Odigraj "Tarot DA/NE"

Kalendar događanja

Član JosipJankovic

Upisao:

JosipJankovic

OBJAVLJENO:

PROČITANO

352

PUTA

OD 14.01.2018.

POVRATAK JEDINSTVU

Vođen hermetičkom mišlju, renesansni se mag bavio »magijom« u takozvanom »objektivnom« svijetu ili svijetu fenomena, mjerljivih veličina i konkretnih činjenica.

12

POVRATAK JEDINSTVU

Vođen hermetičkom mišlju, renesansni se mag bavio »magijom« u takozvanom »objektivnom« svijetu ili svijetu fenomena, mjerljivih veličina i konkretnih činjenica. U tom svije­

tu, »magija« je bila više-manje izjednačena sa znanošću. S pros­ vjetiteljstvom, »magiju« je postupno zamijenila znanost  -  ili,  bolje reći znanosti, budući da je svaka predstavljala zasebno područje is­ traživanja. Kemija, biologija i fizika iznjedrile su vlastite čarobnjake, kao i njihove kasnije kombinacije, poput biokemije i biofizike. Zadi­ ranje u vanjski svijet i manipulacija njime postale su, tako, ustanov­ ljenom domenom i prerogativom znanosti. Prethodno razvitku znan­ stvene misli, metafizika je bila jedino područje u kojemu su se ra­ zotkrivale tajne  vanjskoga  svijeta.

No, hermetička postavka o međupovezanosti svih stvari nije se odnostila samo na ono »gore« i ono »dolje«, na makrokozmos i mi- krokozmos. Ona je obuhvaćala i ono »vanjsko« i »unutrašnje«, od­ nosno ono što se nalazi izvan čovjeka, kao i njegovu nutrinu. Her- metički se mag bavio i magijom unutrašnjega svijeta, svijeta nemjer­ ljivih veličina i neodredivih dimenzija unutar ljudskoga tijela i, još neuhvatljivijih, onih ljudskoga uma.  U ovim je  sferama on poku­ šavao manipulirati takvim entitetima kao što su duhovi, »magnetski fluidi«, inkubi, sukubi ili, pak, demoni kojima se pripisivala moć

»opsjedanja«. U osvit prosvjetiteljstva, ova su područja još uvijek bi­ la netaknuta od strane znanosti, ostavši u okvirima organizirane re­ ligije i umjetnosti. Znanost je u njih prodrla tek kasnije, postupno ih učinivši područjima  svojih  istraživanja.

Znanost je ponovno otkrila unutrašnji svijet istražujući magneti- zam i elektricitet koji, kako je ustanovljeno, proizvode učinke ne samo u ljudskom tijelu, već imaju utjecaj i na ljudski um. Ova će is-


traživanja zatim iznjedriti hipnotizam i dubinsku psihologiju. A kroz hipnotizam i dubinsku psihologiju, znanstvenici će ponovno otkriti svoje hermetičke prethodnike. Znanost je, tako, opisala puni krug, s mukom pronalazeći svoj put natrag do hermetičkih načela koja je do sada tako oholo odbacivala.

Unutrašnji svijet danas pripada domeni psihologije. U tom unu­ trašnjem svijetu - neopipljivom kraljevstvu psihe ili »uma« (nasu­ prot nešto opipljivijem znanstvenom konceptu »mozga«) - psiholog je postao još jednom manifestacijom suvremenoga maga. Poput svo­ ga renesansnog prethodnika - ili, pak, poput svećenika - on obnaša terapeutsku dužnost ispovjednika. Poput svoga prethodnika ili sve­ ćenika, on, dakle, pokušava istjerati »demone« našega doba - kriv­ nju, tjeskobu, opsesiju, prisilne radnje i sve ostale poremećaje koji se službeno kvalificiraju kao neuroze ili psihoze.

Znanstvenici   nesvjesnog

Tijekom većega dijela devetnaestoga stoljeća, psihologija je, u mjeri u kojoj se mogla smatrati priznatom sferom znanstvenih istraživanja, postojala tek kao periferni produžetak neurologije; psihološki pore­ mećaji općenito su se smatrali poremećajima »živaca«. Psihologijom su se, kao što nam je danas poznato, bavile jedino religija i umjetnost. Religija je, naravno, podvrgla psihologiju vlastitoj dogmi i njezinim načelima. Zahvaljujući tome, umjetnik - a prvenstveno književnik - bio je jedini pravi psiholog. Sve do izranjanja psihologije kao au­ tonomne discipline, umjetnik i psiholog bili su, ustvari, sinonimi. A kada je psihologija doista iznikla kao samostalna disciplina, njezini su utemeljitelji kao svoje prethodnike isticali figure poput Sofokla, Shakespearea, Goethea, Balzaca, Stendhala i Dostojevskog.

