Odigraj "Tarot DA/NE"

Kalendar događanja

Član JosipJankovic

Upisao:

JosipJankovic

OBJAVLJENO:

PROČITANO

379

PUTA

OD 14.01.2018.

FRAGMENTACIJA STVARNOSTI

Svako svećenstvo ima vlastite misterije, zaodjevene zbunjujućom terminologijom, nedostupne za svakoga osim za inicirane; a poput svakog svećenstva, mora štititi svoje vlastite interese pri čemu svi »heretici« bivaju »ekskomunicirani«.

11

FRAGMENTACIJA STVARNOSTI

U Newtonovo je vrijeme hermetička predodžba stvarnosti - sveobuhvatna i ujedinjujuća - još uvijek bila održiva. Od ta­ da se, međutim, svijet uvelike promijenio. Svijet kakvog poz­

najemo danas jest onaj u kojemu je razum »izgradio moralne sustave određene društvenom korisnošću«. Ovaj je svijet proizvod tako­ zvanog »Prosvjetiteljstva« ili »Doba Razuma«.

Otkako je početkom osamnaestoga stoljeća trijumfirala kartezi- janska misao, zapadna je civilizacija odbacila sintezu u korist ana­ lize, organizam u korist mehanizma. Kao jedna od posljedica ovakve prakse bilo je množenje specijalizacija i tome svojstvena fragmen­ tacija. Umjesto jednog, sveobuhvatnog načela koje značenje pridaje sveukupnosti ljudske aktivnosti, postojalo je mnoštvo suprotstav­ ljenih načela koja su međusobno ratovala boreći se za svoju premoć i sljedbenike. Svaka od suprotstavljenih sfera znanja postala je samo- prozvanom »disciplinom«. Svaka disciplina predstavlja neku vrstu kulta, kojemu na čelu stoji njegovo vlastito svećenstvo, i upravlja nji­ me prema vlastitoj »teologiji«. Umjetnost, znanost, psihologija, soci­ ologija, povijest, ekonomija, politika i religija - kao i brojne, često suprotstavljene »denominacije« unutar svake od njih - imaju vlastito visoko svećenstvo koje zastupa neku visoko specijaliziranu dogmu. Svako svećenstvo ima vlastite misterije, zaodjevene zbunjujućom terminologijom, nedostupne za svakoga osim za inicirane; a poput svakog svećenstva, mora štititi svoje vlastite interese pri čemu svi »heretici«  bivaju  »ekskomunicirani«.

Za čovječanstvo koje traga za smislom, svrhom i vodstvom u svome postojanju, posljedica svega je zbunjenost. Danas smo suče­ ljeni sa zapanjujućim mnoštvom  suprotstavljenih  apsolutnosti,  od kojih svaka drži da upravo ona posjeduje odgovore i inzistira na


vlastitom idiosinkratskom tumačenju stvarnosti. Kemija, biologija i fizika - kao i različite kombinacije istih - ističu svoje pravo na ko­ načnu istinu. S druge, pak, strane, organizirana religija, a posebice njezini fundamentalistički oblici, ističe vlastiti naslov kao nositelja te istine. To čini i sociologija. To čini i psihologija. To čini politika, pa konačno i svi »izmi« koji su probujali u posljednjih stotinu i pedeset godina - marksizam, maoizam, fašizam, kapitalizam, monetarizam, kao i svi ostali.

Pred  ovakvom  gomilom  međusobno  neprijateljskih  i  često  is­ ključivih  zahtjeva  za  priznanjem  legitimnosti,  postavlja  se  pitanje kako pojedinac može donijeti inteligentu odluku o tome uz koju će stranu pristati - posebice ako uzmemo u obzir da je potpuni uvid one­ mogućen, te se od nas očekuje da svoj izbor izvršimo na temelju po­ vjerenja. Stoga smo skloni izabrati onu stranu koja nam se čini »naj­ sigurnijom« i koja od nas  zahtijeva minimum predanosti i najmanji rizik.  Nažalost,  ta  će  se  strana  pokazati  i  najmanje  relevantnom. Većina je ljudi danas, primjerice,  spremna prihvatiti, na temelju sli­ jepe vjere, da su oni sami, kao i svemir koji ih okružuje, sastavljeni od molekula, molekule od atoma, a atomi od protona, neutrona i elek­ trona, koji su, pak, sastavljeni od bezbroj manjih čestica. Ne razumi­ jevajući u potpunosti koncept »svjetlosne godine«, većina je ljudi is­ to tako spremna vjerovati da je, na primjer, Sirius udaljen od zemlje točno određeni broj »svjetlosnih godina«. No, kako nam taj neupitni

»čin vjere« pomaže da živimo svoje živote, donosimo odluke, pre­ poznajemo bilo kakav smisao, svrhu ili vodstvo u našem postojanju? Kako nam takav »čin vjere«  pomaže da odredimo smjer svojih ak­ tivnosti ili uspostavimo moralni okvir, etički  imperativ i hijerarhiju vrijednosti? Što se svega toga tiče, živimo životom koji je austrijski romanopisac Robert Musil opisao kao »relativnost perspektive na ru­ bu epistemološke panike«.

