15

KONTROLA UMA

Između 1950. i 1953. godine, oružane snage petnaest zemalja, čla­ nica tada nedavno utemeljenih Ujedinjenih naroda, borile su se u jugoistočnoj Aziji protiv snaga Sjeverne Koreje i komunističke Kine.  Vojsku  Ujedinjenih  naroda  činile  su  britanske,  francuske, kanadske, australske, grčke, južnokorejske i, u najvećem broju, snage Sjedinjenih država. Već u ljeto 1950. godine, tek mjesec dana nakon izbijanja sukoba, zapadni se svijet suočio sa zastrašujućim spektak­ lom. Zarobljeni američki vojnici davali su izjave za javnost u kojima su osuđivali bezumnu agresiju, odricali se svoje dotadašnje pripad­ nosti i uzdizali vrline i ciljeve svojih porobljivača. Za čitavog trajanja rata, pristizale su slične izjave od strane američkih vojnika. Nisu to bile izjave pripadnika britanskih, francuskih, kanadskih, australskih ili drugih snaga, niti pripadnika vojnog zrakoplovstva ili pješadije Sjedinjenih američkih država. Taj je fenomen karakterizirao vojsku

Sjedinjenih država.

Naknadna je istraga iznjedrila barem djelomično objašnjenje. Disciplina unutar vojske Sjedinjenih država bila je zapanjujuće laba­ va, posebice u usporedbi s onom britanskih i Commonwealth po­ strojbi. Moral je bio na alarmantno niskoj razini, a najveći broj pri­ padnika američkih postrojbi nije imao jasnu ideju o tome zašto, pro­ tiv čega, a u nekim slučajevima i protiv koga, se bore. Budući da je većina bolje obučenih postrojbi bila povjerena Njemačkoj, NATO-u i Zapadnom savezu, one u Koreji bile su na prilično nezavidnoj razini; 51% zarobljenih vojnika, pripadnika američke vojske, imalo je kvo­ cijent inteligencije 89 ili niži, a 44% vojnika nije posjedovalo sred­ njoškolsko obrazovanje.

Iako su gore navedeni rezultati istraživanja kasnije poslužili kao opravdanje,  neobjašnjive  i  zastrašujuće  izjave  zarobljenih  vojnika,

bile su, za američku javnost i visoke dužnosnike, ponižavajuće. Jer, bilo je očigledno kako te izjave nisu bile posljedicom prinude - mu­ čenja ili psihičkoga nasilja, već, naprotiv, dobrovoljni čin. »U samo četrdeset i osam sati ...neki su se od njih javili s neprijateljske linije, ogorčeno  napadajući  svoju  vladu  i  domovinu,  retorikom  koja  se može usporediti s onom Moskve i Pekinga«.  Više od 70% svih ame­ ričkih ratnih zarobljenika priznali su ratne zločine ili, pak, »potpisali peticije,  pozivajući  na  okončanje  američkog  angažmana  u  ratu«. Doista, činilo se da su iskreno vjerovali u ono što su govorili. Što je još gore,  »uznemirujuće velik broj  zarobljenika ostalo je pri  svome priznanju i nakon povratka u Sjedinjene Države. Očekivalo se, me­ đutim,  da će, čim stupe na američko tlo, odbaciti  svoja uvjerenja«.

Početni šok pretvorio se u skandal, čemu su uslijedile optužbe za izdaju. Tek je kasnije postalo jasno da je u pitanju nešto suptilnije od uobičajene brutalnosti, a ne može se označiti izdajom. Odbjegli i oslobođeni zarobljenici prestravili su javnost svojim pričama  - javnost koja još uvijek nije imala sluha za psihologiju i koja je živjela u uvjerenju da je karakter pojedinca točno određen i nepromjenjiv entitet. Procurile su informacije o metodama poput senzorne depriva- cije, Pavlovljevog uvjetovanja i čitavog spektra drugih metoda, koji­ ma je nečiju osobnost bilo moguće transformirati do stupnja koji se do tada činio nezamislivim. U jednom novinskom članku iz rujna 1950. godine, autor, koji je ustvari bio »propagandist CIA-e«, skovao je izraz »pranje mozga« (»brainwashing«). Time je u engleski jezik ušla nova riječ, a u javnu se svijest uvukao novi strah.