Umjetnici s početka devetnaestoga stoljeća pokušavali su po­ nekad promatrati psihologiju iz perspektive prosvjetiteljske znanosti i metodologije. U svome romanu Srodne duše (1809), primjerice, Goete je iskoristio znanstvene ideje svoga vremena kao metaforu, kako bi se pozabavio psihološkom dinamikom seksualne privlačnos­ ti i preljuba. »Srodna duša« je, prema tadašnjem shvaćanju, predstav­ ljala objašnjenje za proces u kojemu elementi dvaju kemijskih spoje­ va, kada se dovoljno približe, »zamijene partnere«, stvarajući tako dva potpuno nova spoja. No, Goethe je ovu kemijsku analogiju rabio


samo u njezinom metaforičkom ili simboličkom, a ne doslovnom smislu. Za razliku od znanstvenika njegova vremena, Goethe je raz­ mišljao o organizmu kao cjelini, a ne kao mehanizmu. Čak i u svojim znanstvenim propitkivanjima, Goethe je značenje svakog predmeta istraživanja uvijek tražio u njegovu »odnosu prema cjelini«. Drugim riječima, njegova je perspektiva bila upravo ona renesansnih maga - perspektiva koja je umjesto na analizi počivala na sintezi, na sveukupnosti umjesto na pojedinačnosti. Uobičajilo se tako Goethea nazivati »posljednjim istinskim renesansnim čovjekom«. Iako je svo­ jom karakteristično hermetičkom renesansnom orijentacijom obi­ lježio kraj osamnaestoga i početak devetnaestoga stoljeća, svojim je utjecajem na utemeljitelje moderne psihologije tu orijentaciju proji­ cirao i u naše doba.

To će se, međutim, dogoditi tek nekih sedamdeset i pet godina nakon njegove smrti, 1832. U međuvremenu, neistraženo je područje dubinske psihologije ostalo neistraženo, tek povremeno dotaknuto, na nesistematičan način, od strane dragih književnika poput, primje­ rice, E. T. A. Hoffmanna u Njemačkoj, Edgara Allana Poea u Sjedi­ njenim Državama ili Gogolja i Dostojevskog u Rusiji. Svijet pros­ vjetiteljskog racionalizma nije pridavao gotovo nikakav značaj čo­ vjeku koji se danas općenito smatra ocem moderne dubinske psiho­ logije.

Franz Anton Mesmer rođen je 1734 (petnaest godina prije Goet­ hea) u malom švapskom gradu na njemačkoj strani jezera Konstanz. Njegov je otac bio lovočuvar u mjesnoga biskupa, Johana Franza Schenka von Stauffenberga. Nakon studija filozofije i teologije na isusovačkim sveučilištima, Mesmer je odlučio ne slijediti dalje sve­ ćenički poziv, stoga je 1759. godine započeo studij prava na Bečkom sveučilištu. Godinu dana kasnije, svoje je zanimanje prebacio na medicinu, te je 1766. doktorirao. Tema njegove disertacije, u kojoj je očit Paracelzusov utjecaj, bio je utjecaj planeta na ljudsko tijelo.

Paracelzus je držao da se izlječenje može postići uvođenjem »sup­ tilnih fluida« - onoga što bismo danas nazvali »poljem elektromagnet­ skog zračenja« - u tijelo pacijenta. Mesmer je iznio teoriju po kojoj se utjecaj zvijezda manifestira upravo u takvim »suptilnim fluidima«, ko­ je je smatrao »fizičkim načinom prenošenja snage«. Poput Newtona, Mesmer je vidio sebe kao znanstvenika koji istražuje fizičke zakone kozmosa;  i  poput Newtonove znanosti, Mesmerova je počivala u


okvirima hermetičke misli. Sve stvari, vjerovao je, bile su međusobno povezane zbog svoje uronjenosti u »suptilne fluide« kao u »kozmičko more«, čije plime, oseke i struje utječu na zdravlje pojedinca.

Godine 1767.,  nakon zavšene disertacije, Mesmer je otvorio li­ ječničku praksu. Godine 1768., oženio se imućnom udovicom aris­ tokratskog podrijetla, koja je posjedovala raskošnu kuću u Beču, što mu je otvorilo pristup u najprestižnije bečko društvo. Ubrzo je stekao bogatstvo i  slavu, postavši domaćinom mnogih pomodnih okupljanja i mecenom umjetnosti, a posebice glazbe. Mesmer je bio jedan od prvih Mozartovih pokrovitelja, a jedna od Mozartovih opera izvede­ na je u njegovoj kući. Mesmer i njegova supruga postali su bliski pri­ jatelji Mozartovih, zauzimajući utjecajno mjesto u samom središtu bečkog društvenog života.

