Odigraj "Tarot DA/NE"

Kalendar događanja

Član JosipJankovic

Upisao:

JosipJankovic

OBJAVLJENO:

PROČITANO

437

PUTA

OD 14.01.2018.

POLITIČKA MANIPULACIJA

Iako je psihološka manipulacija sa stvarnošću prisutna u sferi religije, ona je u jednakoj mjeri prisutna u politici. Doista, obrazova­na je javnost upoznala nove dubine političkoga cinizma. Profe­sionalni političar postao je, vjerojatno, najprezrenijom i najnepovjerljivijom figurom modernoga društva.

16

POLITIČKA MANIPULACIJA

Iako je psihološka manipulacija sa stvarnošću prisutna u sferi religije, ona je u jednakoj mjeri prisutna u politici. Doista, obrazova­na je javnost upoznala nove dubine političkoga cinizma. Profe­sionalni političar postao je, vjerojatno, najprezrenijom i najnepovjerljivijom figurom modernoga društva. Tome je, djelomice tako, zbog činjenice da se većina suvremenih političara, za razliku od veli­ kog broja glasača kojima se obraćaju, ne može pohvaliti dobrim obrazovanjem i psihološkom istančanošću. Glasači  su prečesto  bili žrtvama grube i besramne manipulacije, da bi tako olako dopustili zloporabu  svoga povjerenja.

Politička propaganda stara je koliko i sama politika. Ako je pros­ titucija najstariji zanat, tada politički propagandist stoji odmah iza nje - ukoliko i njega ne smatramo nekom vrstom prostitutke. Motivi političkoga propagandista često su krajnje nečasni a njegove metode u najmanju ruku sumnjive, no, u svojim se nastojanjima on ponekad uzdiže iznad njih. Najranija umjetnost bila je u službi religije, no, najranija svjetovna umjetnost služila je, nesumnjivo, političkim cilje­ vima. Drevni babilonski ep o stvaranju, Enuma elish, prvenstveno je religijsko djelo, ali ne i lišeno svoje političke svrhe uzdizanja ba­ bilonskog vrhovništva nad suparničkim gradovima-državama. Ho­ merova Ilijada i Odiseja može se promatrati kao djelo političke pro­ pagande, evokacija nekadašnje slave Trojanskog rata u svrhu jačanja ksenofobičnog ponosa i žara u Grka. Vergilijeva Eneida spjevana je u slavu novoutemeljenog Rimskog carstva i posinka Julija Cezara, Oktavijana, koji se upravo prozvao Augustom. Vergilije je i sam osje­ ćao da je njegovo djelo isuviše prožeto motivima osobnoga probitka, te ga je namjeravao uništiti. To bi doista i učinio da ga od toga nauma nije osobno odvratio novi car. U drevnoj pretkršćanskoj Irskoj, sage o


Cuchulainu i ratnicima Crvene grane predstavljale su, također, oblik političke propagande, koja je uzdizala kraljevstvo Ulstera i njegovu premoć nad suparničkim kraljevstvima Munstera, Leinstera i Conna- ughta.

Elementi političke propagande prisutni su i u djelima Dantea i Chaucera, kao i u Shakespeareovim povijesnim dramama, namije­ njenima veličanju Elizabete I i isticanju njezina prava na englesko prijestolje, a samim time i diskreditiranju njezinih protivnika. Henrik V možda je jedno od najznačajnijih djela takve vrste ikada napisano, ali ono je, također, i jedno od najčuvenijih djela političke propagan­ de; sir Laurence Olivier upotrijebio ga je upravo u tu svrhu u svome proslavljenom filmu iz 1945. godine. Osoba Henrika V mogla bi se, tako, veličati u političke svrhe, iako se, možda, umnogome razlikova­ la od stvarne povijesne osobe. Slično bi se moglo primijeniti i na Ri- karda III, koji doista i nije bio onaj grbavi zlikovac i makijavelistički ubojica iz Shakespeareovih drama. Iako nije bio svetac, Rikard III vjerojatno nije bio ništa gori od svojih suparnika. No, Shakespeare je dao sve od sebe ne bi li ga ocrnio, jer je to zahtijevala politika eliza- betinske Engleske. Zahvaljujući Shakespeareu, Rikard III je  u  tak­ vom obličju preživio sve do danas.

Tijekom devetnaestog, a posebice dvadesetog stoljeća, političku su propagandu modificirala mnoga značajna zbivanja. Do tada obes­ pravljeni slojevi društva, površno obrazovani i polupismeni, počeli su stjecati sve veću političku moć. U isto vrijeme, napredak na po­ dručju komunikacija i uz nju vezane tehnologije, postavio je zahtjev za još rafiniranijim manipulativnim tehnikama u svrhu privlačenja nove publike. Tijekom Prvog svjetskog rata, propaganda je još uvijek bila prilično troma i vrlo često kontraproduktivna. Tridesetih je godi­ na, međutim, propaganda prepoznata kao toliko moćno sredstvo ma­ nipulacije, da joj je Treći Reich odlučio posvetiti čitavo jedno minis­ tarstvo; Joseph Goebbels, nacistički ministar propagande, bio je jedan od najviših dužnosnika u hijerarhiji nacional-socijalističke partije.