Činjenica da se neprijatelj mogao služiti i takvim sredstvima kao što je pranje mozga, učinila ga je još opasnijim i pojačala opću pa­ ranoju i strah od komunizma koji su obilježili rane pedesete. Bio je to neprijatelj s kojim se, za razliku od nacista i Japanaca, nije uvijek mogla voditi otvorena borba. Bio je to neprijatelj koji se mogao pod­ muklo infiltrirati, ne samo u društvo, već i u sveto i nedodirljivo po­ dručje uma i psihe pojedinca - služeći se nekom vrstom mesmerizma ili hipnoze, kako bi uspostavio vlast nad nečijom dušom. Hollywood je u ovom novom izvoru straha pronašao svoje nadahnuće. U brojnim znanstveno-fantastičnim filmovima iz toga razdoblja, kao što je, na primjer, Invazija tjelokradica (Invasion of the Bodysnatchers), ko­ munist je alegorijski izjednačen s nekim »stranim bićem«, koje je moglo »obuzeti« ili »podvrći svojoj volji« nečijeg susjeda, ili, pak, člana obitelji.

Javnost je tek kasnije shvatila kako Hollywood nije bila jedina ustanova koja je iz pranja mozga i kontrole uma crpila svoje nadah­ nuće. Bila je tu i CIA. Suočena sa sramotnim izjavama američkih rat­ nih zarobljenika, CIA je u početku pokazivala zbunjenost.

Kemičari CIA-e konzultirali su stare godišnjake, ne bi li u njima pronašli podatak o kakvom vještičjem otrovu, koji je mogao ob­ jasniti ono što se zbivalo; arhivisti su, u potrazi za rješenjem, pre­ gledavali zapise s inkvizicijskih suđenja; orijentalisti su tražili ključeve na svome području; arabisti na svome. Ništa - baš ništa nije upućivalo na to kako su Sjevernokorejanci postizali takvu bi­ zarnu suradnju i koja je metoda osiguravala njeno trajanje.

Prema jednom izvješću CIA-e iz 1950.  godine, priznanja su se mogla objasniti samo »reorganizacijom i preusmjeravanjem umova davatelja priznanja«.

U  izvješću  dalje  stoji:

Postoji adekvatno povijesno iskustvo koje nas navodi da zaklju­ čimo kako se temeljne promjene u funkcionalnoj organizaciji ljud­ skoga uma ne mogu postići tradicionalnim metodama fizičkog na­ silja - ono, u najvećem broju slučajeva, postiže nevoljno i privre­ meno pokoravanje i, što je još važnije, ostavlja svoje tragove na žrtvi. Stoga je potrebno razmotriti novije ili suptilnije tehnike...

Još u travnju 1950., CIA je započela niz projekata u svrhu istraži­ vanja tehnika kontrole uma. Godine 1953., ovi su projekti združeni u jedinstveni program pod nazivom MKUltra, koji je djelovao sve do 1973., kada je, barem službeno, okončan. No, bilo bi naivno pretpos­ taviti da se istraživanje nije nastavilo pod drugim nazivima, ili u okri­ lju nekih drugih institucija.