Godine 1773., Mesmer je liječio ženu čija je histerija imala oblik napadaja grčeva i drugih simptoma koji su se na prvi pogled mogli dijagnosticirati kao ludilo. Mesmer je primijetio kako se napadaji ponavljaju u ciklusima, odnosno, pravilnim intervalima, što ga je na­ velo da zaključi kako je za njezino stanje odgovorna »plima« u »sup­ tilnim fluidima«. U potrazi za načinom reguliranja ove »plime«, Mesmer je eksperimentirao sa snažnim magnetima. Kakvo god bilo objašnjenje, eksperiment se pokazao uspješnim, a stanje njegove pa­ cijentice, koja možda i nije bila potpuno izliječena, dramatično se popravilo. Mesmer je, u stvari, otkrio neki neodređeni odnos između magnetizma i ljudskog metabolizma. Taj je odnos, u izvjesnoj mjeri, do danas ostao neodređen, iako se njegovo postojanje više-manje uvažava. Tako se, primjerice, mogu kupiti ili naručiti poštom, mag­ netske narukvice, pojasevi i samoljepljivi flasteri, koji se doista mo­ gu pokazati učinkovitima u olakšavanju reumatskih ili artritičnih bo­ lova, kao i bolova i napetosti mišića.

No, Mesmer je, čini se, bio i nešto što bismo danas nazvali »pri­ rodnim iscjeliteljem«. Postoje brojni dokazi koji svjedoče o tome da je  imao  sposobnost  ublažavanja  lokaliziranih  poremećaja  i  bolova

»polaganjem« svojih ruku na ugroženo mjesto na tijelu. Ovo ga je na­ velo na zaključak da se magnetska sila ne nalazi samo u magnetima kao takvima, već da se može prenijeti s tijela jednog čovjeka u tijelo drugoga. Svoje je zaključke uobličio, znanstvenim jezikom svoga vremena, u teoriji »animalnog magnetizma«.

Kakvim je god imenom nazvali, Mesmerova se metoda - bilo


zbog njegovog prirodnog iscjeliteljskoga dara ili nekog drugog, još uvijek neobjašnjivog principa elektromagnetske sile - pokazala iz­ nimno uspješnom u praksi. Za njegove racionalističke suvremenike, međutim, ta je teorija bila isuviše duboko ukorijenjena u »okult­ nom«, te je Mesmer ubrzo odbačen kao varalica i šarlatan. Godine 1778., bio je prisiljen sa suprugom napustiti Beč, te je novu kliniku otvorio u Parizu.

Kao ni u Beču, niti u Parizu nije uspio zadobiti simpatije znan­ stvene zajednice, no, njegova je klinika barem neko vrijeme uživala veliku popularnost. Mnogi njegovi pacijenti dolazili su iz aristokraci­ je i dvora, te se za njegove metode ubrzo pročulo u visokim društve­ nim krugovima. No, Mesmer se nije ustezao liječiti i »obične« Pari­ žane po znatno sniženim cijenama. Sve je više vjerovao u staro her- metičko načelo o iscjeliteljskoj moći glazbe, držeći kako se »animal­ ni magnetizam« može prenijeti i zvukom. Njegova je terapija tako uključivala i elemente obreda - glazbu, prigušena ili treperava svjet­ la, posebne i često vrlo složene naprave, neku vrstu magnetnog štapa koji je neodoljivo podsjećao na čarobni štapić. Iako  to  onda  nije znao, Mesmer je, u stvari, primjenjivao psihološko načelo koje bismo danas nazvali »moć sugestije«. Tako je otkrio i »mesmerizam«, nama poznat kao »hipnotizam«. Dovodeći svoga pacijenta u stanje hip- notičkoga transa, mogao je u njegov um usaditi sugestije koje bi izaz­ vale dramatične promjene u njegovu ponašanju.  »Modernim rječnikom rečeno, Mesmer je...prodro u područje nesvjesnog ...du­ binske psihologije i dinamične psihijatrije.« Bio je »...pionir u um­ jetnosti liječenja uma...na stazi slojevitih studija osobnosti čiji su naj­ blistaviji predstavnici u devetnaestom i dvadesetom stoljeću bili Charcot i Bernheim, Freud i Jung«.

Godine 1783., Mesmer je osnovao tajno društvo nazvano Societe de l'Harmonie (Društvo Harmonije). Na tajnim okupljanjima, učile su se tehnike kontrole i upravljanja mesmeričkim transom. Među članovima društva, od kojih je svaki morao potpisati ugovor s Mes­ merom osobno, bili su brojni ugledni aristokrati, uključujući i marki- za de Lafayettea. Godine 1784., u posjeti novoutemeljenim Sjedinje­ nim Američkim Državama, Lafayette je svoja saznanja prenio Geor- geu Washingtonu, koji je s Mesmerom započeo srdačnu prijepisku. U međuvremenu, Mesmerovo Societe de l'Harmonie, sa sjedištem u Parizu, počelo je osnivati svoje »lože« - njih pet u Francuskoj, jednu


u Italiji i jednu u Švicarskoj. Samoga Mesmera sve je to još više prib­ ližilo hermetičkim obredima slobodnog zidarstva.

Ne iznenađuje, stoga, da ga je njegova povezanost s tajnim druš­ tvima učinila omraženim u znanstvenoj zajednici toga vremena. Ob­ redni i očigledno »okultni« aspekti njegove terapije probudili su još veće antipatije, kao i njegova sklonost ekstravagantnom ponašanju i odijevanju kojim se želio prikazati kao kakav mag. Znanstvena je za­ jednica pripremala svoj odgovor. Godine 1784., francuska je vlada osnovala povjerenstvo - na čelu s Benjaminom Franklinom, ugled­ nim slobodnim zidarom, za kojega se općenito smatra da je »otkrio« elektricitet - kako bi istražilo »animalni magnetizam«. Povjerenstvo, ne treba ni reći, nije našlo nikakvih dokaza o postojanju takvoga fenomena.