Nacistička se propaganda kretala između krajnje grubog i gro­ tesknog i perverzno suptilnog. Ponekad je bila oboje istovremeno. Jednu je krajnost predstavljao radio; zvučnici postavljeni na svakom uglu tresli su se od Hitlerova glasa. Na taj je način, kao što je primije­ tio jedan komentator, Fuhrer stekao neku vrstu ersatz božanstvenosti, postavši, »ako ne sveznajućim, a ono barem sveprisutnim«. Drugu


krajnost predstavljala je eksploatacija novoga medija - filma - koji se u to vrijeme ubrzano razvijao. Zloglasni propagandni film, naslov­ ljen Jud Suss, na suptilan je način izjednačio židove sa štetočinama. U publici je izazvao gađenje prizorom štakorskih hordi koje su se natiskale na ekranu, da bi ovaj prizor naglo zamijenila scena koja pri­ kazuje židove u pretrpanim ulicama geta. Još impresivniji bio je film Trijumf volje, Leni Riefenstahl, koji je ujedinio veličanstvenu film­ sku tehniku s mračnom i zlosretnom tematikom, i koji čak i danas izaziva žestoke rasprave. Uvodna scena, koja bilježi Hitlerov dolazak zrakoplovom na skup u Nurnbergu, često se naziva remek-djelom u umjetnosti manipulacije. Još i danas, šezdeset godina poslije, ona zrači hipnotičkom i zlokobnom moći. Tridesetih godina, njezina je moć bila još snažnija. Zrakoplov je tada još uvijek bio novost, i samo je nekolicina ljudi mogla sebi priuštiti putovanje zrakom, a samo se mali broj državnika redovito koristio tim prijevoznim sredstvom. Za izvornu publiku Riefenstahlina filma, Hitlerov pogled na Nurnberg, prilikom slijetanja njegova zrakoplova, zasigurno je oduzimao dah - bila je to perspektiva boga. A Fuhrerov silazak s nebesa mogao se us­ porediti s veličanstvenom slavodobitnošću nekog božanstva iz Wag- nerove opere. Naravno, nitko nije znao da se Hitler na smrt bojao le­ tenja.

Propaganda, međutim, nije jedini oblik političke manipulacije. Postoje, također, i provjerene metode koje uključuju provokatore i ono što se danas naziva »prljavim trikovima«. Kao i sama propaganda, i ove metode sežu daleko u prošlost. I one su, kao što je to slučaj s pro­ pagandom, dobile novu dimenziju u Europi devetnaestoga stoljeća, za Metternichove vlasti koja je uslijedila nakon Bečkog kongresa, 1815. godine. U Rusiji, sedamdeset i pet godina prije revolucije 1917., agent provocateur postao je sveprisutnom pojavom, toliko uobičajenom da se pretvorio u farsu. Ohrana, carska tajna policija, kao i subverzivne ili terorističke organizacije, imale su običaj infiltrirati se u neprijateljske redove u cilju sabotiranja njihovih aktivnosti. Policijski agenti svakod­ nevno su inscenirali događaje sračunate kako bi diskreditirali revolu­ cionarni kadar, ne ustežući se, pri tome, od napada na niže dužnosnike, podmetanja bombi ili ubojstava nedužnih prolaznika. Istim su se sred­ stvima služili i teroristi, koji su, osim toga. bili spremni žrtvovati vlastite članove, ne bi li Ohranu* prikazali još brutalnijom. Brojni su

OHRANA - Ruska carska tajna služba


pojedinci djelovali kao dvostruki ili, čak, trostruki agenti, istovremeno stavljajući svoje usluge, kako u službu policije, tako i revolucionarnih udruženja, obično na štetu obiju strana.

Kao primjer »prljavoga trika« iz carističkog razdoblja možda će najbolje poslužiti jedna od najzloglasmjih i najopscemjih publikacija koja je ikada izašla u javnost, naslovljena Protokoli sionskih mudra­ ca. Ovaj dokument, koji, navodno, razotkriva tajni plan o svjetskoj dominaciji od strane »međunarodne židovske zavjere«, prvi je put objavljen 1903. godine. Njegov je cilj bila galvanizacija anti-semit- skog raspoloženja. Dokument se već dugo smatra krivotvorinom, doista, takvim je proglašen gotovo odmah nakon svoga pojavljivanja. Sastavio ga je jedan pripadnik Ohrane, koji je svoje podatke izvukao iz ranijih, nešto pitomijih, nežidovskih izvora, kao što su francuski satirični traktati iz sredine devetnaestoga stoljeća, kvazi-masonski materijal, a možda i dokumenti izvornog, ali u svakom slučaju neži- dovskog, tajnog društva.  No, kako bilo, stoljeće nakon toga Proto­ kole sionskih mudraca spremno je prigrlio nacistički tabor, kao i brojne druge desno orijentirane organizacije širom svijeta, uključu­ jući i neke u Britaniji i Sjedinjenim Državama. Čak i danas postoje fundamentalističke, desničarske i/ili anti-semitske organizacije, koje objavljuju i propagiraju Protokole, kao autentično svjedočanstvo o

»međunarodnoj  židovskoj  zavjeri«.

