Odigraj "Tarot DA/NE"

Kalendar događanja

Član JosipJankovic

Upisao:

JosipJankovic

OBJAVLJENO:

PROČITANO

485

PUTA

OD 14.01.2018.

USPON TAJNIH DRUŠTAVA

Početkom sedamnaestoga stoljeća, hermetizam je dramatično promijenio karakter zapadne civilizacije.

10

USPON  TAJNIH   DRUŠTAVA

Početkom  sedamnaestoga  stoljeća,  hermetizam  je  dramatično promijenio karakter zapadne civilizacije.  U tom je procesu is­ tovremeno  omogućio  snaženje  elemenata  koji  će  dovesti  do njegove vlastite marginalizacije.  Usamljene mage, čijim su primjeri­ ma bili Agrippa i Paracelzus.  zamijenila su tajna društva, poput sa-

moprozvanih rozikrucijanaca i ranih slobodnih zidara.

Pomičući naglasak s transformacije pojedinca na transformaciju društva kao cjeline, kabal je započeo s politiziranjem hermetizma. U Engleskoj Elizabete I i Johna Deeja, ispolitizirani je hermetizam bio teoretski održiv, barem za neko vrijeme. Bio je održiv čak i u raštr­ kanim enklavama širom kontinenta - u, primjerice, rozikrucijanski orijentiranom dvoru Fridrika, rajnskoga elektora-palatina, koji se 1618. godine oženio Elizabetom Stuart, kćerkom Jakova I. Godine 1618., međutim, ispolitizirani hermetizam na kontinentu kulminirao je u europskoj katastrofi, Tridesetogodišnjem ratu, čiji su se razmjer i posljedice mogli usporediti s onima Prvog svjetskog rata.

Pa ipak, u godinama koje su neposredno prethodile ovome debak­ lu, budućnost je izgledala vrlo ružičastom. Rijetko se kada u zapadnoj povijesti perspektiva doimala tako obećavajućom; rijetko se kada (ako uopće za to ima primjera u prošlosti) povratak Zlatnoga doba či­ nio tako skorim i neizbježnim. Kroz znanje koje je pružao herme­ tizam, čak se činilo mogućim zaliječiti religiozne rane toga vremena.

Prije renesanse i reformacije, cjelokupno je znanje koje je posje­ dovala zapadna kultura radilo u službi rimokatoličanstva. Gotovo cjelokupno ljudsko stvaralaštvo - umjetnost, znanost, filozofija, čita­ va mašinerija društvenog i individualnog života - postojalo je pod sveobuhvatnom kapom Crkve. Vrijedilo je pravilo: želiš li učiti, mo­ raš biti klerik. S renesansom i reformacijom, rimski je kišobran po­ čeo propuštati. Široki spektar kreativne ljudske djelatnosti počeo je


 

izlaziti iz njegove sjene. Hermetizam je, tijekom šesnaestog stoljeća ponudio novu sponu, izranjajući kao novi povezujući agens. Usprkos raskolu unutar Katoličke crkve i nedavno ustanovljenim oblicima protestantizma, činilo se da se više-manje jedinstven i integrirani pristup znanju, nadahnut hermetičkom mišlju, zaista mogao uzdići iznad religioznih barijera. Osnovna postavka hermetizma - među­ sobna povezanost svih stvari - omogućila je stvaranje temelja potpu­ no nove misli koja je nadilazila sve postavljene granice.

Raniji hermetičan - Ficino, Pico, Tritemius i Francesco Giorgi - i sami su djelovali unutar Crkve; iako klerici, uspjeli su pomiriti herme- tičku magiju s katoličkim učenjem. Čak je i takav arhi-katolički mo­ narh, kakav je bio Filip II Španjolski, nastojao prilagoditi hermetizam svojoj pobožnosti; Escorial predstavlja monumentalno svjedočanstvo o njegovim nastojanjima. U Francuskoj se, tijekom druge polovice šesnaestog stoljeća, pod vodstvom hermetičkog pravnika i pisca Jeana Bodina, iznjedrio pokret koji je hermetičku misao koristio kao sreds­ tvo uspostavljanja ravnoteže i pomirenja između protestantizma i crk­ ve u Rimu. Istim načelom pomirenja bio je vođen i talijanski domini­ kanac, Tommaso Campanella, koji je, nakon mnogih godina prove­ denih u zatvoru, konačno dobio potporu pape Urbana VIII. Kasnije, u Francuskoj, Campanella je sličnu podršku dobio i od faktičkog držav­ nog poglavara, kardinala Richelieua, pa čak i ako kardinalovi motivi možda i nisu bili najčistiji. Među katoličkim hermetičarima bio je čak i ugledni jezuit, Atanasius Kircher, koji je, između ostaloga, poučavao slikara Nicolasa Poussina tehnikama perspektive.

Kircher je vjerojatno bio jedan od najznačajnijih predstavnika hermetizma unutar Crkve u razdoblju nakon reformacije. Studirao je, a zatim i poučavao, filozofiju, matematiku, grčki i hebrejski. Poput ostalih hermetičara, bio je zainteresiran za mehaničke naprave, po­ kretne kulise i druge specijalne efekte namijenjene pozornici. Istraži­ vao je i magnetizam. Pribavivši teleskop, počeo se baviti i astronomi­ jom, te je 1625. godine zabilježio svoja opažanja o sunčevim pjega­ ma. U želji da što više sazna, putovao je po čitavoj Europi, a s poseb­ nom je znatiželjom proučavao podrijetlo glazbe,  religije,  jezika, kuge, vulkanskih erupcija i lave. Jednom se prilikom spustio u krater Vezuva, u fazi neposredno prije erupcije, nadajući  se  da će  na taj način dobiti informacije iz prve ruke o onome što se dolje događa.

Kada su mu jezuitski nadređeni odbili njegovu molbu da započne svoje  misionarsko  djelovanje  u  Kini,  Kircher  se  gorko  razočarao.