Mesmerova je zvijezda, kao i njegov akademski ugled, počela blijediti. U dva je navrata bio prisiljen napustiti Pariz, ali se ponovno vraćao. Godine 1799., objavio je knjigu o nečemu što bismo danas označili »parapsihologijom«. Ovo je konačno srušilo i posljednje os­ tatke njegova ugleda. Godine 1802., vratio se u svoj rodni kraj na obali jezera Konstanz, gdje je živio sve do svoje smrti, 1815. Mesmer nije, kako se općenito misli, umro u siromaštvu, zaboravljen i ogor­ čen. Naprotiv, nastavio je živjeti udobnim životom, povremeno se baveći medicinom, uživajući u glazbi i odbijajući pozive.da se vrati u Pariz ili posjeti Akademiju znanosti u Beču.

U godinama koje su uslijedile, međutim, stekao je posthumni ugled sličan onome Cagliostra ili grofa de Saint-Germaina - ugled šarlatana, sofisticiranoga nadriliječnika koji je našao poklonike među lakovjernima, da bi zatim, razotkriven, nestao bez traga. Njegovu su teoriju »animalnog magnetizma« kasnije strastveno prigrlili samo- prozvani rozikrucijanci poput Edwarda Bulwera-Lyttona, kao i pokret poznat kao spiritualizam. U stvarnosti, Mesmer je imao više zajedničkog sa svojim slavnim prethodnikom, Paracelzusom. Kao i Paracelzus, bio je istinski pionir, čije je neopravdano odbacivanje bi­ lo više posljedicom njegove beskompromisnosti negoli njegove nas­ tranosti. Ako su Mesmerove teorije ponekad i bile pogrešne, to su u jednakoj mjeri bile i mnoge priznate znanstvene teorije toga doba. Bez obzira na nedostatke njegovih metoda, one su ipak polučile neosporne rezultate i olakšale patnje velikoga broja ljudi, označivši tako novi smjer u razumijevanju ljudi, njihove nutrine i tajanstvenih psiholoških procesa.


Mesmer je vjerojatno najraniji primjer psihologa kao maga ili ča­ robnjaka. Međutim, drugi nisu imali namjeru slijediti put koji je on ucrtao. Takozvani ezoterici i spiritualisti shvatili su njegove teorije kao dogmu, koju su kasnije iskoristili kako bi potkrijepili vlastita shvaćanja. Književnici poput Dostojevskog i Rimbauda ostavili su za sobom djelo koje nije moglo biti podvrgnuto znanstvenoj sistemati­ zaciji. Konačno je, osamdesetih godina devetnaestoga stoljeća, feno­ men »mesmerizma« ili hipnotizma, ozbiljno počeo proučavati čuveni francuski  neurolog, Jean-Martin Charcot.

Charcot (1825-1893) je stekao liječničku titulu 1853. godine. Od 1860. sve do svoje smrti, djelovao je kao profesor na Pariškom sveučilištu. Posvetivši se posebno neurološkim istraživanjima, dijag­ nosticirao je i definirao čitav niz do tada neodređenih neuroloških oboljenja. Godine 1882., utemeljio je ustanovu koja će uskoro biti priznata kao najuglednija europska neurološka klinika. U potrazi za

»psihološkim korijenima psihotičnog ponašanja«, Charcot se snažno zainteresirao za fenomen histerije i usvojio hipnozu kao tehniku nad­ zora do tada nekontroliranih postupaka njegovih pacijenata.

Charcot je privukao studente iz cijeloga svijeta. Godine 1885., među njima se našao i mladi austrijski Židov, Sigmund Freud. Freud je ubrzo postao Charcotovim omiljenim studentom i štićenikom, s kojim je započeo još pomnije istraživanje histerije uz primjenu hip­ noze. Freud je, međutim, naslućivao nešto mnogo značajnije. Njego­ va su ga istraživanja navela na zaključak o postojanju svijeta koji leži izvan racionalne kontrole, pa čak i svjesnoga znanja pojedinca. Taj je svijet nazvao »nesvjesnim«.