Nacisti su iz ruskih izvora - ne samo od strane starog carskog re­ žima, već i od boljševičkog, koje ga je naslijedilo, naučili mnogo to­ ga. Lenjin i Staljin upoznali su ih s prednostima imidža »socijalis­ tičke radničke« partije. Naučili su sve sofisterije masovne manipu­ lacije. Uspjeli su uvjeriti ljude u nužnost međusobnog špijuniranja, stvorivši, tako, ozračje posvemašnje paranoje, nepovjerenja i straha, i učinivši sebe jedinim izvorom sigurnosti i utjehe. A upravo se nacis­ tima treba pripisati možda i najprljaviji od svih »prljavih trikova« u zapadnoj povijesti. 27. veljače, 1933. godine, tajanstveno je izgorjela zgrada njemačkoga Reichstaga. Danas se općenito smatra da je požar bio podmetnut od strane nacističkih provokatora, no, taj se čin u ono vrijeme sasvim lako mogao pripisati komunističkim agitatorima, protiv kojih je sada svaka Hitlerova akcija bila opravdana. Sljedećeg jutra, više od četiri tisuće komunističkih funkcionara bilo je uhićeno, zajedno s brojnim intelektualcima koji su se protivili režimu. Samo jednim udarcem, požar u Reichtagu otvorio je put Hitlerova uspona ka apsolutnoj moći.


John Kennedy i Richard Nixon: pobjeda imidža Eksploatacija radija i filma, otkrila je, u razdoblju između dva rata, a posebice nakon 1945. godine, nove mogućnosti političke manipula­ cije. U godinama koje su uslijedile nakon Drugog svjetskog rata, te­ levizija je izronila kao najmoćniji i najutjecajniji masovni medij u povijesti čovječanstva, moćniji negoli je to u prošlosti bilo slikarstvo, a njezina sposobnost političke manipulacije svojevremeno je iskoriš­ tena na do tada neviđen način.

Na to je, međutim, trebalo pričekati još petnaest godina. Ko­ načno, tijekom predsjedničke kampanje koja se 1960. godine vodila u Sjedinjenim Državama, Richard Nixon i John Kennedy, kao dvoji­ ca kandidata, vodili su prvu predsjedničku raspravu koju je prenosila televizija. Nixon je već tada bio osoba koju je javnost dobro pozna­ vala u funkciji dopredsjednika države za vrijeme Eisenhowerova mandata. Prije toga, svoj je ugled izgradio tijekom zloglasnog McCarthyjeva razdoblja - kao antikomunist čija se gorljivost mogla usporediti s onom lovca na vještice. Kennedy, tadašnji senator iz Massachusetsa, bio je prilično nepoznat, no, uvijek se mogao osloniti na ogroman utjecaj i financijske izvore njegove obitelji, kao i na vlas­ titi status ratnog heroja.

Televizijska rasprava između dvojice predsjedničkih kandidata ušla je u povijest, odredivši nove smjernice u razvitku zapadne poli­ tike, i medija kao neizostavnih čimbenika u političkim procesima. Ubrzo je postalo jasno kako su razmatrana pitanja, kao i stavovi kan­ didata, manje važni od onoga što će se kasnije nazvati »imidžem«. Kennedy i njegov stožer bili su svjesni ove prednosti, stoga su većinu svojih napora usmjerili u tom pravcu. Tako su Kennedyjevi nastupi pred kamerama pomno pripremani, ne bi li glasačima bio prikazan u najpoželjnijem obličju. Uskoro je Kennedy postao utjelovljenjem svega onoga što je Amerika željela biti i svega onoga što je željela vidjeti u svome vođi. On je bio mlad, zgodan, šarmantan, samouvje­ ren, zdravih načela - sveamerički »dečko iz susjedstva«, s razbaru­ šenom kosom, razoružavajućim osmjehom i besprijekornim ratnim dosijeom koji mu služi na ponos.