Racionalna   filozofija

Fragmentacija znanja koja je započela s Baconovom i kartezijan- skom mišlju, svoj je vrhunac doživjela u osamnaestom stoljeću. S po­ sebnim je ushitom promicana u Francuskoj, gdje je svoj izraz pronašla u djelima filozofa kao što su bili Montesquieu, Diderot i, iz­ nad svega,  Voltaire.  U Engleskoj  su je  zagovarali filozofi  poput


Davida Humea (1711-1776), čija je Rasprava o ljudskoj prirodi nosi­ la podnaslov »Pokušaj primjene eksperimentalne metode rasuđivanja na pitanja morala«. Književnici poput Popea i Swifta, Addisona i Steelea, učinili su racionalizam vodećim načelom čak i u umjetnosti, prihvaćajući razum kao »vrhovnog jamca našega znanja«. Formali- zirani skepticizam proglašen je vrhunskim intelektualnim dometom; domišljatost, kao puka moždana vježba, cijenila se više od iracional­ ne, a time i sumnjive sposobnosti imaginacije. Potkraj stoljeća, taj je stav promicao najutjecajniji pisac svoga vremena, Samuel Johnson.

Osim što se uvukao u umjetnost, racionalizam je pronašao svoj put i u organiziranu religiju,  gdje je poprimio oblik deizma. Prema deističkoj teoriji, Bog se, stvorivši kozmos, iz njega povukao, osta­ vivši čovjeka neka nastanjuje, tumači i istražuje domenu kojom je sa­ da sam suvereno vladao. Međutim, ova se domena nije promatrala kao sveobuhvatni živi organizam u kojemu je, prema Agrippi i Para- celzusu sve bilo u uzajamnoj svezi. Naprotiv, bio je to kozmički me­ hanizam, golemi stroj koji se analizom mogao rastaviti na svoje sas­ tavne dijelove; taj je proces rastavljanja poprimio takve razmjere da se gotovo uopće nije postavljalo pitanje na koji bi se način ovaj stroj mogao ponovno sastaviti. Za Descartesa, čak su i biljke i životinje bili puki mehanizmi. »Kao što je za sat prirodno da pokazuje vrijeme s pomoću svoga mehanizma«, izjavio je on, »tako je posve prirodno za drveće da donosi plodove«. Za njegove sljedbenike, čovjekova je dužnost bila rastavljati drvo kao da se radi o satnom mehanizmu, ne bi li  razumjeli  njegovu prirodu. Tako su  deisti nastojali uspostaviti čovjekovo vrhovništvo nad prirodom - i, slijedom takvoga položaja, njegovo pravo da je iskorištava.

Poput pobožnih predrenesansnih kršćana, za deiste je čovjek bio odvojen i različit od prirode. Za kršćane prije renesanse, njegova je odvojenost proizlazila iz njegova duha. duše i činjenice da je priroda bila neotkupljena, odnosno, »nepreporođena«. Za deiste, čovjekova je odvojenost bila posljedica snaga njegovog racionalnoga uma koje su prirodu mogle podvrgnuti svojoj volji. Isto tako, poput predrene­ sansnih kršćana, deisti su se pozivali na Bibliju koja im je dala man­ dat za iskorištavanje prirodnih bogatstava: »Vladajte ribama u moru i pticama u zraku i svim živim stvorovima što puze po zemlji!«

Biblijska predodžba o prirodi  oslobodila je čovjeka iz naturalis- tičkih okvira grčke religioznosti i filozofije i time sankcionirala


tehnološki razvitak ... i čovjekovu vlast nad prirodom. Iako Bibilija ne podastire mehanicističku sliku svijeta, ona je, zbog či­ njenice da ta slika implicira de-deifikaciju prirode, njoj slična. Ovime su uklonjene prepreke koje je postavljala takva deifikacija i učinile čovjeka ne samo sposobnim da se natječe s prirodom, već i dužnim da to čini. Više nije bilo nikakvih zabrana niti ograniče­ nja, a numinozna, sveta priroda, više nije postojala.

Tijekom devetnaestoga stoljeća, pukotine i rascjepi u onome što se nekada smatralo jedinstvenim pristupom znanju postali su još akutniji, još izraženiji i sada već nepopravljivi. Darwinova je misao stavila znanost u naizgled nepovratnu i nepomirljivu opoziciju orga­ niziranoj religiji, a u mnogim pogledima i humanističkoj tradiciji. U osvit darvinizma, agnosticizam, kakvog su zagovarali Thomas Hu­ xley i Herbert Spencer, postao je ne samo uglednim, već i modernim svjetonazorom. Pa ipak Darwin nije bio jedini nesvjesni instrument fragmentacije. Brojni su socijalni filozofi, poput Marxa i Engelsa, svojim racionalizmom sveli cjelokupnu ljudsku aktivnost na jednos­ tavni mehanizam kojim upravljaju društveni i ekonomski zakoni. Istim se racionalizmom vodio i Freud u svojoj psihologiji, uzdižući istraživanje ljudskoga uma na razinu »znanosti«, dok je čak i ona nevidljiva dinamika psihe postala tek strojem.