Naravno, danas se nesvjesno uzima zdravo za gotovo. Sve dok se dramatično ne uplete u njihovu svakodnevicu, većina je ljudi prilično ravnodušna u tom pogledu. Teško je, stoga, zamisliti ushićenje koje je pobudila Freudova misao krajem devetnaestog i u osvit dvadeseto­ ga stoljeća. Još od najranije zabilježene povijesti, a nesumnjivo  i ranije, čovjek je neprestano bio svjestan nekog nepoznatog i neis­ traženog svijeta u njemu samome. U taj je svijet neočekivano i izne­ nada prodirao kroz svoje snove, kroz obuzetost »ludilom«, ili nošen neobjašnjivim strujama svijesti. Ali, nije poznavao riječi kojima je mogao objasniti te fenomene, niti je posjedovao konceptualni okvir kojim je mogao protumačiti njihov smisao. Jesu li snovi, primjerice, proizlazili  iz nekog unutrašnjeg izvora ili ih je pojedincu  slao neki


vanjski posrednik, možda kakvo božanstvo? Bi li ih se trebalo shvati­ ti ozbiljno, možda čak i kao proročanstva, ili smatrati tek usputnom i beznačajnom pojavom? Je li ludilo nešto što proizlazi iz nutrine po­ jedinca, ili posljedica opsjednutosti demonskim silama ili, pak, okol­ nosti koje dovode do drugih poremećaja i bolesti poput, primjerice, kuge? Na što ukazuje činjenica da očigledno »normalna« i dobro pri­ lagođena osoba može doživjeti zastrašujuću noćnu moru u kojoj se ispoljavaju njezine sklonosti zločinu i nasilju, iznenadnom napadaju histerije ili halucinacijama?

Imenovanjem  »nesvjesnog«,  tumačenjem  njegovih  mehanizama i njegovom uspostavom kao univerzalnog atributa čovječanstva, Fre­ ud ga je učinio priznatim predmetom znanstvenih studija. Iracionalni impulsi, sklonosti i slojevitost ljudskoga uma više nisu smatrani aberacijama, već dijelom zajedničkog naslijeđa cjelokupnog čovje­ čanstva, kao univerzalno obilježje Hominis sapientis. Bilo je to isto­ vremeno uzbuđujuće i uvjerljivo tumačenje.

Za muškarce i žene Freudova vremena, otkriće nesvjesnog mog­ lo se usporediti s Kolumbovim otkrićem Amerika, ili uzbuđenjem koje danas izazivaju istraživanja svemirskih prostranstava. Ovdje, u samom ljudskom umu. leži čitav »izgubljeni kontinent«, sama poto­ nula Atlantida. bogata i plodna zemlja koja je čekala na svoje otkup­ ljenje - poput zemlje čiji je povratak iz mora zahtijevao Goetheov Faust, zemlje kao simbola »izranjajuće svijesti«. Nakon dva turobna stoljeća suhoparnog racionalizma, ljudi su konačno zakoračili u novo područje, neki u potrazi za samospoznajom, drugi, pak, iz čiste znatiželje. Pokreti u umjetnosti, poput francuskog nadrealizma i nje­ mačkog ekspresionizma, krenuli su, sa žarom španjolskih konkvista- dora četiri stoljeća ranije, u njegovo osvajanje.

Freud je, tako, definitivno ustanovio psihologiju kao autonomnu disciplinu, a samoga sebe - barem za neko vrijeme - kao njezinog vrhovnog maga i velikog svećenika. S Freudom, psihologija je razvi­ la vlastiti rječnik, a kasnije i vlastitu teologiju, koja je darvinizmu i marksizmu mogla parirati kao nova ili alternativna religija, ako ne i njihova zamjena. Psiholog, okružen aurom maga, istovremeno je ob­ našao i funkciju ispovjednika.

No, iako je Freud bio samoprozvani mag, njegova orijentacija ni u kojemu slučaju nije bila hermetička. Naprotiv, njegov je pristup bio u potpunosti usklađen  s kartezijanskim racionalizmom. Freudova je


psihologija, ustvari, predstavljala još jednu manifestaciju fragmen­ tacije znanja - i, shodno tome, fragmentacije stvarnosti. Ovoj frag­ mentaciji samo je doprinosilo njegovo inzistiranje na uspostavljanju psihologije kao punokrvne znanosti, koristeći se pri tome znanstve­ nom metodologijom koja je neopipljive fenomene smatrala ništa manje konkretnim i mjerljivim od podataka kemijskih, bioloških ili fizikalnih istraživanja. Freudova je misao, u krajnjoj liniji, počivala na nerješivom paradoksu. Pristajala je uz navodnu »znanstvenu ob­ jektivnost«. No, jedino sredstvo čovjekove spoznaje bio je njegov um, a um ni u kojemu slučaju nije mogao biti »znanstveno objekti­ van« u pogledu sebe samoga. Još je manje mogao jedan dio uma - onaj koji obuhvaća racionalnu svijest - objektivno sagledati svoju sveukupnost, uključujući i one aspekte koji su, prema definiciji, nes­ vjesni. Freud je, naravno, bio dovoljno inteligentan da uoči ovaj paradoks. Odlučio je, međutim, praviti se da on jednostavno ne pos­ toji. Umjesto toga, ustanovio je postupke s pomoću kojih je psiholog postao nekom vrstom psihičkog kirurga - analizirajući, secirajući i fragmentirajući znanje i stvarnost u sve manje jedinice, od kojih se svaka sve više izdvajala iz širega konteksta u kojemu su nekada ležale. Pokušavajući legitimizirati psihologiju kao znanost, Freud je ponavljao greške same znanosti - i postao, poput njezinih čarobnja­ ka, samo još jednim šamanom u domeni strogo ograničenoj vlastitom dogmom.

