služio svakojakim lukavstvima kako bi ga u tome onemogućio, engleski je vladar bio prisiljen poslužiti se drugim sredstvima. Stari je zavjet dozvoljavao razvod, stoga je Henrik, preko Giorgija. želio saznati kakav je stav judaizma po tom pitanju. Zanimao ga je, također, i stav protestantizma koji je, prihvaćajući starozavjetno gledište, odbacivao kanonsko pravo Crkve u pogledu razvoda braka. U protestantizmu, posebice u Lutherovu zahtjevu za crkvenom reformom od strane svjetovnih moćnika, kralj je pronašao sredstvo koje je tražio.

Godine 1531., Henrik je nastojao ostvariti svoju namjeru i posta­ ti vrhovnim poglavarem Crkve u Engleskoj. Dvije godine kasnije, tajno se vjenčao s Anom Boleyn, koja je tada već nosila dijete, buduću Elizabetu I. Iste je godine nadbiskup Cranmer proglasio Hen- rikov brak s Katarinom nevažećim. U ljeto 1533., Ana je službeno okrunjena kao engleska kraljica, a u rujnu je rodila kćerku. Henrika je, međutim, papa izopćio. Godinu dana kasnije, Crkva u Engleskoj raskinula je sve veze s Crkvom u Rimu. Godine 1535., engleski su biskupi službeno odbacili papinsku vlast, čime je utemeljena Angli­ kanska crkva. Godine  1536., započelo je i raspuštanje samostana.

U okružju religioznog ustanka i odbacivanja rimske vlasti, otvo­ ren je put širenju humanizma i hermetizma. Krajem šesnaestoga sto­ ljeća, hermetički orijentirani krugovi i društva uspostavili su svoje čvrste temelje u Engleskoj. Neki od njih djelovali su u tajnosti. Neki su, pak, djelovali kao špijunske mreže. Neki su se postupno stopili s već postojećim britanskim institucijama, stvarajući amalgam koji će svojevremeno poprimiti oblik slobodnoga zidarstva. I, krajem  sto­ ljeća, kako će se uskoro i pokazati, hermetička  će  misao  odigrati važnu ulogu u elizabetinskoj kulturi - uključujući, naravno, i Marlo- weovo i Shakespearovo kazalište. U Dr Faustusu i Oluji, renesansni će mag dobiti svoju konačnu literarnu manifestaciju.

Hermetički  car

Iako je hermetizam bujao u krilu protestantizma, jednako je prisutan bio i u katoličkim zemljama. Krajem šesnaestog stoljeća, on se ukori-


jenio i u najmoćnijem katoličkom dvoru Europe, onom Svetog Rim­ skog cara Rudolfa II, Habsburgovca, kralja Austrije, Mađarske, Češke i Moravske. Rudolfova je vladavina (1576-1612) bila istovre­ mena s Elizabetinom i vladavinom Jakova I Engleskog, i gotovo jed­ nako kulturno dinamična. Od samoga se početka ponašao na način koji je u očima pravovjerja bio krajnje neprihvatljiv, naglašavajući tako svoj uzvišeni položaj. Napustivši Beč, tradicionalnu prijestol­ nicu Habsburgovaca, svoj je dvor ustanovio u Pragu, češkom glav­ nom gradu. U vrijeme kada se Europa sve više polarizirala između protestantizma i katolicizma, Rudolf je odbio izjasniti se o svojoj vjeri, proglasivši se, jednostavno, kršćaninom. Iako je, doduše nomi­ nalno, utjelovljavao svjetovnu vlast Crkve, uzdržavao se od progona protestanata, izražavajući sve veće neprijateljstvo spram papinstva. Čak i na svojoj samrtnoj postelji, odbio je pomiriti se s Rimom.