Godine 1959., engleski je pisac, znanstvenik i političar  C.  P. Snow objavio svoje značajno djelo pod  naslovom Dvije  kulture  (The Two Cultures). Snow je zaključio kako se zapadna civilizacija polari­ zirala između dva načina mišljenja, dva sustava  vrijednosti,  koji  više nisu  mogli  međusobno komunicirati.  S jedne  strane, drži  Snow,  stoji

»pisana« tradicija, koja uključuje umjetnost, religiju,  imaginaciju  i sve ono što je ukorijenjeno u iracionalnom; s druge strane nalazi se mentalitet znanosti i znanstvene metodologije. No, Snow nije bio ni veliki umjetnik, niti osobito dubok mislilac; situacija je bila mnogo složenija od tumačenja koje je mogla ponuditi njegova jednostavna dihotomija. Više nisu postojale samo dvije, već mnoštvo kultura. Svaka od njih, kao što smo već spomenuli, razvila je vlastitu termino­ logiju, vlastitu frazeologiju i žargon. Ono što je u početku bilo samo rječnikom, pretvorilo se u istinsku teologiju upotpunjenu pratećom dogmom.

Mjerenje je, ako ga uzmemo kao jedan očigledan primjer, u kraj­ njoj  liniji proizvoljno. Podjele prostora i vremena - na centimetre i


kilometre, ili minute, sate i godine - suštinski su arbitrarne. One su samo izumi ljudskoga uma koji označavaju sasvim neopipljive i ne­ vidljive stvarnosti. Kao posljedica tih izuma, suštinskom je kaosu na­ metnut red, čime je ljudskom društvu omogućeno učinkovitije djelo­ vanje. Ali, svi mi znamo da, na primjer, vrijeme koje  pokazuje ura ima vrlo malo veze s drugim vrstama vremena. »Nutarnje vrijeme« - vrijeme kao izravno iskustvo ljudskoga uma - nema ničeg zajednič­ kog s vremenskom podjelom satnoga mehanizma. Ako ga provede­ mo aktivno ili u zabavi, jedan sat proletjet će kao nekoliko minuta. U adolescenciji i mladosti, godina može biti beskrajno duga i dosadna. Međutim, kako čovjek stari, desetljeće može proći za tren, a kalendar postati samo maglovitom slikom.

Mjerenje - kao podjela vremena i prostora na određene jedinice

-  jest, dakle, samo pogodnost, ali ne i istina, a svakako ne Apsolutna Istina, iako se s njome često brka. »Svjetlosne godine« i »nano se­ kunde« nemaju nikakva značenja osim onoga koje im pripisuje ljuds­ ki intelekt. Naravno, takve su konvencionalnosti stare koliko i sama civilizacija i nužne za učinkovito obavljanje ljudskih  djelatnosti. Tako smo izmislili novac, navodno da bismo označili nevidljivu i ne­ opipljivu kvalitetu vrijednosti. Pa ipak, svjesni smo da novčanica od pet funti ili pet dolara ima sasvim drukčiju vrijednost u Africi ili Aziji od one koju posjeduje u Europi ili Sjevernoj Americi - a da u pros­ transtvima Antarktika nema baš nikakve vrijednosti. Isto tako, svjes­ ni smo da će ono što na jednom kraju svijeta predstavlja pravo bogat­ stvo negdje drugdje biti pukom sirotinjom.

Na kraju dolazimo i do samoga jezika. Riječi svakako ne pred­ stavljaju Apsolutnu Istinu. Njihova značenja mogu varirati čak i unu­ tar istoga jezika. U drugim jezicima one ne moraju značiti ništa ili je, pak, njihovo značenje potpuno različito. Tako je, primjerice, prema jednoj često prepričavanoj, pa možda i apokrifnoj priči, Rolls Royce predstavio njemačkom tržištu svoj »Silver Mist«, ne uvidjevši pri tome da Mist na njemačkom znači »drek«.

S razvojem specijalizacija, uvođenjem novih riječi i pojmova, iz­ građeni su koncepti, koji su u početku smatrani samo prigodnim na­ činima izražavanja određene činjenice, da bi kasnije bili prihvaćeni kao istine, kao opipljive i mjerljive aksiomatske stvarnosti. Kao pri­ mjer mogli bismo navesti »Edipov kompleks« Freudove psihologije, ili,  pak,  »klasnu  borbu«,  »proletarijat«  i  marksističku  »Historiju«.


Mogli bismo navesti i »demokraciju« na koju se poziva suvremena politika, iako mnoge »demokratske« vlade vrše vlast i nad njima suprotstavljenom većinom. Spomenimo, konačno, i sada vrlo popu­ laran »feel-good faktor«, kojega toliko uzdižu navodno obrazovani političari i novinari kao da se radi o nekoj vrsti društvenoga Grala ko­ ji se može definirati s jednakom preciznošću kao i uspon ili pad cije­ na robe. Obzirom na područje na koje se odnose, svi se ovi izmišljeni izrazi tretiraju kao istine, pa čak i kao vidljive činjenice.