Jedan od najranijih CIA-inih projekata odnosio se na »istraživa­ nje ...znanstvenih metoda i znanja koji bi mogli utjecati na promjenu stavova, uvjerenja, misaonih procesa i obrazaca ponašanja agenata. Ovo uključuje i primjenu provjerenih psihijatrijskih i psiholoških tehnika, kao i primjenu hipnoze u kombinaciji s drogama.«

Brojna su se istraživanja posvetila potrazi za »čudotvornom dro­ gom«, koja bi psihu pojedinca učinila osjetljivom za najrazličitije utjecaje. Iako ta informacija nikada nije bila javno obznanjena, tajne su službe znale da je, tijekom rata, SS provodio neuspješne eksperi­ mente s meskalinom na zatočenicima u koncentracijskim logorima. Nešto više uspjeha imala je OSS, prethodnik CIA-e, u eksperimenti-

ma s kanabisom. Kasnija su istraživanja proizvela sodium pentotal, također poznat kao »serum istine«, koji se danas naširoko primjenju­ je na pojedincima nespremnim na suradnju. Potraga za drugim koris­ nim drogama odvela je operativce CIA-e duboko u džungle Srednje i Južne Amerike. Tamo su otkrili različite vrste »psihotropnih biljaka«, koje su, kao i kemijski sintetizirane tvari, upotrijebili u svojim istra­ živanjima. Godine 1953., CIA je započela prvi u dugom nizu ekspe­ rimenata s LSD-om.

Nakon Drugog svjetskog rata, nurnberški je tribunal sedmoricu nacističkih liječnika zbog njihovih eksperimenata osudio na smrt. Tribunal je potom objavio »Kodeks znanstvenih istraživanja«, u ko­ jemu, ukratko, stoji: »Istraživači moraju dobiti dobrovoljni pristanak svih subjekata; rezultati eksperimenata moraju biti od opće društvene korisnosti, ako ne postoji drugi način za njeno postizanje; istraživači ne smiju provoditi ispitivanja ukoliko postoji opasnost od smrti ili teške ozljede, »osim« u slučaju kada  se  eksperimentu  podvrgavaju sami  liječnici.«

Godine 1956., United States Department of the Army objavio je vlastito izvješće, prema kojemu: »'Pranje mozga' predstavlja dugo­ trajni psihološki proces, s ciljem brisanja dotadašnjih uvjerenja i pre­ dodžbi pojedinca, kako bi ih se zamijenilo novima. To je krajnje na­ silni postupak koji se protivi općeprihvaćenim načelima medicinske etike.«

Ovakve zabrane nisu uspjele zaustaviti  istraživanja.  Naprotiv, ona su svoj vrhunac doživjela šezdesetih godina, tijekom rata u Vijet­ namu, kada su poprimila neviđene razmjere. U logističkom pogledu, sukob u jugoistočnoj Aziji donio je mnoge prednosti, jer su vojnici Vietkonga i Sjevernoga Vijetnama poslužili istraživačima kao neis­ crpni izvor onoga što je CIA eufemistično nazvala »potrošnim mate­ rijalom«. Ukupni gubici među vojnicima koji su činili taj »potrošni materijal« vjerojatno nikada neće biti poznati. U svakom slučaju, mnogi su od njih pronašli smrt, a na njima provedeni eksperimenti mogli su se usporediti s onima u Dachauu. Opravdanje za takve eks­ perimente proizlazilo je iz izjava poput one dr Ernesta Dichtera, uglednog znanstvenika na području bihevioralne analize i studija motivacije, koji je, 1960. godine zaključio: »Tek sada postupno pos­ tajemo svjesni toga da smo ušli u doba psihologije. Pretvaramo se da vodimo bitku s pomoću raketa i hidrogenskih bombi, dok se čitavo

vrijeme, u pozadini, vodi stvarna bitka, tihi rat za zaposjedanje ljud­ skih umova.«

Kultovi i manipulacija

Ne znajući za CIA-ine vlastite eksperimente na području kontrole uma, zapadna je javnost, tijekom pedesetih, pranje mozga smatrala nečim jedinstvenim i neposredno vezanim isključivo za komunizam. Tek su se kasnije tehnike pranja mozga razotkrile kao nešto što je u povijesti bilo dobro poznato. U prošlosti su se takve tehnike obično vezivale uz religiju a posebice uz vjerski fanatizam - asasine ili ha- šišime tijekom križarskih ratova, thuge u Indiji, ili pristalice Mahdija u Sudanu krajem devetnaestoga stoljeća. Opća fragmentacija znanja onemogućila je znanstvenicima iz pedesetih godina da uoče suštinski istovjetnu psihološku dinamiku u tako različitim sferama kao što su radikalna teologija i politička ideologija.