Rudolf je s oduševljenjem prigrlio ezoterijsku misao i sve mani­ festacije hermetizma, posebice magiju  i  alkemiju. Mnogo je vreme­ na, kao i goleme svote novca, utrošio na izgradnju svoje knjižnice, koja je sadržavala najobuhvatniju zbirku knjiga takve vrste u Europi. Ona je uključivala ne samo standardni korpus hermetičkih tekstova, već i onaj ozloglašeni magijski priručnik, Picatrix,  kojega je  s  to­ likim zgražanjem osudila Crkva. Sam Rudolf bavio se alkemijskim eksperimentima i pozivao u Prag hermetičare iz svih krajeva Europe, nudeći im velikodušno pokroviteljstvo i dvorske službe. Njegove su pozive prihvaćali hermetičan iz tako udaljenih krajeva kao što su Mi- hael Sediwoj (poznat kao Sendivogius) iz Poljske i Alexander Seton iz Škotske. Među najuglednijim  posjetiteljima bio je engleski mag, John Dee, kojega neki smatraju prototipom Prospera iz Shakes- pearove Oluje, kasnije astrolog na dvoru Elizabete I.

Još jedan čuveni Rudolfov gost bio je Giordano Bruno, možda i najambiciozniji renesansni mag, koji je želio ništa više negoli »trans- mutirati ljudsko stanje«. Neki su uvjereni u to da je Bruno uspostavio mrežu tajnih društava  širom Europe.  Prag je,  u  svakom  slučaju, pružao plodno tlo za takav pothvat. Za vrijeme boravka u češkoj pri­ jestolnici, Bruno je objavio knjigu posvećenu Rudolfu, u kojoj je zagovarao »filozofiju jedne istinske univerzalne religije utemeljene na okultnoj tradiciji«.     Jedan od carevih uglednih štićenika bio je i njemački  alkemičar i hermetički filozof, Michael Maier. Maier je služio Rudolfu kao dvorski alkemičar i osobni tajnik sve do careve


smrti, 1612. godine, nakon čega je odselio u Hesse u Nizozemskoj, a svojevremeno i Englesku, gdje je odigrao ključnu ulogu u širenju hermetičke i takozvane rozikrucijanske misli.

Djelujući kao pokrovitelj ljudi poput Deea, Bruna i Meiera, u Rudolfu su mnogi europski hermetičari pronašli svoje nadahnuće. Neki su ga čak i uzdizali kao novoga Hermesa Trismegistusa. Osim svoje zanesenosti hermetizmom, car se oduševio i kabalom. Dao se na ostvarenje ambicioznog projekta čiji je cilj bilo sastavljanje zbirke kabalističkih tekstova, »koja će u sebi ujediniti najbolje od hebrejske mudrosti, popraćena komentarima kršćanskih učenjaka«. I dok su posvuda u Europi Zidovi bili proganjani, u Češkoj su, a posebice u Pragu, živjeli pod carevom osobnom zaštitom. U takvom je krilu praška židovska zajednica cvjetala. Najbogatiji ljudi grada bili su ži­ dovi, održavajući bliske veze s dvorom. Pripisuje im se i financiranje careve goleme zbirke slika i ezoterijskih knjiga. Svakako se ovdje odvijao živahni promet, kako novca tako i ideja, između - prema ri­ ječima pisca Lea Perutza - »geta i dvora«. Jedan od beneficijara takvih transakcija bio je i glavni praški rabin, kabalist Juda Loew ben Bezalel. U godinama koje su uslijedile, rabin Juda postat će legen­ dom, stvoriteljem »Golema«, mehaničkog i čovjekolikog automata izrađenog ljudskom rukom, koji posjeduje iskru života unesenu u nj putem kabalističke i hermetičke magije.