Skrovište    hermetizma

Što se, tijekom procesa fragmentacije, dogodilo s hermetizmom, nje­ govom vizijom sveprožimajućega jedinstva - vizijom  koja je  u vri­ jeme renesanse gotovo doživjela svoju aktualizaciju u praksi? Što se dogodilo s glavnim kustosima hermetizma - magovima ili čarob­ njacima koji su slijedili tradiciju Agrippe i Paracelzusa ili njihova mi- tologiziranog avatara, Fausta? Prema  ortodoksnim  povjesničarima, kao i općeprihvaćenom mišljenju, povijest Fausta i hermetizma, koja je tri i pol stoljeća obilježavala glavnu struju zapadne kulture, dege­ nerirala je u marginalni fenomen, u povijest takozvanog »ezoteriz- ma«. A »ezoterizam« je. kako se smatra, bio napušten od strane Pro­ svjetiteljstva i  »znanstvene  revolucije«.

Kao što smo ranije spomenuli, hermetizam je nadživio rene­ sansu, ali se sve više marginalizirao, dok je njegovim pristalicama oduzet svaki značaj i ugled. U očima ortodoksnih povjesničara, istin­ ski nasljednici Agrippe i Paracelzusa nisu bili pojedinci, već zajed­ nice koje su isticale svoje pravo na to naslijeđe. Tajno društvo zami­ jenilo je usamljenog maga i preuzelo njegovu tradiciju. Iako se to ne­ rado priznaje, u početku su tajna društva poput, primjerice, rozikru- cijanaca iz sedamnaestoga stoljeća ili ranog slobodnog zidarstva, na neki način oblikovala glavnu struju povijesti. Kasnije su iz nje istis­ nuta, postavši tako perifernima, sve više se izdvajajući iz procesa evolucije zapadne kulture. Na njih se gledalo kao na »skupine čuda­ ka«, te ih se rijetko kada spominjalo u povijesnim knjigama, osim u onima posvećenima takozvanoj »ezoterici«. Takvu su sudbinu, kra­ jem devetnaestog i početkom dvadesetog stoljeća, doživjeli Iluminati iz Bavarske, Red Zlatne Zore i Ordo Templi Orientis. Takav je bio slučaj i s bizarnim njemačkim sektama poput Reda Novih Templara,


Društva Tule (Thule Gesellschaft) i Germanordenom, koji su dopri- njeli usponu Trećega Reicha. Takav je, konačno, slučaj i s današnjim kultovima i sektama koji tvrde da naučavaju i prakticiraju ritualnu magiju u skladu s eksplicitnim ili implicitnim hermetičkim načelima, kao što je, primjerice, krvavi Red Sunčeva Hrama, čiji su članovi sredinom devedesetih počinili  kolektivno samoubojstvo.

Ortodoksni nam povjesničari ipak ukazuju i na pokojeg značaj­ nog pojedinca. Još u osamnaestom stoljeću neki su od njih uživali sta­ tus »velikih iniciranih«, koji su živjeli povučenim i zagonetnim us- amljeničkim životom. Takav je, primjerice, bio legendarni i navodno bezvremeni grof Saint-Germain, koji zasigurno nije bio onakvim kak­ vim su ga mnogi željeli prikazati. Takav je status uživao i Sicilijanac Giuseppe Balsamo, poznatiji kao grof Cagliostro - koji je, po svemu sudeći, doista i bio šarlatan kakvim su ga označili njegovi kritičari.

U devetnaestom stoljeću, međutim, samoprozvani je mag bio još više marginaliziran i sveden na pukog propagandistu i ekscentrika, ako ne i potpuno poremećenog prozelitista, koji se onima koji su ga htjeli slušati predstavljao kao čuvar tajni nad tajnama, prije trgovca mistifikacijama negoli izvornim misterijima, često puta zadobivši sljedbenike kao osnivač nekoga kulta, sekte, reda ili sustava. S tim u svezi spomenimo Eliphasa Levija, najutjecajniju osobu francuskog ezoterizma devetnaestoga stoljeća ili dr. Gerarda Encaussea, poz­ natoga kao »Papus«. Prisjetimo se i ozloglašenoga Aleistera Crow- leyja, kao i njegova učenika, Diona Fortunea. Konačno, bilo je i iz­ vjesnih pojedinaca koji su nastojali stopiti hermetičku tradiciju s drugim sustavima mišljenja i na tim temeljima izgraditi nove religije, kao što su, primjerice bili H. P. Blavatsky, utemeljiteljica teozofije ili otac  antropozofije,  Rudolf Steiner.

Općenito se, iako nevoljko, priznaje da su takve post-pros- vjetiteljske manifestacije hermetičke misli povremeno  vršile  utjecaj koji se širio i izvan sfere »ezoterije« kao takve. Rozikrucijanstvo i slobodno zidarstvo ostavili su svoj trag u političkom i kulturnom ži­ votu, iako se tome ne pridaje gotovo nikakav značaj. Međutim, taj je utjecaj u nekim slučajevima bio čak i značajniji od hermetizma iz ko­ jega su vukli svoje korijene. Danas bi malo tko znao za Red Zlatne Zore da njegovim članom nije bio William Butler Yeats.