Nixon, koji na »imidž« nije polagao preveliku pažnju, predstav­ ljao je antitezu Kennedyjevih osobina - nabusit, podmukao, prevrt­ ljiv, neprivlačnog osmjeha. Kennedy je govorio jasno i razgovijetno

-     Nixon je  mumljao.  Kennedy je,  s  impresivnom  histrionskom


vještinom, gledao ravno u kameru - Nixon je skretao pogled, što nipošto nije ulijevalo povjerenje. Kao posljedica, Nixonov je ugled toliko opao, da su ga počeli izjednačavati sa »shyster-ima«, propalim odvjetnicima ili, još gore, s najprezrenijima među Amerikancima, prodavačima rabljenih automobila. Ubrzo su počele kružiti fotografi­ je toga čovjeka neprivlačnih zuba i pogleda koji je odavao varalicu, s natpisom, »Biste li kupili rabljeni automobil od ovoga čovjeka?« Od­ govor američke javnosti bio je očigledan.

Nakon televizijske rasprave, pala je i konačna odluka. Činjenica da je Kennedy nakon sprovedenih izbora izvojevao tek malu pred­ nost, upućivala je na zaključak da je čimbenik koji je odigrao presud­ nu ulogu u biračkom tijelu bio njegov televizijski imidž. Naravno, teško da bi itko mogao požaliti zbog ovakvih rezultata manipulacije javnošću. Da je 1960. godine Nixon izabran za predsjednika, Sjedi­ njene Države doživjele bi mnoge promjene, i to, nesumnjivo, na go­ re. Ne treba, međutim, ni reći, kako je i sam Nixon bio žrtva manipu­ lacije. Protivnik ga je nadigrao u vlastitoj igri, u mediju kojemu je bio nesklon. No, bila je to lekcija koju je, od tada nadalje, svaki političar morao dobro naučiti.

Od predsjedničkih izbora 1960. godine naovamo, mediji će igrati sve važniju ulogu u politici i političkom imidžu; politika će uskoro uključiti i ono što američki propagandisti nazivaju »perception menagement« - eufemizam koji, međutim, otkriva više negoli skriva. Vrijedi pobliže razmotriti dva slučaja u kojima je vješti »menage­ ment« doista uspio dramatično promijeniti percepciju javnosti i transformirati društvenu i političku povijest. Prvi primjer odnosi se na manipulativne tehnike profane magije, iskorištene u svrhu suštins­ ki hvalevrijednih ciljeva. Drugi primjer, međutim, nema takvo oprav­ danje.

Građanska prava  u  Sjedinjenim Državama

Pokret  za prava  građana  američkoga Juga  doživio je  svoj  vrhunac sredinom pedesetih godina. Započeli su marševi slobode, sastanci u segregacijskim  restoranima  i  trgovinama,  kao  i  bojkoti  i  demon­ stracije. Bilo je i proračunatih provokacija, kako od strane crnaca, ta­ ko i od strane liberalnih simpatizera među bijelcima.  Sjevernjaci su postajali  sve  svjesniji  situacije na Jugu,  gdje je  medijska prisutnost


izazivala antagonizam i posramljenost. Međutim, sve do 1964., Po­ kret za prava građana nije uspio polučiti nikakve značajnije rezultate, već je samo ojačao ionako prisutno ogorčenje i netrpeljivost. Iako su Sjevernjaci bili šokirani i zgranuti brutalnostima kojima su ih zatr­ pavale televizija i novine, sve se to činilo isuviše udaljenim da bi predstavljalo opipljivi problem, kao da je bila riječ o događajima u nekoj drugoj zemlji. Tek je mali broj studenata, krajem pedesetih i početkom šezdesetih godina, odlučio nešto učiniti. Oni koji su tražili

»povod« za njihovo uključivanje, naišli su na jednaku nezainteresira­ nost kao za sukob koji je tada bijesnio u Alžiru. Vođe Pokreta za gra­ đanska prava postajali su sve ogorčeniji zbog apatije koja je vladala u najvećem  dijelu  Sjedinjenih  Država.

Godine 1964., u tijeku predsjedničke kampanje, stvari su se na­ jednom počele dramatično mijenjati. U studenom 1963., u Dallasu je ubijen John F. Kennedy, kojega je naslijedio dotadašnji dopredsjed­ nik, Lyndon Johnson. U studenom 1964. godine, započela je pred­ sjednička kampanja, u kojoj je Johnsonov suparnik bio kandidat re­ publikanske stranke, Barry Goldwater, senator iz Arizone. U kontek­ stu toga vremena, Barry Goldwater je bio gorljivi desničar, gotovo ekstremističke orijentacije, sklon agresivnoj retorici i veličanju ame­ ričke vojne moći. S Goldwaterom u Bijeloj kući, globalni nuklearni holokaust bio bi i više nego samo mogućnost.