Tijekom šezdesetih godina, javnost je postala prijemčivija za psi­ hološka gledišta. Od tada su se pranje mozga, psihološka manipulaci­ ja i kontrola uma vezivali prvenstveno uz ekstremne religiozne sekte i kultove. Danas takvi izrazi prizivaju u sjećanje osobe poput Char- lesa Mansona, velečasnog Jima Jonesa ili Davida Koresha. Ljudi će pomisliti na udruženja poput Process-a, zlokobne sekte s kojom je, ti­ jekom šezdesetih godina, navodno bio povezan Manson, ili Aum Shinri Kyo sekte u Japanu, ili švicarsko-kanadskog Reda sunčevog hrama.

Tako se izraz »pranje mozga«, koji se prethodno povezivao is­ ključivo s »komunističkom napasti« tijekom rata u Koreji, postupno počeo vezivati uz sekte i kultove. Šezdesetih je godina skovan i izraz

»mind-fucking«, ne kao usputna opscenost, koju je generiralo opće nezadovoljstvo toga razdoblja, već, naprotiv, kao precizna oznaka za proces psihološkog silovanja ili zlostavljanja - nasilne »penetracije« u um drugoga čovjeka, i čina njegova »zaposjedanja« kao posljedica

»predaje«.

Ono što se šezdesetih godina doimalo novim i zapanjujućim, de­ vedesetih je postalo tragičnom svakodnevicom. Gotovo da ne prođe ni tjedan bez kakvoga novinskog članka ili televizijskog izvješća ko­ ji  razotkrivaju  destruktivne  aktivnosti ovog ili  onog kulta ili  sekte. Fenomen transformacije  senzibilnih pojedinaca u zombije - zombije

s blaženim serafinskim osmjehom, ali ipak zombije - uvijek budi za­ nimanje i brojna pitanja, kao i razlozi koji tjeraju ljude da se pod­ vrgnu takvoj vrsti psihičkog samoodricanja.

Sekte i kultovi nisu privlačni samo usamljenima, odbačenima ili neprilagođenima, već i pojedincima s osjećajem vlastite inferiornosti ili beznačajnosti. Ali, jednako su tako ranjivi i sasvim »zdravi« poje­ dinci. Sekte i kultovi nude privid smisla, svrhe i smjera, koje je mno­ gim ljudima teško pronaći njegdje drugdje ili u sebi samima. One nude utočište za usamljene - iluziju pripadanja, obitelji, zajedništva, djelovanja usmjerenog ka nekom višem cilju. Značajnu ulogu ovdje igra laskavo uvjerenje o vlastitoj »posvećenosti u tajnu« - biti jedan od izabranih jača u takvim osobama osjećaj zadovoljstva i nadmoći koji ih opija.