Ortodoksni povjesničari će ipak morati uzeti u obzir činjenicu da je  tijekom  posljednjih  tri  stotine  godina  bilo  nekoliko  takozvanih


»okultnih povrataka«. Priznat će da je europski romantizam s kraja osamnaestog i početka devetnaestog stoljeća bio prožet hermetičkom mišlju. Ne mogu, također, poreći ni da je sredinom devetnaestog sto­ ljeća u Francuskoj bujao pokret koji je kulminirao u »dekadenciji« fin de siecle-a i da je u Rusiji, u osvit revolucije, raslo zanimanje za ezoteriju. Povjesničari će priznati i da je u Njemačkoj postojala pod­ zemna struja koja se kasnije manifestirala kao nacional-socijalizam. Neće moći zažmiriti ni pred »plitkim misticizmom«, kao jednom od najprepoznatljivijih obilježja sramotno »liberalnih« šezdesetih godi­ na. Takav će misticizam označavati alarmirajućim barometrom gladi  i potrebe za smislom, svrhom i vodstvom, gladi i potrebe koje su danas toliko prisutne.

Takvim će se »okultnim povratcima« priznati neki utjecaj na društveni i politički život. Još uvijek je rasprostranjeno uvjerenje da su, primjerice, iskru Francuske revolucije barem djelomice zapalili slobodni zidari i druga tajna društva. Utjecaj »okultnih povrataka« ponekad će se pronalaziti u umjetnosti, no, na njih će se uvijek gle­ dati kao na suštinski periferne fenomene obzirom na glavnu struju i razvitak onoga što nazivamo zapadnom poviješću. A kada ih se silom prilika mora uzeti u obzir, tada se o njima nerijetko govori kao o de­ vijacijama, ako ne i upravo opasnim i perverznim fenomenima. Oso­ be poput Eliphasa Levija i Aleistera Crowleyja bit će odbačene (ne i bez opravdanja) kao čudaci. Na teozofiju i antropozofiju gledat će se s podsmjehom, kao posve nedostojne pažnje jednog uglednog kriti­ čara. Zbog »ezoterijskih« interesa W. B. Yeatsa, književni će se kri­ tičari i znanstvenici bolno posramiti, kao da je riječ o kakvoj neobič­ noj aberaciji - o vrsti čudaštva kao prerogativi pjesnika iz kojeg pro­ izlazi izvorno nadahnuće i tkivo njegove estetike.

Znanost  otkriva  grijeh

U posljednje tri stotine godina bilo je to prevladavajuće mišljenje o hermetizmu, sada svedenom na razinu pukoga pripatka »ezoterije«. Bio je izbačen iz kulturne povijesti, a njegov čuvar, mag, degradiran na status ekscentrične anomalije čija se prvenstvena zasluga sastojala u kvarenju umjetnika. Ukoliko se doimalo da sebe shvaća suviše oz­ biljno, bio je označen kao zaluđena budala i  predmet  podsmjeha. Kada bi njegov stav ostao nepoljuljan, bivao bi odbačen kao cinični


šarlatan i manipulator. Samoprozvani magovi modernog svijeta, čes­ to su bili i jedno i drugo. No, to je samo jedna strana priče. Iako nam se danas ponekad čini da Faust izigrava klauna, on, također, djeluje u mnogo ozbiljnijem i utjecajnijem svojstvu. To, međutim, čini inkog­ nito.

Jedinstveni i sveprožimajući  Weltanschauung  renesanse bio je, po svojoj orijentaciji, suštinski hermetički. Kada je jedinstvo toga Weltanschauunga razbijeno, hermetizam je, također, doživio frag­ mentaciju. Hermetička je misao preživjela i ostala sačuvana, ali u di- fuznom obliku, preko različitih sfera, disciplina i područja istraživa­ nja, kao i samo znanje. Svaka takva sfera, disciplina ili područje is­ traživanja zadobili su vlastite hermetičke adepte, čarobnjake i Fauste.

Ako bismo renesansne mage poput Agrippe i Paracelzusa mogli promatrati kao znanstvenike, modernog bismo znanstvenika mogli smatrati nekom vrstom čarobnjaka. Doista, za mnoge će  ljude  da­ našnji znanstvenik predstavljati istinskoga nasljednika  takvih  figura kao što su bili Agrippa i Paracelzus. Trebamo samo spomenuti niz čuvenih imena koja su obilježila posljednja tri stoljeća znanosti  - Henry Cavendish, Antoine Lavoisier, Andre Ampere, Michael Fara­ day, Pierre i Marie Curie, Ernest Rutherford, Max Planck, Wolfgang Pauli i Albert Einstein, pojedinci su koji uživaju status čarobnjaka našega vremena. Uz ove »adepte« čiste znanosti stoje i predstavnici primjenjene znanosti, izumitelji, graditelji i tehničari - George i Ro­ bert Stephenson, Isambard Brunei, George Westinghouse, Thomas Edison, Nikola Tesla i Guglielmo Marconi. Vrhunski znanstveni mag bio bi, tako, onaj pojedinac koji je, poput svojih renesansnih prethod­ nika kao što je bio John Dee, ujedinio čistu i primjenjenu znanost. Najočitiji primjeri takvih znanstvenika bili su Robert Oppenheimer i njegovi kolege, uključujući Enrica Fermija, Edwarda Tellera i Nielsa Bohra - koji  su, u Los Alamosu, nagovijestili nuklearno doba.  Spo­ menimo i graditelja raketa, Wernera von Brauna - čiji su se snovi o putovanju na Mjesec prije samo pola stoljeća činili jednako nemogu­ ćim kao i pretvaranje olova u zlato. Konačno, spomenimo i današnje