 

Održavao je, međutim i dalje živahnu prijepisku s drugim misionari­ ma, kao i s učenjacima cijelog poznatog svijeta. Posebno ga je zani­ malo područje, koje bi se danas moglo nazvati komparativnom religi­ jom. Egipatski je poganizam smatrao vrelom gotovo svih religija i vjerovanja - grčke, rimske, hebrejske, kaldejske, pa čak i indijske, kineske, japanske, kao i religije Azteka i Inka. Proučavajući kasnije i bolje dokumentirane sustave religiozne misli, nadao se da će saznati više  o  izvoru  iz  kojeg  su,  prema  njegovom  mišljenju,  potjecali, odnosno, o drevnom Egiptu. Hermetički korpus, vjerovao je Kircher, predstavljao je samu srž drevne teologije uz koju su nekad pristajali svi narodi. Svaka religija, zaključio je, posjeduje egzoterijski i ezo- terijski aspekt; a u ezoterijskom aspektu svjetskih religija on je tražio zajednički  nazivnik.  Doista  neobično  za  odanoga  jezuita,  no,

»Kircher je prihvaćao mogućnost postojanja nadahnute istine u goto­ vo svim religijama prošlosti i među nekršćanima svoga vremena do kojih još nije doprla kršćanska poruka...«

Među ljudima s kojima se Kircher dopisivao bio je i Škot, sir Robert Moray, jedan od njegovih najodanijih čitatelja,  a  ujedno  i jedan od prvih slobodnih zidara. U pismu upućenom jednom prija­ telju, Moray je preporučio Kircherovu knjigu o egipatskim hijeroglifi- ma. Spomenimo još i to da se na naslovnoj stranici Kircherova teksta, Ars magna sciendi (Velika umjetnost znanja),  nalazi  slika oka smještenoga unutar trokuta, kojega okružuju sjajne zrake Božanstva. Ovaj će prikaz kasnije pronaći svoje mjesto u simbolizmu slobodnoga zidarstva, a nakon toga i na dolarskoj novčanici Sjedinjenih Država.

Možda i iznenađuje Kircherovo nastojanje da ne izazove bijes svojih nadređenih u crkvenoj hijerarhiji. Za razliku od Campanelle, vlasti ga nisu proganjale. No, ako se Kircherovim aktivnostima na neki način gledalo kroz prste, Rim je davno prije uznemirila mo­ gućnost da hermetizam zamijeni Crkvu kao načelo koje je moglo uje­ diniti zapadno kršćanstvo. Još je više uznemiravala činjenica da se protestantizam širio, da su njegove redove popunjavali obraćenici širom Europe, te da je, kao dio procesa, pružao utočište hermetičkoj misli na koju je nerijetko gledao sa simpatijama. Sučeljena s ovom krizom, Crkva je pokrenula protureformaciju - masovni i orkestrirani pokušaj da se zadobije područje koje je preotela »hereza« i ponovno uspostavi katoličko vrhovništvo.

Prve poteze protureformacije povukao je papa Pavao III, koji je na prijestolje svetoga Petra zasjeo 1534., godinu dana nakon izopće-


 

nja engleskoga kralja Henrika VIII. Godine 1538., papa je izdao bulu uperenu protiv Henrika, koja je za posljedicu imala samo daljnje udaljavanje Aglikanske crkve i ojačala je u njezinom otporu. Godine 1540., Pavao je službeno sankcionirao osnivanje Družbe Isusove - isusovaca. Godine 1542., proširio je ovlasti inkvizicije, koja je s jed­ nakim autoritetom koji je uživala u Španjolskoj od sada mogla djelo­ vati i u ostatku katoličkog svijeta. Kako bi konsolidirao doktrinarni stav Crkve spram protestantizma, papa je 1545. godine sazvao sabor u Trentu, koji će zasjedati i za vrijeme njegovih nasljednika, sve do 1563. Između ostaloga, koncil u Trentu sastavio je i popis zabra­ njenih knjiga (Index librorum prohibitorum), koji je ukinut tek 1966. godine. Kao jedan od zaključaka sabora bio je i taj da je religiozna istina jednako izražena u Svetom pismu kao i u predaji. Ustanovljeno je i jedinstveno i isključivo pravo Crkve da tumači Pismo, te da su sakramenti, koje je protestantizam odbacivao, nužni za spasenje. U wormskom Dietu, godine 1521., papina se želja da zaustavi Luthera i njegove sljedbenike nije ostvarila jer je Sveti Rimski car nastojao iz­ naći kompromis. Koncil u Trentu efektivno je odbacio svaku moguć­ nost postizanja kompromisa, ističući papinsko vrhovništvo nad ca­ rem u svim dokrinarnim pitanjima. Ukratko, bila je to, u doslovnom ili, pak, duhovnom smislu, objava rata do istrijebljenja.

Jurišne odrede u ovome ratu predstavljali su isusovci. Iako njiho­ vo djelovanje nije uključivalo fizičku borbu, vjeruje se da je njihova organizacija, struktura i stroga disciplina stvorena po uzoru na Red templarskih vitezova, osnovanog četiri stoljeća ranije. Poput tem­ plara, isusovci su vidjeli sebe kao vojnu instituciju, novu »milice du Christ«, ili Kristovu vojsku. Naoružani logikom, obrazovanjem i ri- goroznim teološkim treningom, započeli su novu vrstu križarskoga pohoda - za ponovnim osvajanjem zemalja koje je Crkva izgubila, kao i nametanjem rimske vlasti u novoofkrivenim zemljama. U godi­ nama koje su uslijedile, isusovački će misionari prodrijeti čak i u Indiju, Kinu, Japan, te Sjevernu i Južnu Ameriku, i osnovati tamo svoje ispostave. Europske zemlje poput Poljske, Češke i južne Njemačke, koje su tek nedavno postale protestantske, ponovno su vraćene u okrilje Crkve u kojemu će ostati i ubuduće. Nakon poraza španjolske Armade 1588. godine, Engleska je napuštena, barem privremeno, kao izgubljeni slučaj. No, još je uvijek postojala moguć­ nost njezine izolacije; a Engleska, ukoliko bude uspješno izolirana od kontinenta ujedinjenog u katoličanstvu, ne može dugo živjeti.


 

Dok je oružje isusovaca u njihovu križarskom pohodu bilo duh i intelekt, ostali pristalice Crkve nisu marili za tako profinjena sreds­ tva. Tijekom šesnaestoga stoljeća, vojske katoličke Španjolske po­ digle su prašinu u protestantskoj Nizozemskoj i Flandriji. Katolici i protestanti u Francuskoj neprestano su se sukobljavali, stvarajući mrežu spletki, zavjera i ubojstava, u kojima je, svojevremeno, zbri­ sana i dinastija Valois. Potkraj drugog desetljeća sedamnaestoga sto­ ljeća, međutim, protureformacijski pokret Crkve buknuo je u dotada neviđenom nasilju.

Godine 1612., umro je hermetički orijentirani Sveti Rimski Car, Rudolf II. Godine 1618., češki su se plemići pobunili protiv njegovih nasljednika i ponudili krunu protestantskom vladaru, rozikrucijancu Fridriku, rajnskom elektoru-palatinu, suprugu Elizabete Stuart i zetu Jakova I Engleskog. Fridrikov brzopleti pristanak pružio je Ferdinandu II - novom Svetom rimskom Caru i vatrenom pristalici Crkve - izgovor za djelovanje. Češka je bila brzo pregažena, a tako i Fridrikov principat, rajnski palatinat s dvorcem u Heidelbergu; raz- vlašteni, on i njegova žena pobjegli su u Haag. U cilju potpunog isko­ rjenjivanja protestantizma, carska je vojska nastavila napredovati kroz Njemačku, razarajući sve što bi joj se našlo na putu.

