Odigraj "Tarot DA/NE"

Kalendar događanja

Član JosipJankovic

Upisao:

JosipJankovic

OBJAVLJENO:

PROČITANO

393

PUTA

OD 14.01.2018.

MANIPULACIJA INFORMACIJAMA

Kada ljudi govore o »medijima«, zapravo misle na komunikaciju, ili, još preciznije, na kanale koji omogućavaju masovnu komunikaciju. Još od prvih dana zabilježene povijesti, a sasvim sigurno i prije, ko­ munikacija je uvijek bila povezana s magijom.

18

MANIPULACIJA INFORMACIJAMA

1. travnja, 1957. godine, BBC je emitirao sada već legendarnu snim­ ku tobožnje »žetve špageta na jugu Švicarske«. Kohorte starijih gos­ pođa odjevenih u prepoznatljivu švicarsku narodnu nošnju, brale su mekanu tjesteninu koja je rasla na špageti-drveću. Bilo je to zapanju­ juće otkriće za one koji nikada nisu pomislili da bi »Tetkica« (misli se na BBC), osim formalne uštogljenosti, mogla imati i smisla za hu­ mor.

Kanadska je televizija silno željela smisliti nešto slično BBC-je- voj dosjetki. U proljeće 1972. godine, vancouverski studio Kanadske televizije emitirao je smrtno ozbiljan, pseudo-znanstveni prilog o Vancouverskoj zakladi za likantropičnu djecu. Vancouveru je, kako se objašnjavalo, prijetila epidemija likantropije, no, mnogo poznatiji naziv ove »bolesti« nijednom nije bio spomenut.

Dio priloga uključivao je interview s Jakobom i Rebeccom Sch- loss, navodnim roditeljima likantropičnoga djeteta imena »mali Fer- dy«, a snimljen je u jednom od predvorja knjžnice Sveučilišta Simo- na Frasera. Budući da je interview bio tek površno osmišljen, Jakob i Rebecca većinom su se oslanjali na improvizaciju i maštu, te je ekipa jedva uspijevala zadržati ozbiljnost. Kada je, primjerice, duboko po­ treseni Jakob opisao svoje osjećaje kada je prvi put otkrio dlaku na dlanu maloga Ferdyja, snimatelj je, ne mogavši izdržati, prasnuo u nekontrolirani smijeh, te mu je kamera ispala iz ruku i razbila se o pod. Jedan od dvojice zbunjenih studenata, koji su se slučajno našli na mjestu snimanja, smogao je hrabrosti i pristupio reporteru, tada vrlo poznatoj i uglednoj osobi na vancouverskoj televiziji.

Kako da objasni, pitao je student, ovo što je upravo vidio? Zašto ekipa nije mogla suzdržati svoje smijuljenje naočigled roditelja čije dijete očito pati  od neke  teške bolesti? Je li  svijet televizije doista


tako bezosjećajan? Odgovor na ove opravdane upite bio je prijezriv i drzak. S nekim se tragedijama, objašnjeno mu je, moguće suočiti je­ dino smijehom, jer bi čovjek mogao poludjeti ako im  se  prepusti svom snagom svojih osjećaja. Ovaj malodušni odgovor još je više uznemirio  studenta.

»Sve me ovo jako zabrinjava«, žalio se on reporteru koji se sada sasvim otvoreno smijao. »Mislim, mi se oslanjamo na vas i vaše in­ formacije o tome što se događa u svijetu. Trebali bismo vam vjerovati

-   vjerovati u točnost vaših informacija. Više nisam siguran u to da li bih vam zaista mogao vjerovati. Dokažite mi to. Mogu li vam vjero­ vati?«

»Naravno da ne«, veselo je odgovorio reporter. »Ali, ni u Vijet­ namu, u stvari, nema rata. Oni samo imaju veći budžet od nas.«

Student, koji je ostao samo zbunjeno stajati,  postao je predme­ tom izrugivanja i zbijanja šala za sve koji su bili upleteni u prijevaru, uključujući i jednog od autora ove knjige. Međutim, ono što se uza svu komičnost situacije moglo sasvim jasno razabrati, bila je duboka opravdanost mladićeve zabrinutosti, kao, uostalom, i reporterova od­ govora. Samo je po sebi jasno da se ljudi doista oslanjaju na medije i da im doista poklanjaju svoje povjerenje. A mediji, zauzvrat, mogu to povjerenje iskorištavati onako kako im se svidi.