U stvarnosti, Goldwater nije imao nikakvih šansi za pobjedu na izborima. Kako su beznadno jalove bile njegove težnje, pokazalo se odmah na početku. Vođe Pokreta za građanska prava prepoznali su svoju priliku i nastojali okrenuti situaciju u vlastitu korist. Nastojali su usmjeriti pažnju javnosti na svoj vlastiti križarski pohod, izbaciti Goldwatera iz igre, i tako ubiti dvije muhe jednim udarcem. Nagla­ šavali su opasnost od izbijanja nuklearnog rata, do kojega bi nemi­ novno došlo ukoliko bi Goldwater bio izabran za predsjednika. Gold- water je, stoga, morao biti spriječen. Kako se to moglo postići? Pri­ dobivanjem većine biračkoga tijela u korist  Lyndona Johnsona.  A kako se to moglo postići? Na američkom je Jugu živjelo na stotine tisuća obespravljenih crnačkih građana, kojima je opstruktivno zako­ nodavstvo uskratilo pravo glasa isključivši ih, tako, iz popisa birača. Ukoliko bi se provela njihova registracija i uključilo ih se u biračko tijelo, njihovi bi se glasovi pokazali odlučujućima.

Iako je sadržavala element cinizma, takva je logika, nesumnjivo, imala smisla. Uključivanje crnačkog stanovništva u popis birača ubr-


zo  je  postalo  pitanjem  od  prvorazrednog  značaja  za  mnoge  Sje­ vernjake, koji  do tada nisu pokazivali preveliku zabrinutost za zbi­ vanja na Jugu, ali ih je hvatala panika pri pomisli na mogućnost izbi­ janja nuklearnog sukoba. Ideja o uključivanju crnaca u biračko tijelo našla je svoje zagovornike u liberalnim krugovima na Sjeveru, a po­ sebice u Massachusettsu,  s njegovom abolicionističkom tradicijom i brojnim koledžima i sveučilištima, te u New Yorku i Kaliforniji. Oni koji su isprva ovu ideju prihvatili iz razloga samoočuvanja, ubrzo su prepoznali  njezinu  istinsku  vrijednost.  Točno  stotinu  godina nakon zloglasnog »Marša na more« pod vodstvom Williama T. Shermana, 1964. godine američki je Jug doživio još jednu invaziju. Ovoga puta nije bila riječ o unionističkim vojnicima, već o vojsci studenata, pro­ fesora,  sudaca,  svećenika,  odvjetnika,  računovođa,  novinara,  umjet­ nika, boema, pustolova, i svih onih za koje su se rasne predrasude i opasnost od nuklearnog holokausta slile u jedinstveni problem. Uvjet globalnog preživljavanja bio je križarski pohod za prava potlačenih.

Tisuće studenata i stručnjaka sa Sjevera neumorno je radilo na popisivanju crnačkog stanovništva. Kada je u Mississippiju Ku- Klux-Klan ubio trojicu aktivista, od kojih su dvojica bili bijelci sa Sjevera, pokret je doživio svoj vrhunac. Ministarstvo pravosuđa, pod vodstvom Bobbyja Kennedyja, već je bilo aktivno angažirano. Pod pritiskom javnosti, uključio se i FBI, usprkos oklijevanju i protivlje­ nju direktora organizacije. J. Edgar Hoover mrzio je Martina Luthera Kinga, no, bio je prisiljen svoje agente odaslati na Jug.

U studenom 1964., Lyndon Johnson je pobijedio na predsjed­ ničkim izborima, a poraz njegova suparnika bilježi se kao jedan od najvećih debakla u povijesti američke politike. Ubrzo je postalo jas­ no da Goldwaterove šanse nikada nisu ni bile velike, te da bi izbore izgubio - iako na manje dramatičan način - čak i bez crnačkih glasa­ ča. No, sve je to bilo od manjeg značaja. Kao rezultat Pokreta za pra­ va građana, američko je društvo, kao i rasna politika u zemlji, doživ­ jelo korijenitu transformaciju i započelo novo razdoblje u svojoj povijesti. Mnogi su se prepoznali kao žrtve manipulacije, dok su dru­ gi priznali da su se koristili manipulativnim tehnikama. No, čak i ako je ovdje bila riječ o nekoj vrsti profane magije, svoje je opravdanje ona pronašla u plemenitosti svrhe. Kao u Goetheovu Faustu, đavolja lukavstva bila su upotrijebljena u korist anđela.


Manipulacija i Sjeverna Irska

Američki se Pokret za prava građana poslužio političkom manipu­ lacijom u cilju smirivanja nezadovoljstava i u svrhu opće dobrobiti - općenito uzevši, za dobru i hvalevrijednu stvar. No, ne treba posebno isticati da politička manipulacija može, također, biti sredstvo ost­ varenja krajnje destruktivnih ciljeva. Sjeverna Irska pruža  posebno rječit primjer takvog  slučaja.