Sve ovo, međutim, služi kao mamac. Kada je jednom plijen ug­ rabljen, nad njim je moć potpuna. Osjećaj jastva sistematično se briše i zamijenjuje identifikacijom s grupom i ovisnošću o grupi koja pred­ stavlja podjarmljeno, ropski ponizno jedinstvo. Buntovni pojedinci drže se na lancu suptilnim ili eksplicitnim prijetnjama. Zbog straha od fizičkog i psihičkog nasilja, odbacivanja, isključivanja ili protje­ rivanja iz zajednice u skladu s izvornom definicijom ekskomunikaci- je, oni će ostati poslušnima. Za pojedinca čije je samopouzdanje već uzdrmano, mogućnost takvoga izopćenja povlači za sobom osjećaj usamljenosti, tjeskobe i mraka zastrašujućih razmjera. Žrtve će, tako­ đer, biti redovito opremane nekom vrstom »mehanizma samouniš­ tenja«, koji djeluje na način sličan uobičajenim predodžbama o vu- duu. Pojedinac je uvjeren da će svaka neposlušnost ili zastranjivanje rezultirati nekom vrstom prokletstva ili osobnog debakla; a nespo­ sobnost da se othrva takvome uvjerenju, pretvorit će isto u pro­ ročanstvo koje se bezuvjetno obistinjuje. Takvim se metodama briše razlika između gurua i Fuhrera - između učenika i roba.

Opasnosti koje za sobom povlače sekte i kultovi nisu, naravno, novoga vijeka. Kultovi i sekte postoje već tisućljećima. Danas se na njih obraća više pozornosti djelomice zato što se tako oštro suprot­ stavljaju svijetu kojim dominira znanstveni racionalizam. Njihova je popularnost porasla zbog sve očiglednijeg raspadanja tradicionalnih društvenih jedinica, kao što su obitelj i zajednica. No, tijekom po­ sljednjeg desetljeća, opasnost od pranja mozga sve se jasnije počela ogledati i u drugim fenomenima. Kako se približava treće tisućljeće,

razlika između sekte ili kulta s jedne strane, i vjerskog fundamenta­ lizma s druge, sve se više zamagljuje. Doista, mnogi su kultovi i sek­ te samo manifestacije vjerskog fundamentalizma, a svaki pokušaj da ih se razlikuje suštinski je arbitraran.

Viđen kao moguća prijetnja liberalnoj zapadnoj civilizaciji, is­ lamski fundamentalizam neprekidno zaokuplja pažnju javnosti. Sje­ timo se samo onih desetina tisuća dječaka, koji su za ajatolaha i nje­ govu teokraciju u Iranu spremno marširali minskim poljima, uvjereni kako će im smrt na bojištu smjesta osigurati mjesto u raju. Sjetimo se libanonskih i izraelskih bombaša-samoubojica, koji su dobrovoljno srljali u smrt, sa žarom japanskih kamikaza tijekom Drugog svjet­ skog rata. A oni među nama, koji imaju makar malo sluha za knji­ ževnost, kulturu i autonomiju kreativne imaginacije, sjetit će se fatwe podignute protiv Salmana Rushdieja i njegovih Sotonskih stihova. Smaknuće nije legitiman oblik kritike.

Pa ipak, islam nema monopol na takvu fanatičnu odlučnost. In­ diju su preplavile legije militantnih hinduskih fundamentalista. Ži­ dovski je fundamentalizam dobio novu snagu, najdramatičnije se ma­ nifestirajući u ubojstvu Yitzaka Rabina. U Sjedinjenim Državama di­ vlja kršćanski fundamentalizam, pred čijim se objavama i ekstrava­ gancijama druge religije doimlju krotkima. On je iznjedrio i takve kadrove kao što je samoprozvana »milicija«, odgovorna za eksplozi­ ju u zgradi federacije u Oklahoma Cityju. Njime je prožeta i Repub­ likanska stranka, koja se poziva na svoje »evanđeosko pravo«. On nadzire radijske i televizijske postaje i ima odlučan udio u medijima, uključujući i tiskovne. On naručuje ubojstva liječnika u klinikama za pobačaj. On zagovara zabranu i spaljivanje nepodobnih knjiga, kao što su to činili pristalice nacional-socijalizma. A ponekad, usprkos svojoj suštinskoj netoleranciji, stvara čak i bizarne saveze s funda­ mentalističkim pokretima drugih religija. Tako je, primjerice, stvore­ no udruženje poznato pod nazivom Židovi za Isusa. Ili, pak, židovski fundamentalisti u Izraelu uspostavljaju suradnju s kršćanskim funda­ mentalistima u Sjedinjenim Državama, sanjajući o obnovi Jeruza­ lemskog Hrama.