Masovne komunikacije

Kada ljudi govore o »medijima«, zapravo misle na komunikaciju, ili, još preciznije, na kanale koji omogućavaju masovnu komunikaciju. Još od prvih dana zabilježene povijesti, a sasvim sigurno i prije, ko­ munikacija je uvijek bila povezana s magijom. Tako je, na primjer, zvuk predstavljao jedan oblik magije. Ljudski zvuk - ljudski glas, kao i jezik - sadržavao je  magijski element.  U Knjizi Postanka, Adam je, imenovanjem biljaka i svih stvorenja prirodnoga svijeta, iz­ veo suštinski magijski čin, putem kojeg ga je Bog učinio njihovim gospodarem. Imenovati neku stvar znači nametnuti joj oblik. Name­ tanje oblika znači uspostavljanje vlasti. Čin imenovanja tako postaje manifestacijom magijske moći. Stoga imena, sama po sebi, postaju moćna i obdarena magijskom snagom. Tako je, u drevnom judaizmu, Božje ime smio izgovoriti samo veliki svećenik, i to samo jednom godišnje, u hramskoj Svetinji nad Svetinjama. Pojedinci koji su pro-


lazili kroz inicijacijske obrede dobivali su nova, tajna imena, koja njihovi neprijatelji nisu poznavali, stoga ih nisu mogli ni zlorabiti. Prema drevnoj irskoj predaji, pjesnik, koji je uživao uzvišeni status zbog poznavanja magijskog djelovanja jezika - mogao je čovjeka prokleti »imenujući ga«, uplićući njegovo ime u svoju kletvu.

Ako je komunikacija sama po sebi bila oblikom magije, to je, također, bio i proces koji je omogućio održavanje ili trajnost komu­ nikacije i njezin neprestani tijek. Na primjer, u egipatskoj mitologiji, Djeuti, kasnije poznat kao Thot, bio je bog magije i pisma; a razlika između magije i pisma gotovo da nije ni postojala. U hebrejskom pis­ mu, kao i prema kasnijoj kabalističkoj predaji, riječi i slova pred­ stavljaju spremišta magijske moći. Pojedinci koji su imali pristup ta­ janstvenom, naizgled šifriranom pismu, koje je olakšavalo i održava­ lo komunikaciju, u drevnim su kulturama uživali status čuvara magij­ skih moći.

Kako je komunikacija postala isključivom prerogativom inicira­ nih, ona se sve više obavijala koprenom tajanstvenosti i magije. Čita­ telj će se sjetiti da je Agrippa održavao vezu s mudrim ljudima u ino­ zemstvu, a zatim informacije koje bi od njih pribavio pripisao svome općenju s duhovima, ne bi li se tako prikazao kao veliki mag. Što je tek Agrippa mogao učiniti da je imao isključivi pristup svim izumima moderne tehnologije - telefonu, televiziji, telefaksu i E-mail-u? Zar ne bi svaki čovjek iz Agrippina vremena, ma kako prosvijetljen i obrazovan on bio, tehnološke igračke našega doba smatrao mani­ festacijama magije?

Takvom putniku kroz vrijeme ništa se ne bi doimalo toliko ma­ gičnim kao sfera komunikacija i medija. Prije stotinu i pedeset godi­ na, Siouxi i Cheyennei na američkom Zapadu bili su manje impre­ sionirani zapanjujućim ali opipljivim »željeznim konjem«, negoli mnogo zagonetnijom manifestacijom magije bijeloga čovjeka - zvučnim »pjevajućim žicama« telegrafa koje su pratile željeznicu. Pa ipak, ni bijeli doseljenici koji su prihvatili telegraf kao nešto posve uobičajeno, ne bi bili ništa manje zapanjeni kasnijim otkrićima i izu­ mima. Bilo da ga smatramo tehnološkim dostignućem ili, pak, magij­ skim fenomenom, telegraf je vrlo primitivno sredstvo u usporedbi s telefonom, filmom, radijom ili televizijom, jednako kao što se tele­ fon, film, radio i televizija mogu smatrati primitivnim sredstvima u usporedbi s mobilnim telefonom, kompjuterom, Internetom, E-mai-


lom, satelitom i svim drugim sredstvima koji posjeduju pamćenje op­ sežnije i pouzdanije od našega, i koji među sobom mogu razgovarati više-manje neovisno o našoj  intervenciji.

Nije važno što su naši umovi uvjetovani da o tim stvarima raz­ mišljaju kao proizvodima tehnološkog razvitka, a ne kao o mani­ festacijama magije. Sve do razdoblja kartezijanske misli i s njome povezane fragmentacije znanja, magija i tehnologija bile su jedno i isto. One i dalje ostaju jedno i isto, pa makar samo u metaforičkom smislu. Kakvom se god nomenklaturom poslužili, još uvijek se go­ vori o »vještini pokretanja zbivanja«. A ta vještina nije nigdje toliko očigledna kao u kraljevstvu komunikacija i medija. Osim što to kra­ ljevstvo  danas  predstavlja  možda  i  najdramatičniju  manifestaciju

»magijske« moći, ono, također, predstavlja i najveću potencijalnu moć manipulacije.