Krajem šezdesetih godina, u Sjevernoj Irskoj organiziran je po­ kret za građanska prava, modeliran po uzoru na onaj koji je u to vrije­ me bio aktivan na američkom Jugu. Na svome početku, on se po­ služio istom strategijom kao njegov američki uzor - marševima, sas­ tancima, demonstracijama, te pomno razrađenom i sofisticiranom eksploatacijom medija. Pjevale su se čak i iste pjesme, kao što su

»We Shall Overcome« ili, na primjer, »We Shall Not Be Moved«.

Isprva, pokret za građanska prava u Sjevernoj Irskoj nije ni u ko­ jem slučaju bio usmjeren na rješavanje ustavnih pitanja. Status Ul- stera kao dijela Ujedinjenog Kraljevstva bio je gotovo univerzalno prihvaćen kao međunarodnopravna činjenica, a pokret za građanska prava nije imao namjeru zadirati u taj status. Nitko nije pričao o »uje­ dinjenoj Irskoj«. Jedini cilj pokreta bio je rješavanje određenih pro­ blema koji su izazivali nezadovoljstvo, sličnih onima na američkom Jugu nekoliko godina prije, iako ne toliko akutnih. Pritužbe koje je is­ ticao pokret nisu bile sasvim bez pokrića. Sve do 1968. godine, katoli­ ci u Sjevernoj Irskoj - poput crnaca na američkom Jugu, iako ne u is­ toj mjeri - doista su bili smatrani »građanima drugog reda«. Lukava je izborna politika uskratila mnogim ulsterskim katolicima sudjelovanje u lokalnoj vlasti. Diskriminacija katolika bila je vidljiva pri zapošlja­ vanju, na poslu, kupnji kuća i stanova, kao i u brojnim drugim svje­ tovnim, ali ne i manje važnim sferama. Kraljevska ulsterska policija (The Royal Ulster Constabulary) i njezin »pripadak«, takozvani B- specijalci, bili su posebno gorljivi u svom provođenju zakona, a u sjevernoirskom parlamentu u Stormontu dominirali su protestanti.

U tom je smislu pokret za građanska prava zahtijevao reforme. Sinn Fein i IRA nisu imali baš nikakvoga udjela u događajima koji su se tada odvijali. IRA, govorili su tada kritičari njezine neintervencije, znači »I Ran Away« (»Pobjegao sam«).

Pristalice pokreta za građanska prava trpjeli su neprestane  na­ pade  od  strane  lojalističkih  skupina.  Kraljevska  ulsterska  policija,


međutim, nije se pretjerano trudila da te napade spriječi. Televizijska izvješća bila su prepuna slika koje su podsjećale na događaje iz Mississippija i Alabame, nekoliko godina prije. Zahtijevajući zaštitu od lojalističkih napada i ravnodušne policije, vođe pokreta ponovno su se okrenule svome američkom uzoru, prizivajući u sjećanje Mar­ tina Luthera Kinga i njegov marš od Selme u Alabami, do glavnoga grada te države, Montgomeryja.

U rano proljeće, 1965. godine, američki Pokret za prava građana, budući da nakon izvršene registracije birača više nije imao konkretnu svrhu, počeo se raspadati. U očajničkom pokušaju da ga održi, Mar­ tin Luther King pozvao je na javni marš od Selme do Montgomeryja. Guverner Alabame, George Wallace, zakleo se da prosvjednicima neće dopustiti prolaz. Podržavali su ga lokalni i državni dužnosnici, od gradskih šerifa i policije do državne policije i Nacionalne garde Alabame. U strahu od krvoprolića, vođe pokreta obratile su se za po­ moć federalnoj vladi u Washingtonu. Uskoro su im se pridružili i simpatizeri širom Amerike, prosvjedujući pred federalnim zgradama. Zahtijevali su od Washingtona da u Alabamu pošalje vojsku kako bi zaštitila prosvjednike.

Washington je popustio pritisku javnosti. Zapovjedništvo nad snagama Nacionalne garde Albame oduzeto je guverneru Wallaceu i povjereno predsjedniku Lyndonu Johnsonu. Drugim riječima, Na­ cionalna Garda je, takoreći, »nacionalizirana« i pretvorena u federal­ nu jedinicu, odgovornu federalnoj vlasti. U Alabamu je odaslano dvi­ je tisuće vojnika, dvije jedinice vojne policije i gotovo stotinu fede­ ralnih maršala. Opremljena je i čitava flota helikoptera, kola hitne pomoći, kao i dvije bolnice, od kojih se jedna nalazila u bazi Zra­ koplovnih snaga.

Nakon poduzetih mjera, guverner Wallace je odstupio i prosvjed- nici su mogli neometano nastaviti svoj marš ka Montgomeryju. Pa ipak, ne bez posljedica. Ženu koja je prosvjednike vozila natrag u Selmu ubili su pripadnici Ku-Klux-Klana. Svećenik iz Bostona pre­ bijen je na smrt, kada je skrenuo s glavnog puta kojim su se kretali prosvjednici. Unatoč svemu, marš Martina Luthera Kinga smatra se najvećom pobjedom Pokreta za prava građana na američkom Jugu.