»genetičke inženjere«. Između ostaloga, renesansni je mag nastojao stvoriti život, i to u obliku takozvanoga »homunculusa«. Tehnikama kloniranja i in vitro oplodnje, moderni se znanstvenik približio os­ tvarenju ove ambicije.

Znanstvenik je, naravno, bio i junak mnogih izmišljenih priča. Tako postoji pozitivni stereotip - veliki svećenik koji upravlja silama


dobra, čuvar uzvišenih tajni, pobornik napretka koji revolucionalizira svijet oko nas, poboljšavajući uvjete ljudske egzistencije i otkrivajući lijekove protiv različitih bolesti. S druge strane, postoji i mnogo zlos- lutnija varijanta - dobro poznati ekscentrični izumitelj ili poremećeni genijalac poput dr. Frankensteina ili dr. Strangelovea ili, pak, čitavog spektra neofaustijanskih figura iz priča strave i užasa i znanstvene fantastike. Sve su te figure u svojoj suštini čarobnjaci, bilo da su nji­ hova nastojanja stvaralačka ili rušilačka. Za mnoge ljude oni pred­ stavljaju čarobnjake našega doba - jedno od obličja u kojima Faust nastavlja živjeti i djelovati. Svi oni pristaju uz temeljna načela her- metičke magije - iskorištavajući mrežu međuodnosa kako bi »pokre­ nuli zbivanja«.

Neki su znanstvenici barem u nekoj mjeri bili svjesni faustovskog karaktera svojih nastojanja. Alfred Nobel, koji je u devetnaestom sto­ ljeću izumio dinamit, iskreno se nadao kako će zbog strahovito ra­ zorne moći eksploziva ratovi biti zabranjeni. Razočaran i  ogorčen zbog iskorištavanja njegovih dostignuća u vojne svrhe, nastojao je iz­ naći način svoga iskupljenja. Poput Goetheova Fausta koji je pokušao

»od mora otkupiti kopno«, Nobel je svoje bogatstvo iskoristio za dod­ jelu međunarodnih nagrada za znanstvena dostignuća u službi dobro­ biti čovječanstva, kao i za promicanje književnosti i mira.

Robert Oppenheimer i njegov tim, koji su radili u Los Alamosu, u pustinji New Mexica, vjerovali su da su se približili, ako ne i dobra­ no zakoračili na područje religije. Neki od njih izričito su se uspo­ ređivali s Faustom i Prometejem, uvjereni da je predmet njihova is­ traživanja misterij kozmičkih razmjera. Mnogi su se pitali neće li nji­ hovi napori poremetiti fino tkanje same kreacije, a možda ih dovesti i pred lice Boga - pa makar i boga u obliku čiste energije. Kada su prvi (i na svu sreću pogrešni) proračuni pokazali kako bi njihovo istra­ živanje za posljedicu moglo imati trenutačnu lančanu reakciju koja bi uključila sav vodik i dušik na zemlji, stravična moć s kojom su se susreli postala je zastrašujuće očiglednom - do te mjere da se činila uzurpacijom Božjih prerogativa.

Sam Oppenheimer bio je kompleksna i duboko moralna osoba, zaljubljenik u poeziju, koji je tečno govorio nekoliko jezika, uključu­ jući i grčki i sanskrt. Osobito se zanimao za komparativnu religiju, posebice za religije Istoka. Kao svjedok prvog atomskog pokusa u proljeće 1945. godine, navodno je izjavio kako se u tom trenutku


spontano prisjetio stiha iz jedanaestoga poglavlja Bhagavad Gita-e:

»Ako bi nebesa odjednom obasjala svjetlost tisuća sunaca, veličan- stvenost toga prizora mogla bi se usporediti sa  isijavanjem Vrhov­ noga Duha«. Ovo poglavlje odnosi se na viziju  numinoznog, Ap- soluta, čijim je avatarom bog Krišna. Duboko dirnut, »dršćući u poštovanju i čuđenju«,  ljudski protagonist Bhagavad Gita-e obraća se veličanstvu s kojim se suočio: »Kada gledam tvoje uzvišeno ob­ ličje koje doseže nebo plamteći mnogim bojama ... moje srce dršće od straha: lišen sam svoje moći i obuzima me nemir ...«

Oppenheimer je, čini se, doživio nešto vrlo slično. Iako je nerado dao svoj pristanak na bombardiranje Hirošime, drugi ga je napad, na Nagasaki, duboko potresao. Smjesta je napustio službu direktora is­ traživačkog kompleksa u Los Alamosu. Sada pod vojnom upravom, istraživanja su se s atomskog preusmjerila na hidrogensko oružje, a Oppenheimera je nagrizala tjeskoba i krivnja. »U nekom okrutnom smislu«, pisao je on, »koji se ne može smatrati vulgarnošću, humo­ rom niti pretjerivanjem, fizičari su upoznali grijeh.«

Mudrost, ili tek informacija?