Vražje zavjere i kinematički ratovi

Manipulacija u sferama religije, politike i oglašavanja gotovo se u potpunosti oslanja na masovne komunikacije. Političari širom svijeta pokušavaju zadobiti simpatije medija. Svi režimi, pa i oni najozlogla- šeniji, osjetljivi su na medije, stoga vrlo pomno uređuju svoje odnose s javnošću. U zapadnoj demokraciji, televizijska je publika već nasmrt umorna od prijenosa parlamentarnih rasprava, koje nitko tko ima i malo mozga u glavi ne može shvatiti ozbiljno. Od Roosevel- tovih »čavrljanja uz kamin« u vrijeme rata, do današnjih bezazlenih prepirki, politika i masovna komunikacija postale su neraskidivo po­ vezane.

Masovna komunikacija postala je područje u kojem je svoje mjesto pronašla i religija. Gotovo sve novine na svijetu posjeduju ba­ rem jednu kolumnu koja se bavi religijskim pitanjima. Radio i tele­ vizija imaju svoje redovite vjerske programe, koji pružaju prostor za sve religijske teme, od religijske glazbe i prijenosa misa do ozbiljnih rasprava o moralnim i teološkim pitanjima.

Tijekom posljednjih dvadeset i pet godina, religija je uspjela okupirati znatan dio medijskog prostora u Sjedinjenim Državama. Televizijski propovjednici, koji su se pojavili sedamdesetih godina, postali su sasvim uobičajen fenomen. Iako su se njihovi motivi u mnogim  slučajevima  razotkrili  kao  posve  prizemni,  oni  su  i  dalje


prisutni na televizijskim ekranima. Početkom sedamdesetih godina, na vrhuncu svoje karijere, karizmaticni mladi propovjednik, Marjoe Gortner, javno se proglasio prevarantom, izrazivši svoj religiozni skepticizam. Nakon toga, postao je glumac, najčešće tumačeći uloge psihopata. Godine 1987., propovjednik Jim Bakker napustio je svoje

»sveto poslanje« nakon »bliskog susreta« sa svojom tajnicom. On i njegova groteskno našminkana supruga, Tammy, kasnije su se pod­ vrgnuli liječenju od ovisnosti o drogi. Godine 1989., Bakker je osu­ đen na zatvorsku kaznu u trajanju od četrdeset i pet godina i novčanu kaznu u iznosu od 500 000 dolara, jer je »svoje stado oštetio za de­ setke milijuna dolara«.   Godine 1988., još jedan propovjednik, Ji­ mmy Swaggart, uhvaćen je s prostitutkom, nakon čega je svoj prijes­ tup priznao pred 500 milijuna gledatelja širom svijeta. Međutim, te­ levizijski propovjednici, i unatoč ovim skandalima, i dalje uspijevaju privući mnoštvo sljedbenika. Procjenjuje se da u Sjedinjenim Drža­ vama propovjednici imaju gotovo 60 milijuna pristalica, a taj se broj iz dana u dan povećava. Većina televizijskih propovjednika započela je s malim televizijskim studiom, da bi kasnije uspostavili čitava me­ dijska carstva koja uključuju časopise, izdavačke kuće, direct-mail tvrtke, organizacije za politička lobiranja, itd. Neki su čak osnovali i vlastita sveučilišta. Samo je strogi nadzor vlasti spriječio takve pre­ datore da poharaju Veliku Britaniju onako kako su poharali Ameriku.

Sto se tiče odnosa između komunikacije i oglašavanja, on je sam po sebi jasan, tako da ne zahtijeva dublje razmatranje. Ta je veza, uz rijetke iznimke kao što su državne televizijske postaje, danas nerask- idiva i simbiotička. Oglašivači trebaju medijski prostor, kako u tisku, tako i na radiju i televiziji. Novine, radio i televizija trebaju sredstva potrebna da bi se održavali, a većina tih sredstava namiče se putem reklama. Uskraćivanjem sredstava, oglašivači mogu spriječiti emiti­ ranje pojedinih televizijskih emisija, pa čak i izlaženje novina i časo­ pisa. Isto tako, mediji mogu naškoditi pojedinim oglašivačima uskra­ ćivanjem medijskoga prostora i njegovim dodijeljivanjem konkuren­ tu. Ako djeluju zajedno, masovna komunikacija otvara oglašivaču najmoćniji i najučinkovitiji kanal za manipulaciju.