Najznačajniji korektiv Freudove psihologije bio je njegov neka­ dašnji prijatelj, kolega i učenik, švicarski psiholog Carl Gustav Jung (1875-1961). Poput Mesmera, i Jung je rođen na obalama jezera Konstanz, ali se kasnije s obitelji preselio u Basel. Njegov je otac bio pastor čiju su vjeru sve više nagrizali beznađe i sumnja. Još kao dje­ čaka, Junga su do opsjednutosti zaokupljala religiozna pitanja. Međutim, unutrašnja borba njegova oca. kojoj je neprestano bio svje­ dokom, kristalizirala je u njemu antipatiju spram Katoličke crkve kao institucije i slijepe vjere koju je zahtijevala od svoje pastve. Kako je odrastao, tako je sve više naginjao gnozi drevnog hermetizma, izrav­ nom znanju ili iskustvu, prema kojemu su sva pitanja a priori vjere postajala beznačajnima. »Vjera«, zaključio je on, »ne predstavlja adekvatnu zamjenu za unutrašnje iskustvo«. I: »Čini mi se da je naj­ veći grijeh vjere u tome što je unaprijed stvorila iskustvo«. Što se tiče dogmatizma kršćanskih propagandista: »Svi oni žele silom i lo­ gičkim trikovima pribaviti nešto što im ne pripada i o čemu zapravo


ne znaju ništa. Žele sebi dokazati da vjeruju, ne znajući da je vjera stvar iskustva«.

Kao mladić, Jung je razvio zapanjujuće širok spektar zanimanja

- za znanost, filozofiju, arheologiju, književnost i druge umjetnosti. Tijekom svojih studentskih godina čitao je Schopenhauera, Kanta i Nietzschea. Međutim, najdublji i najznačajniji utjecaj na nj će ostavi­ ti Goethe. Iako je u javnosti tvrdio suprotno, laskala mu je činjenica da je i sam potjecao od jednog Goetheova nezakonitog potomka. Čitav njegov život, Faust će za nj ostati svetom knjigom. Smatrao ju je djelom hermetičke magije, alkemijskom transmutacijom, pri čemu je Goethe predstavljao alkemijskog maga:

Svoje alkemijske radove promatram kao znak svoga unutrašnjeg odnosa prema Goetheu. Goetheova tajna bila je u njegovu razumi­ jevanju procesa arhetipske transformacije koji traje već stoljeći­ ma. »Fausta« je smatrao svojim najznačajnijim, božanskim dje­ lom. Nazivao ga je svojom »glavnom preokupacijom«, a čitav nje­ gov život bio je predstavljen u okvirima ove drame. Tako je sve ono što je u njemu bilo aktivno i živuće predstavljalo živu supstan- cu, nad-personalni proces, veliki san »mundi archetypi« (arhetip- skog svijeta).

Za Junga, Goethe je slijedio misao hermetičkih maga iz dublje prošlosti, od Paracelzusa i Agrippe, do Zosima i drugih predstavnika aleksandrijskoga hermetizma, prema kojima je sam  alkemičar  morao biti subjektom  i  objektom vlastitih  opita,  kroz koje  doživljava vlasti­ tu transmutaciju. Isto je načelo Jung primijenio u svojoj psihote- rapeutskoj  praksi:

Dužnost je psihoterapeuta razumjeti ne samo pacijenta, već, što je jednako važno, razumjeti i samoga sebe. Iz toga je razloga »condi­ tio sine qua non« analiza analitičara, odnosno, ono što se naziva vježbanjem analize. Pacijentov tretman započinje, takoreći, s li­ ječnikom. Samo ako liječnik znade kako se nositi sa samim sobom i svojim problemima, bit će sposoban naučiti pacijenta da učini is­ to. Samo tada. Vježbanjem analize, liječnik mora spoznati vlastitu psihu i shvatiti je ozbiljno. Ukoliko to ne može učiniti, ni pacijent neće naučiti ništa. Izgubit će jedan dio svoje psihe, jednako kao što ga je izgubio i liječnik koji nije bio sposoban razumjeti. Nije, stoga, dovoljno svesti vježbanje analize na izgradnju sustava pre­ dodžbi. Analitičar mora shvatiti da se ona tiče njega osobno, te da predstavlja dio stvarnoga života, a ne metodu koja se može naučiti napamet.


Međutim, metoda, a posebice ona naučena napamet, bila je upra­ vo ono s čime se Jung u početku morao zadovoljiti. Započevši studij medicine, ubrzo je svoje zanimanje prebacio na psihijatriju,  disci­ plinu koja je tada bila tek u povojima. Godine 1900., kao dvadesetpe- togodišnjak, stekao je doktorat i zaposlio se u umobolnici u Zurrichu. U to se vrijeme činilo da Freud nudi nove poglede na područje koje se do tada ograničavalo na statističke proračune, rutinske dijagnoze i pojednostavljene klasifikacije psiholoških poremećaja. Jung je s us­ hićenjem prigrlio Freudov koncept nesvjesnog, promatrajući, poput Freuda, snove kao osnovni put koji vodi u to neistraženo područje. Tijekom desetljeća koje je uslijedilo, on i Freud postali su bliskim prijateljima i kolegama. Doista, Freud je u mladom švicarskom liječ­ niku vidio svoga najdarovitijeg učenika, štićenika i očiglednog na­ sljednika. Održavali su neprekidni kontakt, te su zajedno otputovali u posjet  Sjedinjenim  Državama.