Dok su protestantski principati padali jedan za drugim, u sukob se umiješala protestantska Švedska, pod zapovjedništvom dinamič­ nog i karizmatičnog vladara, Gustava Adolfa. Gustavova »nova vojs­ ka« - na koju će se uskoro ugledati i Cromwell - privremeno je po­ maknula jezičac na vagi. No oslabljenim je carskim snagama prisko­ čio u pomoć tajanstveni aristokratski plaćenik i pustolov, Albrecht von Wallenstein, kojega sklonost hermetizmu nije spriječila da svoje usluge ponudi za katoličku stvar. Wallenstein se bavio astrologijom, a njegovo su naizgled neiscrpno bogatstvo koje mu je omogućavalo da drži vlastitu vojsku glasine pripisivale alkemijskim izvorima.

Dvije su se suprotstavljene vojske tako sudarile u konačnom obračunu. Pet su godina Wallensteinove i Gustavove snage vodile kr­ vave borbe, dok im je bojišnica bila čitava Njemačka. Do 1634. go­ dine oba su zapovijednika bila mrtva; švedski je kralj pao u bitci, a Wallensteina je stigla zagonetna smrt od strane vlastitih mu podre­ đenih, po svoj prilici na carev nalog. Pa ipak, rat je bio tek napola za­ vršen, te će potrajati još četrnaest godina. Snage habsburške Špa­ njolske umiješale su se u sukob kao saveznice habsburške Austrije.


 

Njima su se pridružili i vojnici iz drugih zemalja - iz Italije, Mađar­ ske, Balkana, Danske, Nizozemske i Škotske - u daljnjem razaranju Njemačke. Konačno je intervenirao i francuski kardinal Richelieu. Učinio je to na paradoksalan način, pretpostavljajući francuski nacio­ nalizam vlastitim religioznim pobudama. Katolički je kardinal oda­ slao katoličku vojsku iz katoličke zemlje kako bi podržao protestant­ ske snage. Kada je 1648. okončao Tridesetogodišnji rat, španjolska je marcijalna nepobjedivost bila nepopravljivo narušena, a Francuska se uzdigla kao vrhovna vojna sila na kontinentu. Njemačka je bila poli­ tički rascjepkana, a na njezino će ujedinjenje trebati pričekati još dva i pol stoljeća. Zemlja je bila opustošena i razorena, a broj njezina stanovništva smanjen za trećinu. Tridesetogodišnji rat bio je najkrva­ viji sukob koji je vođen na europskom tlu prije dvadesetog stoljeća.

Protestantizam je preživio, ali većinom u mračnom, asketskom i krutom obliku. Hermetizam je stjeran dublje u tajnost. Godinu dana nakon izbijanja rata, Johann Valentin Andreae — najvjerojatniji autor trećeg rozikrucijanskog manifesta, Alkemijskog vjenčanja Christiana Rosenkreutza - objavio je svoje posljednje poznato djelo. U svojoj knjizi, naslovljenoj Christianopolis, Andreae je opisao idealno društ­ vo, vrstu hermetičke Utopije, smješteno u magičnom gradu, izgrađe­ nom prema načelima hermetičke geometrije. U njemu se život sasto­ jao u učenju i poučavanju znanosti, mehanike, medicine, arhitekture, slikarstva, a posebice glazbe. Odražavajući  stav  Johna  Deeja, Andreae je naglašavao važnost obrazovanja i inventivnosti obrtničke klase. Nakon Christianopolisa, međutim, Andreae više nije pisao, us- mjerivši svoje energije prvenstveno na uspostavljanje mreže »Krš­ ćanskih zajednica«. One su možda uključivale i elemente masonskih loža i tajnih društava, no njihov je osnovni cilj, kako se može za­ ključiti, bilo krijumčarenje hermetičkih tekstova kojima je prijetilo uništenje. Sam Andreae preživio je Tridesetogodišnji rat nakon koje­ ga se povukao u tajnost, te je o njegovim aktivnostima nakon 1620. godine poznato vrlo malo.

Možda je jedini renesansni mag u sedamnaestom stoljeću i jedini čovjek koji je djelovao u usamljeničkom stilu Agrippe i Paracelzusa, bio Nijemac, Jakob Bohme (1575-1624). Rođen u Šleskoj, Bohme je bio gotovo potpuno samouk, te je većinu svoga života proveo kao skromni postolar. Zbog svojih je pokušaja stvaranja kontemplativnog kruga spekulativnih mislioca u rodnom gradu Gorlitzu, neprekidno trpio optužbe za herezu od strane tvrdolinijaškog luteranskog pasto-


 

ra. Bohme je, stoga, za svoga života objavio malo djela, te se većina njegovih najznačajnijih radova pojavila posthumno. Bio je poklonik hermetičke misli, a posebice alkemije, pa se može reći da je otišao dalje od svojih prethodnika smatrajući alkemiju manje praktičnom disciplinom koliko  simboličnim  sustavom - kao psiho-spiritualnu metodu kabalističkoga stila, usmjerenu ka izravnoj spoznaji, odnos­ no, izravnom iskustvu numinoznog. Bohme je i sam bio istinski mis­ tik koji je nastojao ujediniti  »čistu« tradiciju ekstatičnih mislioca poput Meistera Eckharta s primjenjivim aspektima hermetičke misli. No, bez obzira na to za kakvim je praktičnim metodama tragao, Bohme je u suštini ostao filozofom i kontemplatorom, te ga se i danas smatra vizionarem i misliocem. Koliko je god duboko, iluminirajuće i značajno  bilo  njegovo  djelo,  Bohme nije,  strogo govoreći,  bio

»mag«, a vjerojatno bi i sam odbacio takvu karakterizaciju. Potkraj sedamnaestoga stoljeća uživao je izvjesnu popularnost u Engleskoj, u krugovima poput onoga Eliasa Ashmolea i braće Vaughan. Kasnije će izvršiti i značajan utjecaj na pisce poput Goethea i Novalisa, te na filozofe kao što su bili Schelling, Hegel i Schopenhauer. No, sve do razbuktavanja Tridesetogodišnjeg rata i protureformacije, bio je pre­ pušten zaboravu.