Svijet masovne komunikacije stvara, tako, prostor za političku i religioznu manipulaciju, ali i manipulaciju ljudima za svoje vlastite svrhe. To je posebno vidljivo u posljednjih 25 godina, kada su se me­ diji razvili do te mjere da ih sasvim opravdano možemo nazvati naj­ moćnijom manipulativnom silom zapadnog društva.


Izvori takve moći nisu, naravno, tek nedavno otkriveni. U pos­ ljednjem desetljeću devetnaestoga stoljeće, William Randolph Hear­ st, bogati novinski magnat i ozloglašeni otac »žutoga tiska«, ponosio se time što je izravno doprinijeo izbijanju Španjolsko-američkog ra­ ta. Vodeći bitku sa svojim suparnicima, Hearstu je hitno trebao neki rat kako bi svoje novine mogao što bolje prodati. Kuba, jedna od po­ sljednjih ispostava umirućeg Španjolskog carstva, pokazala se kao prilika koju je trebalo zgrabiti. Potaknut tamošnjim nemirima i ne­ prestanim pobunama protiv španjolskih gospodara, Hearst je na Ku­ bu poslao jednog od svojih reportera, Fredericka Remingtona, koji je trebao izvještavati o »krvavim borbama i ratu«. Stigavši u Havanu, Remington je Hearstu poslao telegram u kojemu ga je obavijestio kako na Kubi u stvari nema velikih nemira, a još manje rata. »Samo ti načini fotografije«, odgovorio je Hearst, naredivši Remingtonu neka ostane u Havani, »a ja ću stvoriti rat«. 15. veljače, 1898. godine, ta­ janstvena je eksplozija uništila stari i onesposobljeni ratni brod Ma­ ine, u to vrijeme usidren u kubanskim vodama. »Pamtite Maine!«, vrištile su naslovnice, pripisujući eksploziju i 260 u njoj izgubljenih američkih života »zavjeri španjolskih vragova«. Neprijateljstvo pre­ ma Španjolskoj poprimilo je histerične razmjere. Zbog izbora koji su se te godine imali održati, predsjednik William McKinley, želeći za se pridobiti što više birača, iskoristio je situaciju i objavio rat Špa­ njolskoj.

Podržavajući šovinističku mržnju, Hearstove su novine situaciju koja se mogla razriješiti diplomatskim putem pretvorile u pravi rat. U svojim prvim vojnim akcijama protiv neke strane sile od razdoblja Meksičkog rata koji se vodio između 1846 i 1848. godine, snage Sje­ dinjenih Država uništile su i posljednje prekomorske ostatke španjol­ skoga carstva, i uspostavile vlastitu sferu utjecaja na španjolskim posjedima, od Kube do Filipina. U to je vrijeme Theodore Roosevelt, koji je predvodio manji konjički napad na brežuljak San Juan, postao nacionalnim junakom, a četiri godine kasnije i predsjednikom drža­ ve. Hearst, koji je sve zasluge pripisivao sebi, do 1925. godine u svo­ me je vlasništvu držao dvadeset i pet novina u sedamnaest najvećih gradova, kao i časopise, filmske tvrtke, radijske postaje i dvije tele­ grafske službe. Hearst je, tako, izronio kao prototip današnjeg »me­ dijskoga mogula«.

Tridesetih je godina medijska manipulacija već postala okrutnom stvarnošću. Bespoštedna utrka za »senzacijom« i »pravom pričom«,


postala je  ustanovljeni  kliše  i  tema  brojnih  hollywoodskih  satira,

»screwball« komedija i ostalih filmskih ostvarenja koja su ovaj fe­ nomen iskoristila za ozbiljnija razmatranja. J. Edgar Hoover, tadašnji direktor FBI-a, opetovano je kritizirao licemjernost medija, koji su odmetnike poput Bonnie i Clydea, »lijepog dečka« Floyda i Johna Dillingera uzdigli do statusa romantičnih junaka. Međutim, mediji tada još nisu u potpunosti otkrili svoju vlastitu moć.

U tome ih je spriječio i Drugi svjetski rat, koji je medijsku po­ zornost u Velikoj Britaniji i Sjedinjenim Državama prebacio gotovo isključivo na ratna zbivanja. Tijekom hladnog rata koji je nakon toga uslijedio i zlokobnih »hajki na vještice«, mediji nisu pokazivali pre­ tjeranu agresivnost. Ta se situacija nije bitno mijenjala sve do izbija­ nja rata u Vijetnamu. Kada ih je američka vojska pokušala izmanip- ulirati kako bi ih pridobila za se, mediji su uzvratili proglašavajući svoju neovisnost. U borbi koja je uslijedila, mediji su otkrili svoju moć i sposobnost da se uspješno suprotstave američkoj vojnoj maši­ neriji. Mediji su odigrali najznačajniju ulogu u stvaranju javnog ne­ povjerenja spram američke vojne politike i protivljenja ratu u Vijet­ namu. Ubrzo nakon toga, neovisnost medija i njihova moć doživjele su svoju dramatičnu potvrdu razotkrivanjem Richarda Nixona i sra­ motnim svršetkom njegova predsjedničkog mandata.