Bio je ovo presedan na kojeg su se 1969. godine pozvale vođe pokreta za građanska prava u Sjevernoj Irskoj. Sjeverna je Irska, isti­ cali  su  oni,  bila  dio  Ujedinjenog  Kraljevstva,  jednako  kao  što je


Alabama bila dio Sjedinjenih Država. Ako je Washington mogao priteći u pomoć prosvjednicima u Alabami, London je isto mogao učiniti za prosvjednike u Ulsteru. Britanska je vlada odgovorila u skladu s američkim presedanom. U kolovozu 1969. godine, prvi kontingenti Britanske vojske pojavili su se na ulicama London- derryja i Belfasta, kako bi zaštitili prosvjednike, katoličko stanov­ ništvo i katoličke enklave, koje su neprestano ugrožavali vandalski napadi i eksplozije.

Za one, a posebice za one u Sjedinjenim Državama, koji su bili skloni zanemarivanju okolnosti, vrijedi podsjetiti na novinska i tele­ vizijska izvješća iz toga razdoblja. Ovako je, primjerice, izvještavao The Times: »Skupina ljudi u (katoličkom) Falls Roadu, dočekala je vojnike s dobrodošlicom. Drukčije je, međutim, bilo u (protestant­ skom) Shankill Roadu, gdje je jedna žena glasno dobacila: »Prljava kopilad!« Kada je vojska ušla u Ardoyne, rimokatolički dio Bel­ fasta, priređen joj je »topao doček« uz čaj i pivo. Jedan je reporter govorio o »izrazima zahvalnosti«, dodavši: »Obzirom na špekulacije o namjerama IRA-e da preuzme vlast, treba reći da je ova organizaci­ ja u Ardoyneu krajnje nepopularna.«

Kada su se prvi put pojavili na ulicama Londonderryja i Belfasta, britanski su vojnici pozdravljeni kao spasitelji. Oni sami uživjeli  su se u ulogu viteških osloboditelja obespravljenog stanovništva.  Fil­ movi i fotografije iz toga vremena prikazuju ih kako šetaju ulicama, ruku pod ruku s katoličkim djevojkama, dok starije gospođe žure da ih dočekaju s kolačima i čajem. Sve je bilo u ozračju romantičnog zanosa i euforije.

U samo godinu i pol, situacija se pretvorila u svoju suprotnost. Vojnici koji su bili pozdravljani kao spasitelji postali su neprijatelji­ ma - »metama« za kamenje i noževe, a kasnije i za metke i bombe. U samo godinu i pol,  dotadašnji  vitezovi-osloboditelji,  popljuvani i proklinjani, postali su, hiperboličnom retorikom toga vremena re­ čeno, »vojskom stranog okupatora«. Početkom 1972. godine, nepri­ jateljstvo između britanskih snaga i katoličkog stanovništva pretvo­ rilo se u najgorljiviju mržnju. Na dan poznat kao »krvava nedjelja«,

30. siječnja, 1972. godine, ta su neprijateljstva dosegla svoj vrhunac. Pripadnici Padobranske regimente ubili su trinaestoricu katoličkih prosvjednika. Od toga dana nadalje, sukobi između Britanske vojske i mnogih sjevernoirskih katolika postajali su sve češći i okrutniji. No,


i dalje ostaje pitanje: kako su se vojnici, dočekani s dobrodošlicom i iskrenom radošću, pretvorili u arhi-neprijatelje i nemilosrdne ubo­ jice?

Danas se općenito smatra da su u određenom trenutku pokret za građanska prava u Sjevernoj Irskoj preuzeli Sinn Fein i IRA - isprva u svom »službenom«, a zatim u »provizornom« obličju. Oni - i samo oni - pomaknuli su fokus sa reforme i smirivanja nezadovoljstava na nužnost revolucionarnih ustavnih promjena. Umjesto rješavanja problema građanskih prava u tom dijelu Ujedinjenog Kraljevstva, novi je cilj postala »ujedinjena Irska«. Ali, ne i bilo kakva ujedinjena Irska. Koncepcija ujedinjenja bila je uvijek dvosmislena i šizofre- nična, ponekad prožeta nacionalizmom koji je obilježavao devet­ naesto stoljeće i s njim povezanim katoličanstvom, a katkada, pak, težnjama za stvaranjem marksističke republike usred Irskog mora.