Dinamika vjerskog fundamentalizma u svojoj je biti istovjetna s onom sekti i kultova. Ona počiva na istoj temeljnoj postavci - o po­ laritetu između izabranika, koji će biti spašen, i ostatka čovječanstva. Tako se David Koresh i njegova sljedba u Waco-u može označiti sek-

tom ili kultom, ali, jednako tako i oblikom židovsko-kršćanskog fun­ damentalizma, kao, uostalom, i Crkva ujedinjenja velečasnog Sun Myung Moona (The Unification Church of the Revd Sun Myung Moon). Udruženje Aum Shinri Kyo u Japanu, odgovorno za napade otrovnim plinom u podzemnoj željeznici, općenito se opisuje  kao sekta, no, njegova je orijentacija bliža onoj apokaliptične fundamen- talističke religije. U vakuumu koji je nastao nakon pada komunizma, Rusiju su preplavile sekte i kultovi, samoprozvani spasitelji i mesije, koji  pokazuju jednako  fundamentalističku  tendenciju.

Razvijene zemlje Zapada ne pokazuju pretjeranu sklonost spram sekti i kultova. Jednako tako nije poželjan ni fundamentalizam, osim u nekim dijelovima Sjedinjenih Država gdje je poprilično uzeo maha. S druge strane, hvali se i podržava nešto tolerantnija i dobroćudnija struktura organizirane religije. Primjeri »glavne struje« kršćanstva, poput Anglikanske ili Rimokatoličke crkve, uzdižu se kao bastioni umjerenosti, morala i »obiteljskih vrijednosti« i čuvari najviših etič­ kih načela. Pa ipak, treba imati na umu da je gotovo svaka velika svjetska religija - posebice one utemeljene na monoteizmu - prošla, i može proći opet, kroz razdoblje fundamentalističkog zanosa, netr­ peljivosti i slijepe privrženosti. Treba, također, držati na umu, da je svaka velika svjetska religija započela kao sekta ili kult. Za one koji su živjeli u vrijeme njezina osnivanja, predstavljala je jednaku prijet­ nju kao kultovi i sekte današnjice.

Organizirane religije današnjice, ma koliko liberalne i elastične one bile, zadržale su tragove svojih korijena kao kultova i sekti. Njih je moguće prepoznati u psihološkoj manipulaciji, mašineriji grijeha i krivnje, emocionalnom ucjenjivanju i koncepciji nagrade i kazne. Rimokatolička crkva možda više neće moći zagovarati rat do istrije- bljenja, poput albižanske vojne protiv katarske hereze u trinaestom stoljeću, niti će njezini inkvizitori imati onu stravičnu moć u svojim rukama kakvu su imali u prošlosti. Ali, uplitanje Rima u pitanja kao što su prava žena, razvod braka, kontracepcija i pobačaj, može još uvijek utjecati na svijest milijuna ljudi i predstavljati kamen spoti­ canja na konferencijama Ujedinjenih naroda. Unatoč pojačanoj seku­ larizaciji društva, Crkva u Irskoj još uvijek vrši značajan utjecaj u pi­ tanjima braka; a političari koji pokušavaju opravdati spolne odnose svećenika mogu svojim izjavama srušiti vladu. Što se protestantizma tiče, Cromwellov je lovac na vještice možda stvar prošlosti, poput in-

stitucionaliziranih ubojstava u Salemu u sedamnaestom stoljeću. No, nedavne 1995. godine, canterburyjski je nadbiskup, govoreći u ime Anglikanske crkve, izjavio kako osobe koje žive u izvanbračnoj za­ jednici moraju podnositi psihološki teret »života u grijehu«.