Uloga medija u okončanju vijetnamskoga rata i razotkrivanju afere Watergate bila je, u cjelini uzevši, hvalevrijedna, odražavajući težnju medija za neovisnošću, ali i integritetom. U tom smislu, Vijet­ nam i Watergate predstavljaju trenutke trijumfa. No, moć koja proi­ zlazi iz takve pobjede vrlo se brzo može pretvoriti u prepotenciju ko­ ja za sobom povlači opasnost od gubitka objektivnosti i cilja. Takva se pobjeda može odvojiti od svoga izvornog moralnog konteksta, postajući samoj sebi svrhom, nižući pobjedu za pobjedom bez obzira na cijenu. Vijetnam i Watergate ustanovili su standarde uspjeha koji­ ma se mediji, sada lišeni moralnih obzira, moraju nastojati približiti.

Kada je 1982. godine izbio rat na Falkladskim otocima, britanska je vlada, obogaćena iskustvom iz Vijetnama, nastojala ograničiti me­ dijsku prisutnost zabranom pristupa na područje ratnih operacija. Ovo je nastojanje olakšavala i logistika samoga sukoba. Osim onih s posebnim ovlaštenjem,  predstavnici medija ni  na koji način nisu mogli stupiti u ratnu zonu. Međutim, britanski se mediji nisu dali omesti. Iskoristili su stručnost većinom umirovljenih britanskih čas-


nika koji su ostali kod kuće. Započele su gorljive špekulacije. Mo­ guće strategije i sve njihove kombinacije, razmatrane su do najsitni­ jih detalja, pomoću zemljovida, crteža i ostalih vizualnih pomagala, pa čak i igračaka koje su predstavljale ratno brodovlje. Za britanske časnike u južnom Atlantiku, čiji je uspjeh ovisio o sposobnosti nad­ mudrivanja neprijatelja,  takve se medijske  špekulacije nisu pokazale nimalo korisnima.  Vojnici i časnici Padobranske regimente,  pripre­ majući napad na argentinski garnizon kod Goose Greena,  sa zapre­ paštenjem  su  ustanovili  kako je njihova  operacija već bila detaljno predviđena na BBC-ju,  samo  četiri  sata prije njezinog  otpočinjanja. Kako bi pribavili »senzaciju«, razmećući se svojom potkovanošću u vojnim  pitanjima,  cijelome je  svijetu  prenesen  plan  napada.  Argen­ tinski je garnizon, tako, stavljen u stanje pripravnosti, a životima bri­ tanskih vojnika prijetila je neposredna opasnost. Stoga i ne treba ču­ diti da su vojnici, spominjući taj slučaj, često puta upotrebljavali riječ

»izdaja«.

Medijsko pokrivanje rata u Vijetnamu, afere Watergate i rata na Falkladskim otocima, nije, strogo govoreći, uključivalo manipula­ ciju. Ono bi se prije moglo nazvati obznanjivanjem autonomije i mo­ ći. No, put od autonomije i moći do posve očigledne manipulacije, vrlo je kratak. Današnji je svijet suviše dobro upoznat s medijima ko­ ji manipuliraju događajima u vlastitu korist, ili, drugim riječima, s ciljem pribavljanja »štofa« ili »dobre priče«. U Belfastu se, na prim­ jer, često puta događalo da se kakav novinar uhvati u pokušaju da podmićivanjem nagovori mlade ljude da insceniraju nerede, kako bi novine ili televiziju opskrbio »senzacionalnim« materijalom. Britan­ ska televizijska mreža, pripremajući jedan dokumentarni film, nare­ dila je svojim novinarima neka ulice jednog talijanskog gradića one- čiste smećem, ne bi li to mjesto izgledalo zapuštenije negoli je doista bilo. U potrazi za šokantnim naslovima, novinari britanskih tabloida često se među sobom dogovaraju o tome u kakvom će obliku priču podastrijeti javnosti, pa makar zbog toga morali iskriviti istinu do neprepoznatljivosti.