Bohme je  umro  davno  prije  završetka Tridesetogodišnjeg  rata. Andreae je preživio  sukob,  no  glavnina njegove aktivnosti  odvijala se  prije  izbijanja  rata  ili  u  njegovim  najranijim  fazama.  Do  kraja sedamnaestog  stoljeća,  hermetizam je  nestao  iz  glavne  struje  reli­ giozne, političke i kulturne misli. Tek su ponegdje bili uočljivi nje­ govi tragovi, koje je, kako ističe Frances Yates, bilo moguće pronaći u  djelu  filozofa  Gottfrieda Wilhelma  von  Leibniza.  Leibniz  (1646- 1716) je djelovao kao savjetnik hanoverskog elektora, koji će kasnije postati  George  II  Engleski,  te  kao  tutor buduće  kraljice  Karoline, supruge Georgea II. Leibniza su glasine neprestano povezivale s taj­ nim »rozikrucijanskim« društvom  , čiji je izvorni osnivač možda bio Giordano Bruno.  Doista, prema riječima Frances Yates,  »Leibniz je bio  okružen          rozikrucijanskom   aurom«.    Njegova je filozofija  sva­ kako bila prožeta rozikrucijanski orijentiranim hermetizmom. Ali, ni­ je to bio razlog njegova čuvenja, niti je zbog toga stekao status koji uživa danas u povijesti zapadne filozofije. Samo nekoliko godina na­ kon  Leibnizove  smrti,  njegova je  misao  podvrgnuta racionalističkoj analizi od strane Voltairea, koji ju je u obliku nemilosrdne i zlobne satire iznio u svome djelu Candide. Danas je on poznatiji kao prijezi-


 

ra vrijedan lik kakvim ga je opisao francuski satiričar, negoli po vla­ stitim dostignućima. Iako je hermetizam gotovo potpuno nestao s eu­ ropskoga tla, neku vrstu utočišta pronašao je u Engleskoj. Kako je Tridesetogodišnji rat proždirao čitavu Europu, mnogi su se her­ metičan sklonili u sigurnost Engleske, a nekima su u tome pomogle i Andreaeine »Kršćanske zajednice«. Među uglednim njemačkim izb­ jeglicama bili su i rozikrucijanci poput Prusa Samuela Hartliba, Jana Amosa Komenskog iz Moravske (poznatoga kao Comenius)  i Michaela Maiera, liječnika Jakova I i uskoro razvlaštenoga Fridrika, rajnskoga  elektora-grofa  palatina.

U Engleskoj su mnogi njemački prebjezi pronašli svoje istomi­ šljenike i osnovali više-manje rozikrucijanski orijentirani »Nevidljivi koledž« (»Invisible College«). Neki članovi ove ustanove kasnije će postati utemeljiteljima Kraljevskoga društva. No, englesko je utočište uskoro postalo manje sigurnim negoli se to u početku činilo. Godine 1642., u zemlji je izbio građanski rat, kojega su mnogi povjesničari smatrali odrazom zbivanja na kontinentu. Građanski  je  rat  u Engleskoj doživio vrhunac uspostavom Cromwellovog protektorata. Strogi je puritanski režim samoprozvanoga »izabranika« pozatvarao kazališta i započeo lov na vještice, stvarajući tako ozračje koje je her- metičkoj magiji bilo nesklono u jednakoj mjeri kao i na kontinentu.

No, i unatoč prevladavajućem puritanskom mentalitetu, hermeti­ zam je uspio pronaći svoje mjesto u engleskoj kulturi. Godine 1650., pojavio se engleski prijevod izvornog hermetičkog korpusa, a drugo izdanje objavljeno je 1657. Godine 1651., objavljen je i engleski pri­ jevod Agrippine De occulta philosophia, kojoj su, godinu dana kas­ nije, uslijedila i dva rozikrucijanska manifesta. Hermetičku su misao promicali ljudi koji se vezuju uz rano slobodno zidarstvo, kao što su sir Robert Moray i Elias Ashmole. Zastupao ju je i takozvani »pla- toničar iz Cambridgea«, Henry More, pod čijim će utjecajem kasnije djelovati i W. B. Yeats i C. G. Jung. Poklonik hermetizma bio je i pjesnik Henry Vaughan, kao i njegov brat blizanac, alkemičar Tho­ mas. Hermetizmom je prožeto i djelo Johna Miltona, koji je prijate­ ljevao s brojnim engleskim i inozemnim hermetičarima, uključujući i Samuela Hartliba. Doista, Miltonova poezija odražava vrstu talis- manske magije koju su prije njega prakticirali Sidney i Spenser.

Kao što se može zaključiti prema gore navedenim imenima, her­ metizam se sve više kanalizirao u umjetnost, izdvajajući se iz ostatka


 

društvene, religiozne, filozofske i - što je najvažnije -  znanstvene struje. Obzirom na prevladavajuće struje, hermetizam je trpio kritike od strane jednog potpuno novog načina mišljenja, koje je na njega gledalo s jednakim neprijateljstvom kao i crkvena dogma nakon sa­ bora u Trentu, ili spartanska strogost i fundamentalizam puritanskog protestantizma. Ovaj način mišljenja preuzet će oblik skeptičnog racionalizma i znanstvenog materijalizma. Njegovo podrijetlo, što je ironično, leži upravo u hermetizmu. Kratko rečeno, roditelja će ubrzo razvlastiti i odbaciti vlastito nezahvalno dijete. Znanost, tehnologija i mehanika, koje su izronile iz magije i starog hermetičkog jedinstva, sada su počele isticati vlastito pravo na neovisnost i autonomiju, oslobodivši se svoga prijašnjega konteksta, i, kao fragmenti, postale samima sebi zakonom. Posljedica je bila fragmentirana stvarnost, a takvom će ostati sve do danas. Ključna osoba u ovome procesu bio je sir Francis Bacon, barun Verulam i vikont St Albans (1561-1626). Baconov je otac bio civilni sluga u vladi Elizabete I, a majka mu je bila teta Williama Cecila, lorda Burghleya. Sam Bacon pripadao je krugu grofa od Essexa. Godine 1613., za vladavine Jakova I, postao je državni odvjetnik, a 1618. lord kancelar. Godine 1621., proveo je kratko vrijeme u zatvoru zbog mita i korupcije.

Baconova je misao ukorijenjena u hermetizmu, kao što je i njego­ va orijentacija ostala suštinski hermetička. Bio je vatreni zagovornik učenosti, koji je sanjao o sastavljanju enciklopedijske zbirke cjelo­ kupnoga znanja. Neki njegovi stavovi održavaju Agrippinu misao, ali i utjecaj rozikrucijanskog hermetizma. The New Atlantis (Nova Atlan- tida), Baconova alegorijska utopijska idila objavljena posthumno, 1627. godine, očigledno je bila nadahnuta Andreaeinim Christiano- polisom. U njoj je opisano idealno društvo na jednom pacifičkom oto­ ku, kojim vlada skupina učenih ljudi koji sebe nazivaju »Društvom Salomonove Kuće«. Ovi inicirani nose na glavi bijele turbane s crven­ im križem. Pravila koja uređuju njihov svijet istovjetna su onima što ih navode rozikrucijanski manifesti. Pečat im je također sličan rozikrucijanskom.