Godine 1614., u Njemačkoj se pojavio prvi u nizu manifesta ano­ nimnog autora, koji su, navodno, proizlazili iz tajanstvenog, neuh­ vatljivog i hermetički orijentiranog rozikrucijanskog bratstva. Ovi su manifesti kolali jednako brzo kao i Lutherove teze, podijelivši miš­ ljenja širom Europe, izazivajući vatreno odobravanje s jedne strane, a histeriju, paniku, paranoju i neprijateljstvo s druge. Po svojoj općeni­ to filozofskoj prirodi, rozikrucijanski su manifesti bili tipično her­ metički, alkemijski  i  kabalistički, navještajući uspostavu nove svjet­ ske religije i novoga svjetskog poretka utemeljenog na slobodi, har­ moniji i univerzalnom bratstvu.  No, oni su izražavali i neskrivene simpatije prema protestantizmu i snažnu odbojnost prema Crkvi u Rimu. Paradoksalno je, međutim, da su prigrlili Svetog Rimskog ca­ ra, navodnoga branitelja katoličanstva: »U Politia priznajemo Rim­ sko carstvo i Quartam Monarchiam našega kršćanskoga čelnika.«

Prvi od ovih manifesta, koji je sadržavao i ovu rečenicu, bio je objavljen  1614., dvije godine nakon smrti Rudolfa II. Općenito se


smatra, međutim, da su oni bili u optjecaju mnogo prije njihovog jav­ nog objavljivanja. Obzirom na kontekst u koji je smještena, navede­ na se rečenica mogla odnositi samo na Rudolfa, koji bi sam srdačno pozdravio program što su ga zagovarali manifesti. Njegov nasljed­ nik, Maksimilijan II uskoro će pokušati učiniti upravo suprotno u nastojanju da ga iskorijeni.

Ako se navedena rečenica doista odnosi na Rudolfa, tada ona dokazuje koliko su ga cijenili hermetičan širom Europe, a posebice samozvani rozikrucijanci. No, ona također odražava težnju europskih hermetičara koja je bila specifično političke prirode. Prema mišljenju Frances Yates, ta je težnja bila ključni čimbenik u ubrzavanju izbija­ nja Tridesetogodišnjeg rata. Europa će uskoro upoznati Fausta, koji je ukrotio snage nad kojima je izgubio nadzor.

Pregled najnovijih komentara Osobne stranice svih članova kluba

DUHOVNOST

SVIBANJ...

METODE I TEHNIKE

BRZI CHAT

  • Član bglavacbglavac

    Hvala i tebi . Lp

    09.05.2021. 17:00h
  • Član iridairida

    ♥♪♫ ♥*♪♫ ♥

    09.05.2021. 13:32h
  • Član iridairida

    I tebi Božice sve sretno i lijepo..♥♪♫ ♥*♪♫ ♥...., i ti si mama...

    09.05.2021. 13:32h
  • Član bglavacbglavac

    Drage mame, sretan vam vaš dan. Uživajte danas. Lp

    09.05.2021. 07:41h
  • Član bglavacbglavac

    Dobro jutro dragi magicusi, lijep dan vam želim. Lp

    07.05.2021. 06:31h
  • Član bglavacbglavac

    Dobro veće. Lp

    06.05.2021. 20:39h
  • Član edin.kecanovicedin.kecanovic

    Dobro veče.

    06.05.2021. 19:55h
Cijeli Chat

TAROT I OSTALE METODE

MAGIJA

MAGAZIN

Magicusov besplatni S O S tel. 'SLUŠAMO VAS' za osobe treće dobiMAGIFON - temeljit uvid u Vašu sudbinuPitajte Tarot, besplatni odgovori DA/NEPitaj I ChingAnđeliProricanje runamaSudbinske karte, ciganiceOstvarenje željaLenormand karte

OGLASI

Harša knjigeDamanhurSong of SilenceSpirit of TaraIndigo svijetPranic HealingSharkUdruga magicusUdruga leptirićiSmart studioHipnoza ZagrebKreativna akademijaSvijet jogeInfo izlog

Jeste li propustili aktivacijsku e-mail poruku?

Javite nam se na info@magicus.info

RENESANSA FAUST