Od vremena Vijetnama i Watergatea, mediji su se razmahali svo­ jom moći i prepotencijom; u potrazi za jednako eksplozivnom pri­ čom, sve je postalo potencijalnim lovištem - od Crkve do američko­ ga predsjednika i britanske monarhije. Probudivši opće nepovjerenje i cinizam spram javnih institucija, mediji su ga iskoristili kao neis-


crpno vrelo svježih informacija. Tako je opće nepovjerenje i cinizam spram javnih institucija i samo postalo »pričom«, koja omogućava medijima da i dalje crpe nove »vijesti«, kroz narcisoidno razma­ hivanje vlastitim moćima. Da cijeli svijet tu moć poštuje, pokazuje činjenica da politički vođe usklađuju, ne samo svoja javna obraćanja, već i vojne operacije, s večernjim vijestima. Za vrijeme Zaljevskoga rata, Bagdad su potresle eksplozije upravo u trenutku kada su u Washingtonu i New Yorku trebale započeti redovite vijesti u 18.30. U Somaliji su američke »mirovne snage« pod punom ratnom spremom istrčale iz vojnoga zrakoplova koji je upravo sletio, da bi ih umjesto oružanog otpora dočekale skupine blaziranih reportera i snimatelja.

Teoretski gledano, zadatak medija trebao bi se sastojati prven­ stveno u iznošenju činjenica, a tek onda u njihovom diskretnom ko­ mentaru, s naglaskom na tome da je izneseno mišljenje odraz komen­ tatorova stava. Međutim, komentatori su i više nego skloni zamagliti pravo stanje stvari. Naime, samim zbivanjima na političkoj pozornici posvećuje se manje vremena i pozornosti negoli njihovoj interpreta­ ciji i detaljnom obrazlaganju. Jedan djelić političareva govora zauzet će ogroman medijski prostor i puniti novinske stupce beskrajnim analizama. A veliki dio tih tobožnjih analiza ne predstavlja ništa dru­ go do li bezvrijedne špekulacije takozvanih »stručnjaka«, koji možda raspolažu većim brojem podataka, ali ne i većom pronicljivošću od inteligentnoga čitatelja, slušatelja ili gledatelja. Čini se kako medijski moguli nisu svjesni koliko su zapravo te analize patronizirajuće i uvredljive za publiku koju oni očigledno smatraju suviše tupom da bi sama mogla razumjeti što se zbiva i donijeti vlastite zaključke. Iz tak­ voga uvjerenja proizlazi praksa da se sva zbivanja, događaji i govori pojednostave, prerade i prilagode publici koja je potpuno nesposobna da taj zadatak izvrši sama. Nama je, prema tome, doista potreban tu­ mač za nešto što je samo po sebi očigledno, te stoga i ne zahtijeva analizu. Takva interpretacija zbivanja utire put suptilnoj manipula­ ciji. Gorljivošću kojom se takva tumačenja podastiru nastoji se ljude uvjeriti u to da je svijet koji ih okružuje suviše složen i nerazumljiv za njihove umne sposobnosti. Tako je uspostavljena simbiotička ovisnost koja samo hrani neznanje.

U zapadnim demokracijama, nijedna politička stranka nije imu­ na na neuspjehe ili kontroverzije. Predstavnici svih političkih strana­ ka prije ili kasnije moraju proći kroz sve muke medijske inkvizicije. Budući da je i prečesto bila svjedokom takvih procesa, javnost je


počela izražavati nepovjerenje i prijezir prema slatkorječivoj po­ litičkoj retorici. Podsvjesno je, međutim, sklona promatrati poli­ tičkog komentatora kao osobu koja drži stvari pod kontrolom, kao neku vrstu maga koji je imun na podvale i poniženja i koji uvijek zadržava svoj integritet. Na taj se način samo uvećava manipulativna moć medija.

Ako mediji mogu djelovati kao odvojeni i nepristrani arbitri u beznačajnim političkim raspravama, oni jednako tako mogu djelovati na mnogo širem, pa čak i globalnom planu. Nadilaženjem nacional­ nih granica, mediji mogu utjecati na rješavanje međudržavnih sporo­ va. Takva je uloga medija bila posebno uočljiva za trajanja Zaljev- skog rata, kada su američka i iračka vlada u jednakoj mjeri komunici­ rale putem televizijskih interview-a, kao što su to činile putem redo­ vitih diplomatskih kanala. Štoviše, određeni se državni čelnik putem medija može izravno obratiti državljanima strane zemlje kao što je, primjerice,  George  Bush  pozvao  irački  narod  na pobunu  protiv Saddama Huseina. No, umjesto da se ograniče na izvješćivanje, me­ diji pokazuju sve veću tendenciju ka upravljanju zbivanjima. Prema jednom komentatoru, mediji, a posebice međunarodne televizijske mreže, postali su »aktivni sudionici u događajima o kojima bi, na­ vodno, trebali 'izvješćivati'. Televiziju više ne bismo trebali smatrati