U drugim pogledima, međutim, Bacon se odvojio od hermetiz­ ma. Iako je korijen njegove misli ležao u hermetizmu, Bacon se jasno ogradio od onoga što je smatrao njegovim ekstremnijim i subverziv- nijim manifestacijama. Namjerno se ogradio od konvencionalne pre­ dodžbe o renesansnim magovima, osuđujući općenito magiju, kao i


 

alkemiju. Posebno je kritizirao Paracelzusa te »čarobnjake-matema- tičare i njihove mistične dijagrame«, aludirajući, tako, na Johna Deeja. Umjesto hermetičkog zahtjeva za harmoničnim odnosom između čovjeka i prirode, Bacon je naglašavao potrebu čovjekove dominacije i gospodarenja nad prirodnim svijetom - označivši time prirodu suštinski zlom i »nepreporođenom«, koju je. stoga, trebalo ukrotiti. Zbog ovoga je stava uživao simpatije puritanskih snaga koje su tada jačale u Engleskoj.

Bacon je odbacivao metafizičku i kozmološku špekulaciju, drže­ ći da »filozofska metoda mora dokazati svoju korisnost«. Ovo na­ glašavanje korisnosti, pomaknulo je njegov intelektualni fokus s do­ tadašnje hermetičke sveukupnosti na njezine odvojene i različite komponente, a posebno na one koje su se mogle konkretno primije­ niti na »poboljšanje čovjekova stanja«. Sveza između makrokozmo- sa i mikrokozmosa bila je prekinuta, a sva je pažnja usmjerena na mi- krokozmos i njegove sastavne dijelove. Područje promatranja suzilo se na metodologiju koja je samoj sebi bila svrhom, i koja je, u obliku eksperimenta, nastojala ustanoviti zakone uzroka i posljedica. Upra­ vo ovdje leži  sjeme kasnijeg britanskog empirizma. Kao posljedica, fokus znanstvenog i filozofskog propitkivanja pomjerio se sa sinteze na analizu.

Metodom analize poslužio se i Isaac Casaubon, prilikom datira­ nja hermetičkih tekstova, objavljenih 1614. godine. Casaubon (1559- 1614) je bio švicarski protestant i u svoje vrijeme jedan od najugled­ nijih poznavatelja grčke misli, koji je 1610. godine migrirao u Englesku, gdje je zadobio potporu i simpatije od strane Jakova I. U ti­ jeku brojnih napada na katoličku učenost, Casaubon je proveo de­ taljnu tekstualnu analizu hermetičkih knjiga, uspoređujući u njima sadržane podatke, navode raznih autora, kao i rječnik i stil. Njegovo ga je istraživanje dovelo do zaključka kako hermetički korpus - barem u onome obliku u kojemu je tada postojao - datira iz, otprilike, prvoga stoljeća poslije Krista. Pri tome nije pokušavao osporiti mogućnost postojanja osobe poznate kao Hermes Trismegistus, koji je bio Mojsijev suvremenik ili, pak, njegov prethodnik. Ali, ukoliko je Casaubonovo datiranje točno, tada je Hermes Trismegistus morao živjeti mnogo kasnije, jer se u protivnom knjige koje mu se pripisuju uopće ne bi mogle smatrati njegovim djelom.

Neki hermetičan, poput Roberta Fludda, nisu pridavali značaj Casaubonovim zaključcima. Kada se 1650. godine pojavio prvi en-


 

gleski prijevod hermetičkoga korpusa, neki su ga krugovi prihvatili kao najstariju zbirku tekstova na svijetu, koja prethodi čak i Starom zavjetu. Općenito uzevši, međutim, mnogi znanstvenici, od Casaubo- nova vremena do današnjih dana, smatraju njegovo datiranje više- manje ispravnim. Priznaje se da su korijeni hermetičkog korpusa izgubljeni u »maglama vremena«. No, u obliku u kojemu je danas poznat, čini se kako sam hermetički korpus doista potječe iz prvih stoljeća kršćanske ere; a djela koja se pripisuju Hermesu Trisme- gistusu danas se smatraju kompilacijom brojnih autora. Kao posljedi­ ca Casaubonova istraživanja, hermetički su tekstovi »izgubili uzviše­ ni status koji su uživali zbog svoje navodne drevnosti«. Budući da su lišeni božanskoga autoriteta, više nisu posjedovali onu neoborivu vjerodostojnost i proročansku snagu kakvu su imali biblijski tekstovi. Naprotiv, od sada ih se moglo podvrgnuti propitkivanju i kritici, jed­ nako kao i djela Aristotela i Platona. Ukratko, hermetički je korpus sveden na status jednog od mnogih postojećih sustava misli.

Bacon je zagovarao specifičnu metodologiju koja se suštinski suprotstavljala hermetizmu, naglašavajući važnost razdvajanja stvar­ nosti na njezine sastavne dijelove, a na štetu cjeline, te ističući pred­ nost analize, empirizma i mjerljivog dokaza. Iako to nije učinio svje­ sno niti namjerno. Casaubon je učinkovito primijenio Baconovu metodologiju u svojoj kritici hermetičkog korpusa. No, intelektualna protustruja koja će hermetizam potpuno odstraniti iz zapadne misli, naći će svoje utjelovljenje u Reneu Descartesu (1586-1650), koji se općenito smatra »jednim od otaca moderne filozofije«. Upravo je u Descartesu, više negoli u bilo kojem drugom misliocu, ukorijenjen mentalitet koji je oblikovao naš današnji svijet. Kartezijanska će misao najaviti revoluciju u zapadnoj  svijesti,  jednako  duboku  kao ona koju je pokrenula renesansa. Ona će zapadnu civilizaciju odvesti u takozvano »Prosvjetiteljstvo«, ili »Doba razuma«.