Međutim, oko 1909. godine, snažna sveza između dvojice ljudi počela je slabiti. Jung se sve više udaljavao od onoga što je smatrao Freudovim isuviše mehanicističkim i materijalističkim pristupom. Osuđivao je Freudove očajničke pokušaje oslanjanja na racionalizam u ime znanstvenog kredibiliteta i njegovo  inzistiranje  na  svođenju svih, pa čak i duhovnih težnji čovjeka za smislom i redom, na potis­ nutu seksualnost. Najviše od svega, osuđivao je Freudovu dog- matičnost. Kada je Freud kompromitirao vlastiti integritet odbijajući prihvatiti empirijske podatke koji su mogli poljuljati temeljna načela njegove »teologije«, Jung se pobunio. Nastao je jaz između učitelja i učenika, nakon čega je Jung nastavio svojim putem.

Nije nam ovdje moguće, pa ni poželjno, opširnije izložiti Jun- govu misao. Bit će dovoljno reći da je Jung, poput Freuda, žarko že­ lio uspostaviti psihologiju kao uglednu znanost. Ako se takav ugled mogao postići samo putem znanstvenog legitimiteta, nastojao je svo­ me radu dati takvu potvrdu. Međutim. Jung je sve više gubio zani­ manje za takav znanstveni legitimitet. Zaokupljala ga je mnogo am­ bicioznija težnja, koja će svoj sažetak doživjeti u njemu najmilijem i najčešće spominjanom pojmu - integraciji. U svojoj je liječničkoj praksi neprestano inzistirao na nužnosti psihičke integracije - har­ moničnoj ravnoteži, ekvilibriju različitih umnih funkcija i procesa, utemeljenom na drevnom hermetičkom načelu sinteze nasuprot ana­ lizi, organizma nasuprot mehanizmu, jedinstva nasuprot fragmen-


taciji. Ako je um jedini instrument koji čovjeku stoji na raspolaganju kako bi se suočio sa stvarnošću, stupio u nju i definirao je, tada fragmentirani um nužno mora sagledavati jednako fragmentiranu stvarnost. Prije negoli se stvarnost uobliči kao jedinstvena i smislena cjelina, sam um mora uspostaviti vlastitu cjelovitost.

S pomoću reintegracije procesa psihičke interakcije sa stvarnoš­ ću, Jung je nastojao reintegrirati i samu stvarnost - ponovno je učini­ ti jedinstvenom, koherentnom cjelinom, kakva je bila tijekom rene­ sanse, kao suprotnost brojnim proturječnim i nepovezanim principi­ ma koje su zagovarale pojedinačne discipline. Kao posljedica toga nastojanja, njegovo ga je djelo odvelo daleko izvan uskih granica kli­ ničke psihijatrije. Njegovo se istraživanje protegnulo i na umjetnost, komparativnu religiju, komparativnu mitologiju i ono što zapadni ra­ cionalizam naziva »ezoterijom« - astrologiju, alkemiju i čitav korpus hermetičke misli. U heremetičkom i alkemijskom simbolizmu Jung je otkrio slike, motive i teme koji su se neprestano ponavljali u snovi­ ma, mitovima, bajkama, velikim umjetničkim ostvarenjima i religija­ ma širom svijeta, kao i u mašti onih, klinički označenih »ludima«. Takva zajednička obilježja otvorila su duboko prosvjetljujući uvid u temeljne i univerzalne obrasce psihološkog iskustva ljudi, u skladu s kojima je um oduvijek djelovao. Za Junga, jednako kao i za herme­ tičke mage iz prošlosti, alkemijski je proces simbolizirao unutrašnji dinamizam promjene, rasta, razvitka i zrelosti. U hermetizmu, kako je kasnije pisao, »našao sam povijesnog korespondenta moje psiho­ logije nesvjesnog«. Tako se Jung, dok se Freud pozivao na Darwina, ne zanemarujući ni ovoga, pozivao na djelo Agrippe i Paracelzusa.