... pukim promatračem i izvjestiteljem o zbivanjima. Ona je i sama posve upletena u ta zbivanja, postavši sastavnim dijelom stvarnosti o kojoj izvještava.«

Djelujući na našu podsvijest, putem sugestije, mediji su nam sup­ tilno nametnuli svoj vlastiti sustav vrijednosti, i to isticanjem prio­ riteta, ili nedostatku istih, koji postaju temom vijesti. Naravno, neka će zbivanja doista imati prednost. Atentat, otmica ili neki drugi tero­ ristički čin, pad zrakoplova ili veliki politički skandal, bit će, narav­ no, »temom dana« u svim novinama i na svakoj radijskoj ili televi­ zijskoj postaji. Ali, u nedostatku takvih katastrofa ili skandala, mediji će biti prisiljeni ustanoviti vlastitu ljestvicu prioriteta.

Domaća zbivanja će u svakom slučaju imati prednost pred ino­ zemnim. Dva ili tri mrtva britanska ili američka građanina privući će veću medijsku pažnju od dvije ili tri tisuće poginulih u nekom uda­ ljenom području Afrike ili Azije. Jedan britanski ili američki gra­ đanin, koji je u Tajlandu uhićen zbog krijumčarenja droge, medijima će biti zanimljiviji od, primjerice, teritorijalnoga sukoba  između Perua i Bolivije u kojemu je poginulo na tisuće ljudi. Sve je to, me-


đutim, u granicama očekivanog. Skloni smo dublje se posvećivati stvarima koje nas se izravno tiču, koje se na neki način odnose na našu vlastitu stvarnost i naše osobne živote. Upravo putem uspostave takvih prioriteta, medijska manipulacija djeluje najučinkovitije i naj­ podmuklije.

U izvršavanju svoga svakodnevnog zadatka »uzdrmavanja svije­ ta« senzacionalnim pričama, iskorištavajući moć sugestije, mediji nam podastiru vlastitu ljestvicu vrijednosti. Tako će, primjerice, novine prežvakavati najnovije vijesti o britanskoj kraljevskoj obitelji ili nespretnim izjavama američkoga predsjednika, te jedne ili druge osobe iz javnoga života. Druge će se novine, pak, baviti posve dru­ gim temama. Jedne novine, radijska ili televizijska postaja, dat će prednost gospodarskim pitanjima, dok će na drugoj naglasak biti na politici ili »interesima čovječanstva«. Spori i nedovoljno dramatični mirovni pregovori bit će ostavljeni po strani, da bi otvorili prostor za kakva beznačajna govorkanja. Sva ta zbivanja - osim događaja koji se po svojim razmjerima mogu mjeriti s, primjerice, ubojstvom Kennedyja - imat će vrlo ograničen »rok trajanja«.

Treba priznati da publika - čitatelji, slušatelji i gledatelji - doista očekuju svakodnevna dramatična izvješća. Naslovi poput »Prošle noći u Bostonu - pola milijuna nesilovanih i nezlostavljanih žena« ne može se baš nazvati senzacionalnim (osim, možda, u nekim američ­ kim gradovima). No, nešto zaista nije u redu ako najnovije nepodop­ štine poznatih sportaša ili pop-zvijezda dobivaju prednost pred, reci­ mo, rasnim pobunama u Miamiju ili značajnim zbivanjima u Sjever­ noj Irskoj. Ovim će zbivanjima većina inteligentnih ljudi dati pred­ nost pred ludorijama Mikea Tysona, Michaela Jacksona, Paula Gas- coignea ili Madonne. Pa ipak, mediji, nametanjem vlastite ljestvice vrijednosti i prioriteta, mogu iskriviti našu percepciju o onome što je doista važno. Ogromne svote novca troše se na grubijane čiji je jedini posao natjeravanje mjehura napunjenog zrakom. Zbog ovakvih spektakularnih priredbi, i njima svojstvenom uzbuđenju i panici koji graniče s histerijom, kao da je u pitanju rat ili propast svijeta, zabo­ ravit će se na daleko važnija i neposrednija pitanja i probleme.

Medijsko nametanje prioriteta može, također, poprimiti i druge oblike, koji su jednako suptilni koliko i očigledni da ih se gotovo uvi­ jek zanemaruje. Na primjer, ponosimo se time što živimo ne samo u

»civiliziranom«, već i u kulturnom društvu. Samo u Velikoj Britaniji, svaki će se tjedan objaviti na stotine knjiga, od kojih će nekoliko biti


kvalificirano kao »ozbiljna literatura«. Neke od njih bit će nova djela ili novi prijevodi, ili, pak, prvi engleski prijevodi klasika svjetske književnosti, kao što je to, na primjer, nedavno englesko izdanje Čo­ vjeka bez vrlina (The Man Without Qualities), Roberta Musila. Neki će postati klasicima za buduće naraštaje, kao što je to najnovija zbir­ ka pjesmama Seamusa Heaneyja, ili novi romani Gabriela Garcie Marqueza i Carlosa Fuentesa. Da dalje ne nabrajamo, spomenimo samo brojna druga kulturna događanja - izložbe, koncerte, te izvedbe opernih i dramskih djela.