Poput Bacona, i Descartes je bio zaokupljen empirijskom meto­ dologijom; njegovo najznačajnije djelo nosi naslov Rasprava o meto­ di. No, i Descartesova je misao, poput Baconove, bila ukorijenjena u hermetizmu.  Unatoč  svome jezuitskom  obrazovanju,  Descartes je  i sam priznao kako je, budući da ga »nije zadovoljavalo nastavno gra­ divo, čitao sve knjige o okultnim i malo poznatim znanostima koje bi mu  došle  pod ruku«.           I  Descartesa je  snažno  privlačio  rozikruci- janizam, ili barem ono što je o njemu znao. Godine 1623., na pariš­ kim su se ulicama pojavili plakati koji su navještavali skori dolazak


 

»Braće Ružina križa«, koji će, kako je obećano, poučavati »bez pomoći  knjiga«,  omogućiti  ljudima  da  »govore  svim  jezicima«  i

»odvratiti ih od grijeha smrti«. Među pobožnim kršćanima, kao i u njihovim institucijama, zavladala je histerija, baš kao da je sam Antikrist najavio svoj dolazak. Započeo je frenetični lov na vještice, tim više što je ovoga puta neprijatelj bio »nevidljiv« U to je vrijeme Descartes sudjelovao u borbama u srednoj Europi na strani katoličkih snaga protureformacije. Stigao je u Pariz s namjerom da zatraži pris­ tup u neuhvatljivo rozikrucijansko bratstvo. Prema vlastitom priz­ nanju, Descartes nikada nije pronašao nijednog rozikrucijanca, iako je uskoro i sam bio optužen kao takav. Na ovakve je napade odgo­ varao pozivajući se na svoju »vidljivost«. Glasine o njegovu rozikru- cijanstvu i dalje su ga pratile, no naslijeđe kartezijanske misli samo je po sebi dostatno za njihovo odbacivanje.

U svojoj Raspravi o metodi, Descartes se proglasio dovoljno učen­ im »da ne bude zaveden obećanjima jednog alkemičara ili predviđanji­ ma jednog astrologa, prijevarama čarobnjaka ili varkama i smicalica­ ma svakoga tko smatra da zna više nego  što  doista  zna.«  Poput Bacona, zagovarao je oblik empirijskog racionalizma. U filozofiji je tražio iste sigurnosti i vidljive dokaze kakve ih pruža geometrija ili matematika. Odbacujući sve manifestacije iracionalnog, vjerovao je kako racionalni intelekt treba biti vrhovni arbitar i sudac stvarnosti - nije, međutim, bio svjestan kako je vjera u supremaciju intelekta u kra­ jnjoj liniji jednako iracionalna kao i svaki drugi oblik vjerovanja.

»Cogito ergo sum«, »Mislim, dakle, jesam«. Ta je čuvena, toliko često citirana rečenica, postala ugaonim kamenom kartezijanske mis­ li. Namjerno ili ne, ona se shvaćala isuviše doslovno. U stoljećima koja su uslijedila, čovjek Zapada poistovjetit će se sa svojom sposob­ nošću mišljenja, sa svojom sposobnošću racionalizacije. Sve ono što se nije moglo podvrgnuti kvantifikaciji i analizi od strane racional­ nog intelekta smatralo se irelevantnim, ako ne i iluzornim. Sve ono što leži s onu stranu čovjekovih moći intelektualizacije - njegove emocije, intuicija, snovi, numinozna iskustva, izmijenjena stanja svi­ jesti, susreti s domenama koje će kasnija psihologija nazvati nesvjes­ nim - sve je to smatrano beznačajnim, drugorazrednim, sporednim ili nepostojećim. Neprihvatljivo je bilo svako znanje osim onoga kojega je izvor u razumu, a samo ono područje istraživanja koje je omo­ gućavalo empirijsku mjerljivost bilo je dostojno pažnje.

Kartezijanska je  misao  uskoro  zadominirala  engleskim  Kraljev-


 

skim društvom, čiji su najraniji članovi, poput Bacona i Descartesa prije njih, bili poklonici hermetizma kojega su se kasnije (barem u javnosti) odricali. Tijekom Građanskog rata i Cromwellova protek­ torata, brojni su se učeni pojedinci - rozikrucijanski orijentirani pre­ bjezi s kontinenta, kao i Englezi poput Johna Wilkinsa, Roberta Boylea i Christophera Wrena - počeli više-manje redovito okupljati u neformalnim organizacijama. Postojao je, primjerice, »Nevidljivi ko­ ledž« i skupina koja se sastajala u Gresham Collegeu, kojega je pe­ deset godina ranije u Londonu osnovao sir Thomas Gresham, bogati elizabetinski trgovac, poznat još i kao osnivač Kraljevske trgovačke komore. Krug  iz Gresham Collegea imao je svoje pristalice i u Oxfordu. Ove su se organizacije posvetile istraživanju tada još ne­ jasne granice između hermetizma i znanosti. Upravo će iz njihovih redova izroniti osnivači i izvorni članovi Kraljevskog društva.

Godine 1660., završilo je razdoblje Cromwellova protektorata, te je obnovljena monarhija u osobi Karla II, koji se iz progonstva vratio u Englesku. U studenom iste godine, u Gresham Collegeu službeno je osnovano učeno društvo. U srpnju 1662., ono je dobilo kraljevu zaštitu i prozvano Kraljevskim društvom. Među  njegovim  osniva­ čima bili su i sir Robert Moray, John Wilkins, John Evelyn, John Aubrey, Robert Boyle i Christopher Wren. Društvo je brojalo 115 članova, od kojih su nekolicina, poput, primjerice, Ashmolea a kasni­ je najvjerojatnije i Wrena, bili i slobodni zidari.

Neke od navedenih osoba, kao što su Moray i Ashmole, bili su hermetičke orijentacije. Međutim, gledajući u cjelini, Kraljevsko je društvo bilo sklono ignoriranju, ako ne i odbacivanju hermetizma, prigrlivši empirijski racionalizam Bacona i Descartesa. Ovo je usko­ ro preraslo u novu i sve dogmatičniju ortodoksiju znanstvenog mate­ rijalizma, u kojemu za hermetičku misao više nije bilo mjesta. Ta je ortodoksija postala toliko kruta da su pojedinci koji su zadržali in­ teres za hermetizam bili prisiljeni držati ga u tajnosti. Jedan od njih bio je i Robert Boyle, čije je uranjanje u alkemiju i hermetičku misao tek odnedavna izašlo na vidjelo. Svoja je istraživanja provodio u tajnosti, a njihove je rezultate bilježio služeći se zamršenim šiframa. U javnosti, kao i u svojim odnosima s Kraljevskim društvom, uzdi­ zao je Bacona i zagovarao empirijski racionalizam, kritizirajući al­ kemijske tekstove i obznanjujući svoj neprijateljski stav spram »her­ metičke doktrine«. Upravo ga je ovakvo javno deklariranje svojih stavova obilježilo u očima njegovih suvremenika kao i kasnijih na-


 

raštaja. Njegove tajne hermetičke studije i opiti bili su, kao i sam her- metizam, marginalizirani kao znanstveno nevjerodostojni. Tolika je bila moć nove ortodoksije - konformizam je bio nužnost.