Na zaprepaštenje i užas Freuda i ostalih njegovih suvremenika, Jung im se svojim djelom oštro suprotstavio, ozbiljno propitkujući one aspekte hermetičke misli koje je zapadni racionalizam davno prepustio kraljevstvu naivnog i arhaičnog praznovjerja. Bilo kako bi­ lo, Jung je tijekom svoga života (a nerijetko čak i danas) bio odbaci­ van i vrijeđan kao »mistik«, implicirajući time da je i sam misticizam bio u potpunosti vrijedan prijezira. Kroz pojmove poput »introverzi- je«, »ekstroverzije« i »arhetipa«, Jung je pronašao svoje mjesto u na­ šem svakidašnjem rječniku, proširivši granice našega razumijevanja. Izvršio je dramatičan utjecaj na velikane književnosti, kao što su bili njegovi suvremenici Joyce, Rilke, Thomas Mann, Hermann Broch, Hermann Hesse i Eugene O' Neill. Među kasnijim umjetnicima, nje-


gov je utjecaj posebno uočljiv u djelima Patricka Whitea, Doris Le- ssing, Robertsona Daviesa, Johna Fowlesa i Lindsay Clarke. Među­ tim, što se ortodoksije još uvijek labavog psihološkog establishmenta tiče, Jung predstavlja nešto čega se treba stidjeti. Za mnoge koji u psihologiji traže znanstvenu legitimnost, Jung je, u najboljem sluča­ ju, bio heretik, a u najgorem, zastranjenje.

U svojoj težnji ka integraciji, Jung je čitav život pokušavao iz­ graditi mostove između psihologije i znanosti, psihologije i organi­ zirane religije, psihologije i umjetnosti, psihologije i filozofije, kao i između psihologije i mitologije. Ukazao je, također, na duboki značaj hermetizma u, kako osobnom, tako i kolektivnom životu današnjeg čovjeka. U našem vremenu, Jung nesumnjivo predstavlja najsvjetliji primjer psihologa kao autentičnog renesansnog maga. Sama širina i osebujnost njegova djela, stavlja ga rame uz rame s ljudima poput Agrippe i Paracelzusa - kao i njegova težnja ka integraciji, organiz­ mu, sintezi, ravnoteži i harmoniji.

No, njegov svijet više nije njihov. Njegov je svijet, za razliku od njihovog, već pretrpio fragmentaciju, a njegov glas progovara tek iz jednog u mnoštvu raštrkanih djelića stvarnosti. Umjesto da zauzme središnje mjesto u jedinstvenom kraljevstvu znanja, on je tek bez­ načajni vladar jedne od mnogih malih domena koje predstavljaju re­ zultat raspada toga kraljevstva. Zato mu uvijek prijeti opasnost od drugih samoprozvanih moćnika i vladara. Pa čak i unutar njegove vlastite, navodno zatvorene discipline, postoji veliki broj onih koji pošto-poto žele steći znanstveni ugled, kompromitirajući tako Jun- govo djelo.

Moderna je psihologija, a posebice na sveučilištima,  degeneri­ rala u površnost, i svela se na statističke studije uvjetovanih refleksa i obrazaca ponašanja, pretvorivši se, tako, u djetinjastu znanost o oči­ glednom. Studenti se godinama osposobljavaju kako bi postali ništa drugo doli sadistički krotitelji nesretnih glodavaca. Troše se goleme količine novca kako bi se dokazalo da je pas skloniji ispružiti se na zemlji negoli zalajati, ako ga se kazni kada zalaje, a nahrani kada se ispruži. Naša stvarnost, tako, predstavlja odraz fragmentirane prirode naše psihe.

Pregled najnovijih komentara Osobne stranice svih članova kluba

DUHOVNOST

SVIBANJ...

METODE I TEHNIKE

BRZI CHAT

  • Član bglavacbglavac

    Hvala i tebi . Lp

    09.05.2021. 17:00h
  • Član iridairida

    ♥♪♫ ♥*♪♫ ♥

    09.05.2021. 13:32h
  • Član iridairida

    I tebi Božice sve sretno i lijepo..♥♪♫ ♥*♪♫ ♥...., i ti si mama...

    09.05.2021. 13:32h
  • Član bglavacbglavac

    Drage mame, sretan vam vaš dan. Uživajte danas. Lp

    09.05.2021. 07:41h
  • Član bglavacbglavac

    Dobro jutro dragi magicusi, lijep dan vam želim. Lp

    07.05.2021. 06:31h
  • Član bglavacbglavac

    Dobro veće. Lp

    06.05.2021. 20:39h
  • Član edin.kecanovicedin.kecanovic

    Dobro veče.

    06.05.2021. 19:55h
Cijeli Chat

TAROT I OSTALE METODE

MAGIJA

MAGAZIN

Magicusov besplatni S O S tel. 'SLUŠAMO VAS' za osobe treće dobiMAGIFON - temeljit uvid u Vašu sudbinuPitajte Tarot, besplatni odgovori DA/NEPitaj I ChingAnđeliProricanje runamaSudbinske karte, ciganiceOstvarenje željaLenormand karte

OGLASI

Harša knjigeDamanhurSong of SilenceSpirit of TaraIndigo svijetPranic HealingSharkUdruga magicusUdruga leptirićiSmart studioHipnoza ZagrebKreativna akademijaSvijet jogeInfo izlog

Jeste li propustili aktivacijsku e-mail poruku?

Javite nam se na info@magicus.info

FRAGMENTACIJA STVARNOSTI PONOVNO OTKRIĆE HERMETIČKE MISLI