Koliko je, zapravo, medijskog prostora posvećeno takvim stvari­ ma? Sve televizijske vijesti bit će popraćene izvješćima o najnovijim sportskim zbivanjima. Svaka novina posvetit će tri, četiri, pet ili više stranica svijetu sporta i financija. Međutim, gotovo sve dnevne no­ vine sadržavat će svega jednu do dvije stranice posvećene umjetnos­ ti, a koje bi trebale obuhvatiti čitav spektar kulturnih aktivnosti. Sve­ ga jednom tjedno u novinama će osvanuti pokoja recenzija neke nove knjige, i to više-manje nasumično odabranih djela. »Ozbiljnoj knji­ ževnosti« ovdje gotovo da neće biti ni mjesta, posebice ako se radi o djelu stranoga autora, ili o nekom manje poznatom izdavaču. Što se televizije tiče, »ozbiljna književnost« dobit će svoj dio medijskoga prostora samo u slučaju smrti kakvog uglednoga pisca ili dodjele ne­ ke prestižne nagrade. Kako bismo onda uopće mogli sami izgraditi vlastiti sustav vrijednosti i postaviti vlastite prioritete?

Netko bi mogao reći da kulturne aktivnosti pokriva čitav spektar najrazličitijih specijaliziranih časopisa i publikacija No, zar tome nije tako i u svijetu sporta i financija, koji i usprkos tome uživaju veću medijsku pažnju. Štoviše, publikacije koje su, navodno, posvećene kulturnim pitanjima, sve se više okreću drugim temama. Posljednjih godina, publikacije poput, primjerice, The New York Review of Bo­ oks, sve se manje bave knjigama, a sve više komentarima i osvrtima na pitanja gospodarstva i politike. S ograničavanjem kulturnih zbi­ vanja na specijalizirane časopise i njima posvećene radijske ili tele­ vizijske emisije, masovni mediji učinili su svoje u izolaciji kulture iz cjeline društvenoga života, kao nešto što je rezervirano isključivo za malu i elitnu skupinu ljudi.

U dvadesetom stoljeću, umjetnost je ostala jedini čuvar her- metičke misli i tradicije. Marginalizacijom umjetnosti, masovni su mediji samo potaknuli daljnju fragmentaciju znanja i stvarnosti, stvarajući, tako, svijet u kojem dominiraju mediokritet i filistarstvo.

Pregled najnovijih komentara Osobne stranice svih članova kluba

DUHOVNOST

SVIBANJ...

METODE I TEHNIKE

BRZI CHAT

  • Član edin.kecanovicedin.kecanovic

    Dobro veče.

    06.05.2021. 19:55h
  • Član edin.kecanovicedin.kecanovic

    Dobar dan.

    06.05.2021. 14:09h
  • Član edin.kecanovicedin.kecanovic

    Dobro veče.

    03.05.2021. 20:02h
  • Član edin.kecanovicedin.kecanovic

    Sretan vam 1. maj, praznik rada.

    01.05.2021. 16:08h
  • Član edin.kecanovicedin.kecanovic

    Hvala, bglavac, sve najbolje.

    01.05.2021. 16:07h
  • Član bglavacbglavac

    Sretan vam 1.svibnja Međunarodni praznik rada! Danas samo uživajte. Lp

    01.05.2021. 07:36h
  • Član iridairida

    Luce mala, može, čim malo prizdravim...ima tih zgoda još puno...:)

    28.04.2021. 21:16h
Cijeli Chat

TAROT I OSTALE METODE

MAGIJA

MAGAZIN

Magicusov besplatni S O S tel. 'SLUŠAMO VAS' za osobe treće dobiMAGIFON - temeljit uvid u Vašu sudbinuPitajte Tarot, besplatni odgovori DA/NEPitaj I ChingAnđeliProricanje runamaSudbinske karte, ciganiceOstvarenje željaLenormand karte

OGLASI

Harša knjigeDamanhurSong of SilenceSpirit of TaraIndigo svijetPranic HealingSharkUdruga magicusUdruga leptirićiSmart studioHipnoza ZagrebKreativna akademijaSvijet jogeInfo izlog

Jeste li propustili aktivacijsku e-mail poruku?

Javite nam se na info@magicus.info

KOMERCIJALNA MANIPULACIJA UMOM GLAZBA I MAGIJA