Tijekom druge polovice sedamnaestog stoljeća, izbijali su spora­ dični sukobi na rubnim područjima Europe - protiv Turaka na istoč­ nim granicama habsburškoga kraljevstva, u Skandinaviji, između Francuske i Španjolske na Pirenejima, između Engleske i Nizozem­ ske, a zatim Engleske i Francuske na moru, te između snaga Jakova II i Williama  Oranskog  u Irskoj. Međutim, znatno  oslabljen  Tridese­ togodišnjim ratom, veći je dio Europe uživao u razdoblju relativnog mira. Osim u Irskoj, gdje je bila vezana uz dinastičke sporove, presta­ la je čak i borba između katoličanstva i protestantizma, od kojih je svaki učvrstio svoj položaj na vlastitom teritoriju. Ali, nastavljena je filozofska borba, između dva suprotstavljena načina mišljenja, dvije suprotstavljene tradicije, dvije suprotstavljene orijentacije. Ova će borba, kao i njezin ishod, odlučno utjecati na svijet kakvim ga pozna­ jemo danas. Naši suvremeni stavovi o znanju i stvarnosti ukorijenjeni su, zapravo, u sukobu između suštinski hermetičke perspektive i em­ pirijskog racionalizma novog  znanstvenog materijalizma.

Osim u umjetnosti, borba je bila prilično jednostrana, te se u glavnoj struji razvoja zapadne kulture hermetizam sve više margina­ lizirao. No, nevelik se broj pristalica hermetizma još uvijek držao tradicije renesansnih maga. Platoničar iz Cambridgea, Henry More, na primjer, ostao je vjeran hermetičkom postulatu o međupovezanos- ti svih dijelova stvarnosti kao jednom, sveobuhvatnom jedinstvu, za čije je razumijevanje bilo potrebno jednako cjelovito i sveobuhvatno znanje. Sve su discipline bile međusobno povezane, jednako kao i stvarnost na koju su se odnosile; sve discipline bile su neraskidivo vezane jedna uz drugu, stapajući se i prožimajući. Kako bi se spoz­ nale tajne ljudskoga tijela, trebalo je spoznati prirodu kozmosa u ko­ jemu to tijelo opstoji i čijim je  sastavnim dijelom; nužno je bilo razumjeti prirodu ljudskoga uma, duha i duše. Čovjek je promatran kao jedna stanica većeg organizma - ukratko, kao mikrokozmos u kojemu je bio sadržan čitav makrokozmos. A takozvano »lateralno mišljenje«, koje se danas smatra revolucionarnim i inovativnim pris­ tupom, u hermetičkoj je tradiciji smatrano normom.

Hermetička je tradicija iznjedrila vlastito buntovno čedo, racio­ nalizam, empirijsku metodu, odnosno, znanstveni materijalizam Ba- cona i Descartesa. Podjarmljeno od strane ovoga novog pristupa, her-


 

metičko je jedinstvo razbijeno u beskrajno mnoštvo manjih dijelova, od kojih je svaki postao odvojenom i autonomnom disciplinom, odvojenom  i autonomnom  sferom istraživanja. Domene znanja koje su nekada bile tek lokvama, sada su postale bunarima bez dna u koje je istraživač mogao uranjati čitav svoj životni vijek, a često se u nji­ ma i utopiti. Sveza između različitih područja znanja postajala je sve krhkija, dok se, konačno, nije potpuno prekinula. Renesansni  kon­ cept enciklopedijskog  znanja ustupio je mjesto  čitavom  spektru specijalizacija, pri čemu se svaka sve više odvajala od drugih. Inte­ graciju je zamijenila fragmentacija. Sintezu je zamijenila analiza - analiza toliko zatrovana vlastitom sposobnošću seciranja, da je izgu­ bila sposobnost sastavljanja onoga što je rastavila. Organizam je zamijenjen mehanizmom. Kozmos se promatrao kao neka vrsta stro­ ja, ogromni satni mehanizam, automat kojeg je konstruirao neki božanski arhitekt ili, možda, inženjer. Tako se i čovjek počeo proma­ trati u sličnom mehanicističkom kontekstu, kao skup dijelova od ko­ jih su mnogi - poput automobilskih dijelova - bili zamjenjivi.

Potkraj sedamnaestog i početkom osamnaestog stoljeća, jedan je čovjek učinio vlastiti pokušaj pomirenja hermetičke i kartezijanske misli. Bio je to sir Isaac Newton. Danas se, naravno, na Newtona gle­ da kao na znanstvenika - doista, kao jednog od otaca moderne zna­ nosti. Pa ipak. sam Newton ne bi se u potpunosti složio s takvom kvalifikacijom. Sebe je vidio ne samo kao »prirodnoga filozofa« - znanstvenika - već i kao »filozofa u širem i tradicionalnom smislu te riječi, kao 'ljubitelja mudrosti'«. Newton je bio filozof specifično hermetičke orijentacije, koji je znanost smatrao, jednostavno, »pri­ rodnom filozofijom«. Znanstvena dostignuća koja se danas vezuju uz Newtona, predstavljaju, zapravo, samo dio - i to, po njegovu mišlje­ nju, manje važan dio - njegova životnog djela. Broj njegovih znan­ stvenih radova nadmašuje količina materijala koji se odnosti na alkemijska istraživanja, proročanstva, teološka promišljanja, studije o arhitekturi i dimenzijama Salomonova hrama te genealogiji staro­ zavjetnih izraelskih kraljeva. Prema jednom Newtonovu biografu,

»zanimljivo je...da su Newtonove studije o astronomiji, optici i mate­ matici obuhvaćale samo mali dio njegovog vremena. U stvari, velik je dio svojih umnih moći posvetio povijesti crkve, teologiji, »kro­ nologiji drevnih kraljeva«, proročanstvima i alkemiji. Za Newtona, kao i za Agrippu i Paracelzusa, filozofija je obuhvaćala čitav spektar ljudskoga znanja i aktivnosti; a čista je znanost, kojoj je dao toliko


 

značajan obol, za njega ležala u mnogo širem i obuhvatnijem kontek­ stu. Izvući je iz toga konteksta i promatrati kao autonomnu disciplinu bila bi glupost i pogreška koja za sobom povlači moralnu odgov­ ornost i krivnju za sakaćenje više istine za kojom je sam tragao.

Pa ipak, upravo se to i dogodilo. Ako je Newton bio hermetičar koji je naglašavao uzajamnu povezanost svih stvari, njegovi su sljed­ benici bili kartezijanci, pobornici metode analize  koja je sve više postajala racionalistička i ograničena, udaljavajući se od izvorne sveukupnosti što ju je zagovarao njihov mentor. Nastojali su čak za­ taškati određene aspekte njegovog djela koji nisu udovoljavali novim znanstvenim kriterijima. Kada je 1727. godine Newton umro, njego­ va su neznanstvena djela - uključujući alkemijske tekstove  - označena »nepodobnima za tiskanje« i skrivena od očiju javnosti.