Hermetička je misao uspostavila načelo međupovezanosti svih stvari

- izvlačenje niti u jednom dijelu tkanja stvarnosti moglo je pokrenuti niti na drugom dijelu tkanja. Nuklearni fizičari, ako ništa drugo, potvrdili su ispravnost ove postavke, a teoriju na kojoj je bila uteme­ ljena suviše lako proveli u praksi. U analognim strukturama atoma i sunčeva sustava, nuklearni su fizičari također pronašli neku vrstu potvrde drevne hermetičke doktrine o makrokozmosu i mikrokozmo- su. Malo je studenata koji su se ozbiljno posvetili znanosti, a da se nisu barem jednom, pa makar i u dokolici, upitali sadrži li svaki atom u sebi čitav sunčev sustav - i nije li sunčev sustav kojeg nastanjujemo možda samo jedan atom neke neizmjerno veće kreacije. Takvo je raz­ mišljanje samo po sebi hermetičkoga karaktera.

Osim takvih zanesenih špekulacija,  moderna je znanost - na­ ravno, ne nazivajući to pravim imenom i ne priznajući podrijetlo tak­ vih promišljanja - zapravo prihvatila hermetičko načelo međupove­ zanosti svih stvari. Ideja o međuodnosu mikrokozmosa i makrokoz- mosa može, u svom doslovnom smislu, biti suviše metafizička za znanstveni empirizam;  no,  načelo međupovezanosti bit će izvan


svake sumnje. Svaki školarac uči o ciklusima evaporacije i preci- pitacije, rasta i raspadanja. Danas su gotovo svi ljudi svjesni značenja i uloge dalekih brazilskih prašuma u životu čovječanstva. Rezultati ekoloških istraživanja svakodnevno nas suočavaju s nužnošću da svoju planetu prepoznamo kao živi organizam čije je postojanje oz­ biljno ugroženo, i čije će zlostavljanje, ma koliko dugoročno gleda­ no, u krajnjoj liniji ugroziti naše vlastito postojanje. Danas prevlada­ va svijest da bogatstva zemlje nisu neiscrpna, već, naprotiv, ograni­ čena i da smo se opasno približili njihovu kraju, te da i najmanja ne­ pažnja s naše strane može imati katastrofalne, pa čak i apokaliptične posljedice - što možemo predstaviti »leptirovim efektom« teorije kaosa. Aerosol s C F C-om raspršen u privatnosti nečije kupaonice imat će štetni učinak na ozonski omotač. Spaljivanje jesenjeg lišća u nečijem vrtu doprinjet će globalnom zatopljavanju. Otrovi kojima za­ gađujemo naš okoliš vratit će nam se u hrani koju jedemo, vodi koju pijemo i zraku kojeg udišemo. Kao što su aleksandrijski hermetičari neprestano naglašavali, između nas i prirodnog svijeta postoji odnos međuovisnosti, a sami smo nerazdvojni dio toga svijeta.

Kartezijanska metodologija, racionalistički empirizam i znan­ stvena analiza, u mnogim su pogledima polučili neupitne uspjehe. Transplantacija organa danas je uobičajena, a organi se, poput dijelo­ va kakvog stroja, mogu zamijeniti ili, čak, proizvesti. Do te mjere, prosvjetiteljska se misao doista potvrdila i opravdala. Međutim, isu- više su često njezini pristalice skloni zaboraviti da se i alternativna orijentacija - ona hermetičke integracije i sinteze -jednako tako po­ tvrdila i opravdala, zaboravljajući pri tome da su i sami njezini sljed- nici, te da u određenoj mjeri o njoj ovise.

Početkom dvadesetog stoljeća, na primjer,  biologija, kemija i fizika, razvile su se u tri odvojene, različite i autonomne discipline, od kojih je svaka bila specijalizirani, samodostatni svijet. Postupno su se među njima počele uspostavljati sveze i razvijati područja istra­ živanja kao što su astrofizika, biofizika i biokemija. Kada su izronile, ove, navodno, nove sfere znanstvenih istraživanja bile su pozdrav­ ljene kao inovativne i revolucionarne. Pa ipak, one odražavaju nešto što je, u krajnjoj liniji, čitavo vrijeme i bila stvarnost - stvarnost kak­ vom su je shvaćali ljudi poput Agrippe i Paracelzusa. One odražavaju jedinstvo koje je opstojalo davno prije negoli je proces analize uspos­ tavio artificijelno razlikovanje njihovih sastavnih dijelova. U stvar-


nosti, biologija, kemija i fizika uvijek su bile isprepletene, a kartezi- janska je znanost pogriješila čim je pretpostavila da ih je moguće odvojiti.