Svjetlo dana ugledali su tek dva stoljeća kasnije. Godine 1936., Newtonovi su potomci na aukciji u Sothebyju izložili neke od njego­ vih neobjavljenih tekstova. Ukupno 121 tekst odnosio se na alkemiju i hermetičku misao. Osim brojnih alkemijskih i hermetičkih tekstova, katalog aukcije sadrži i 162 stranice rukom pisanih dodataka.

Nakon aukcije 1936. godine, znanstvenicima je po prvi put omogućen potpuni pristup i pravi uvid u Newtonove hermetičke in­ terese. Bilo je to zapanjujuće otkriće. Prvi komentator koji je objavio ovo do tada nepoznato djelo bio je John Maynard Keynes, kasniji lord Keynes, zaključivši kako su Newtonovi »najdublji osjećaji bili okultni, ezoterijski, semantički...« Prema Keynesu: »Newton nije bio prvak do­ ba razuma, već posljednji čarobnjak...« Keynes dalje obrazlaže:

Zašto ga nazivam čarobnjakom? Zato što je čitav svemir i sve što se u njemu nalazi promatrao kao zagonetku, kao tajnu koja se može razotkriti čistom mišlju i mističnim ključevima koje je Bog rasuo po svijetu, kako bi ezoterijskom bratstvu omogućio neku vrstu filozofske potrage za blagom. Vjerovao je da je dio tih ključeva sadržan u nebesima i konstituciji elemenata... ali i u određenim tekstovima i predaji koju su prenosila braća u nepreki­ nutom lancu još od vremena zagonetnog otkrivenja u Babilonu. Svemir je smatrao kriptogramom Svemogućega... Čistom mišlju, vjerovao je, i koncentracijom uma, iniciranom će se razotkriti zagonetka.

Prema riječima jednog kasnijeg komentatora:

Sa sigurnošću se može reći da su unatoč svemu Newtonova pro­ mišljanja o alkemiji bila čvrsto utemeljena, te da on sam nikada ni-


 

je posumnjao u njihovu ispravnost, a u određenom se smislu cjelokupno njegovo djelo nakon 1675. godine može smatrati dugotrajnim nastojanjem ka ujedinjenju alkemije i mehaničke filozofije.

Još jedna knjiga o Newtonu koju je napisao Michael White, a nosi prigodan naslov Posljednji čarobnjak (The Last Sorcerer) po­ dastrijet će dokaz koji svjedoči ne samo o Newtonovu uranjanju u alkemiju, već i u hermetičku magiju. Takva je bila ona strana Newto- nove osobe koju su njegovi neposredni sljedbenici nastojali prikriti kao nespojivu s njihovom vlastitom kartezijanskom orijentacijom. U godi­ nama koje su uslijedile nakon njegove smrti, nastavili su sa skvrnavl- jenjem njegova imena i djela. Iskrivljena je slika njihovog mentora uskoro postala općeprihvaćena. Manje od jednog stoljeća kasnije, Newtonovo je ime već bilo čvrsto ustanovljeno kao jedno od onih koja su obilježila Doba razuma. Tako je njega (kao i Rousseaua) Blake neo­ pravdano smatrao arhi-zločincem, ubojicom više istine, do sljepila za­ trovanog vjerom u vlastiti nadmoćni intelekt:

Rugajte se, Voltaire, Rousseau, Rugajte se; zalud galama. Uz vjetar pijesak bacate, Vjetar ga otpuhuje k vama.

I svako zrnce Dragulj biva, U zracima božanskim sjaje; Otpuhnuto, slijepi rugača, Izraelu pute obasjaje.

Demokrita su svi Atomi

I Newtonova Svjetlost u svakoj časti Pijesak na žalu Mora crvenoga

Gdje šatorje Izraela bliješti.

Naravno, Blakeova je  vizija bila karakteristično hermetička, pretpostavljajući mrežu istovjetnosti koje povezuju mikrokozmos i makrokozmos:

Vidjeti Svijet u Zrncu Pijeska, Nebo u divljem Cvatu,

Držati Beskraj na dlanu ruke I Vječnost u jednome satu ...

U Blakeovo je vrijeme hermetizam već pronašao pribježište u umjetnosti. Kako su racionalizam, empirizam i znanstveni materijali­ zam uvelike vladali zapadnom civilizacijom, to je utočište postalo jednim od malobrojnih svoje vrste. Tako se između umjetnosti i znanosti otvorio jaz koji će kulminirati u onome što C. P. Snow nazi­ va »Dvjema kulturama«.

Pregled najnovijih komentara Osobne stranice svih članova kluba

DUHOVNOST

SVIBANJ...

METODE I TEHNIKE

BRZI CHAT

  • Član bglavacbglavac

    Hvala i tebi . Lp

    09.05.2021. 17:00h
  • Član iridairida

    ♥♪♫ ♥*♪♫ ♥

    09.05.2021. 13:32h
  • Član iridairida

    I tebi Božice sve sretno i lijepo..♥♪♫ ♥*♪♫ ♥...., i ti si mama...

    09.05.2021. 13:32h
  • Član bglavacbglavac

    Drage mame, sretan vam vaš dan. Uživajte danas. Lp

    09.05.2021. 07:41h
  • Član bglavacbglavac

    Dobro jutro dragi magicusi, lijep dan vam želim. Lp

    07.05.2021. 06:31h
  • Član bglavacbglavac

    Dobro veće. Lp

    06.05.2021. 20:39h
  • Član edin.kecanovicedin.kecanovic

    Dobro veče.

    06.05.2021. 19:55h
Cijeli Chat

TAROT I OSTALE METODE

MAGIJA

MAGAZIN

Magicusov besplatni S O S tel. 'SLUŠAMO VAS' za osobe treće dobiMAGIFON - temeljit uvid u Vašu sudbinuPitajte Tarot, besplatni odgovori DA/NEPitaj I ChingAnđeliProricanje runamaSudbinske karte, ciganiceOstvarenje željaLenormand karte

OGLASI

Harša knjigeDamanhurSong of SilenceSpirit of TaraIndigo svijetPranic HealingSharkUdruga magicusUdruga leptirićiSmart studioHipnoza ZagrebKreativna akademijaSvijet jogeInfo izlog

Jeste li propustili aktivacijsku e-mail poruku?

Javite nam se na info@magicus.info

HERMETIČKA MISAO I UMJETNOST: TALISMAN - nastavak FRAGMENTACIJA STVARNOSTI