Znanost je, tako, na područjima kao što je istraživanje okoliša,

ponovno otkrila - i potvrdila - hermetičku postavku o međupoveza- nosti. Znanost se trenutno nalazi u procesu suštinski hermetičke rein­ tegracije i sinteze  vlastitih potpodjela. No. znanost i ne pokušava sličnu reintegraciju i sintezu primijeniti i na druge sfere znanja, na druge domene  ljudske kreativne djelatnosti  - primjerice, na filozofi­ ju, organiziranu religiju, psihologiju ili umjetnost. Doista, što se tih područja tiče, znanost im se, izravno ili neizravno, vrlo često suprot­ stavlja. I dokle god to suprotstavljanje traje, znanje će ostati fragmen- tirano, više puka informacija negoli istinska mudrost.

Ovakvu situaciju odražava - i podržava - suvremeni sustav obra­ zovanja. U idealnom smislu, kao i u teoriji, sustav obrazovanja tre­ bao bi, navodno, omogućiti bolje razumijevanje brojnih područja znanja. Ovaj bi proces, navodno, trebao kulminirati na sveučilištima, koja, kako im samo ime govori, pružaju »univerzalnu« perspektivu koja obuhvaća cjelokupno ljudsko znanje. Suvremeno se sveučilište teško može nazvati »sve«-učilištem. Naprotiv, to je institucija koja se posvetila širenju specijalizacija. Znanje je strogo  klasificirano,  a svako njegovo područje ili disciplina odvojeni su od ostalih. Ova je klasifikacija naslijeđe i odraz kartezijanske  znanosti  i  racionalistič- kog empirizma.

Osim što se ne trudi uspostaviti sveze s drugim oblicima znanja, znanost se, jednako tako, ne trudi uspostaviti sveze s nečim još važni­ jim - s moralnim okvirom, s osjećajem moralne odgovornosti i hije­ rarhijom  moralnih  vrijednosti.  Postoje,  dakako,  iznimke  kao  što  su Albert Einstein i Robert Oppenheimer o kojemu je ranije bilo riječi. A  budući  da je  današnja  znanost  već  dobrano  zakoračila  u  neis­ traženo područje, sve više znanstvenika dolazi do spoznaje o potrebi za  nekim  moralnim   okvirom   ili   imperativom.   Općenito   uzevši, međutim, većina bi se složila s Wernerom von Braunom koji je iz­ javio da sama znanost »ne posjeduje moralnu dimenziju«, te da čak i razvoj  oružja za masovnu  destrukciju  ostaje  »moralno  neutralnim«. Tako je profesor Lewis Wolpert, pionir u istraživanju embrija i ugled­ ni  član  Kraljevskog  društva,  napisao  o  etici  »genetičkog  inženje­ ringa«  sljedeće:  »Ovo  su  pitanja  kojima  se  ne  treba  baviti  samo


znanstvenik, već i šira javnost ... Čak i prilikom uvođenja gena u ljudske stanice, nije na znanstvenicima ili liječnicima da odlučuju o mudrosti ili ispravnosti takvih postupaka ...«

Profesor Wolpert doima se iznenađenim zbog sumnji u etičnost njegovih izjava. Poput doktora Frankensteina on se pita, »Što... nije u redu sa »supermarket« pristupom, kojim bi geni postali dostupni svi­ ma uz određenu cijenu i prateće upozorenje o mogućim popratnim pojavama?« U svoju obranu profesor je ponudio modernu reformu - laciju stare kartezijanske metodologije, osuđujući sintezu i uzdižući analizu: »Svaka filozofija koja je u svojoj srži holistička, mora biti anti-znanstvena, jer se ne bavi pojedinim dijelovima danog sustava - izoliranjem nekih dijelova  i ispitivanjem  njihova  ponašanja ne  uzi­ majući u obzir sve ostalo.« Ovo je autentičan  glas  suvremenog Fausta. Nije to Faust u obličju renesansnoga maga, koji se - oprav­ dano - suprotstavio jednoumlju i ograničenosti judeo-kršćanskog morala. Glas je to izvornoga Fausta dvadesetog stoljeća koji, u potra­ zi za znanjem prije negoli za mudrošću, zaboravlja na temelje na ko­ jima je  izgrađeno čovječanstvo.

Pregled najnovijih komentara Osobne stranice svih članova kluba

DUHOVNOST

SVIBANJ...

METODE I TEHNIKE

BRZI CHAT

Cijeli Chat

TAROT I OSTALE METODE

MAGIJA

MAGAZIN

Magicusov besplatni S O S tel. 'SLUŠAMO VAS' za osobe treće dobiMAGIFON - temeljit uvid u Vašu sudbinuPitajte Tarot, besplatni odgovori DA/NEPitaj I ChingAnđeliProricanje runamaSudbinske karte, ciganiceOstvarenje željaLenormand karte

OGLASI

Harša knjigeDamanhurSong of SilenceSpirit of TaraIndigo svijetPranic HealingSharkUdruga magicusUdruga leptirićiSmart studioHipnoza ZagrebKreativna akademijaSvijet jogeInfo izlog

Jeste li propustili aktivacijsku e-mail poruku?

Javite nam se na info@magicus.info

USPON TAJNIH DRUŠTAVA POVRATAK JEDINSTVU