Kako bi ove težnje usadio u srca i svijest ljudi, Sinn Fein i IRA započeli su pomno orkestrirani program, koji je za svoj cilj imao izazivanje mržnje u katoličkom stanovništvu Sjeverne Irske prema britanskoj vojsci i neprijateljstva spram britanske vlade. Jedan dio ovoga programa uključivao je i sasvim golo zastrašivanje. Tako je, primjerice, djevojke redovito stizala kazna zbog »bratimljenja s neprijateljem« ili, pak, »kolaboracije«. Zbog očijukanja, ili, još gore, zaljubljivanja u britanskoga vojnika, katoličkim se djevojkama odsi­ jecala kosa, nakon čega bi ih se premazalo katranom, oblijepilo per­ jem, privezalo za stup i divljački pretuklo. Uobičajena je praksa IRA- e bilo organiziranje prosvjeda ili pobuna,  u kojima su žene i djeca, ponekad pod prisilom, stupali u prvim redovima, trpeći, tako, najteže ozljede kada su snage sigurnosti odgovarale udarcima policijskih palica ili gumenim mecima.

No, bilo je i drugih, suptilnijih oblika manipulacije, od kojih su neki uključivali temeljne mehanizme šale, sada transformirane u politički »prljavi trik« ili nešto još zlokobnije. Kada se prvi put po­ javila na ulicama Londonderryja i Belfasta, britanski vojnici nisu mogli znati u kakvu se vrstu operacije upuštaju. Izvježbani u naj­ boljoj maniri profesionalnih vojnika, oni su se, nesumnjivo, tako i ponašali, ne uviđajući pri tome da je njihova uloga bila mnogo deli­ katnija i neodređenija. Stoga su i oni sami bili osjetljiviji na napade.

Na primjer, sat vremena nakon snajperskoga napada na patrolu, stožer britanske  vojske  mogao je primiti  anonimnu  dojavu  o  skro-


vištu oružja u nekom stanu u Falls Roadu. Djelujući sukladno stan­ dardnoj proceduri, vojnici bi provalili u dotični stan u kojemu, pri­ likom pretresa, ne bi našli ništa. Uslijedile bi isprike i dogovori oko naknade štete. Međutim, tjedan ili mjesec dana kasnije, isti bi  stan pretresli vojnici iz neke druge postrojbe, potaknuti istom anonimnom dojavom o skrivenom oružju.. Nakon dva ili tri takva iskustva, raspo­ loženje stanara prema Britanskoj vojsci ne bi se više moglo nazvati prijateljskim.

U još jednom tipičnom scenariju, patrola bi, začuvši pucnjavu, mogla skrenuti iza ugla i ugledati igralište prepuno djece. Skrivena među školarcima, mogla bi se nalaziti neka starija osoba, držeći u rukama baseball ili golf palicu, kišobran, ili kakav drugi predmet ko­ ji bi se na prvi pogled mogao zamijeniti za oružje. Netko bi zatim mogao ispaliti metak iz startnoga pištolja ili zapaliti petardu, pri čemu bi vojnici smjesta okružili igralište i naciljali svoje oružje. U tom trenutku škljocnuo bi fotoaparat. Sljedećeg dana, u republikan­ skim bi novinama osvanule fotografije britanskih vojnika, s puškama uperenim u irske školarce.

Da takva taktika ispuni svoju svrhu bilo je potrebno tek nešto više od godine dana. Godine 1971., zadatak se mogao smatrati zavr­ šenim. Vojnici, koje su, nedugo prije toga, sjevernoirski katolici poz­ dravljali kao spasitelje, pretvorili su se u ubojice i koljače, neprijate­ lja kojega treba stalno držati na oku i napadati i ubijati kad god se za to ukaže prilika. Kolike je razmjere poprimila ova mržnja, pokazuje primjer britanskoga vojnika, koji je, 1974. godine, pogođen snajper- skim hicem, ostao ležati ranjen na cesti, dok ga je skupina djece ka­ menovala do smrti. Tolika je bila moć manipulacije.

Danas se najokrutnijim i najdramatičnijim oblikom političke ma­ nipulacije smatraju nasumični teroristički napadi. Građani zapadnih zemalja već su dobro upoznati s napadima na državne poglavare, političke dužnosnike, vojnike i policiju, kao i na zgrade i urede koji se koriste u vojne svrhe. No, mogućnost nasumičnog ubijanja - pod­ metanjem bombi ili kišom metaka u pretrpanom kafiću, središtu gra­ da, poslovnoj četvrti, zrakoplovnoj luci ili zrakoplovu - probudila je u ljudima novu vrstu straha. Od male je pomoći racionalno razma­ tranje ove mogućnosti i činjenica da je broj poginulih u terorističkim napadima zanemariv u usporedbi s brojem poginulih u prometnim nesrećama. Makar i mala mogućnost da se to dogodi probudit će u


njima strah dovoljan da otkažu svoje letove, odluče se za neko drugo mjesto za odmor, izbjegavaju gradska središta i svako okružje u koje­ mu se ne mogu osjećati sigurnima. Zavladala je opća paranoja, koja je, obzirom na stvarnu prijetnju, pretjerana. Teroristi i njihove ak­ tivnosti zauzeli su stalno mjesto u psihama ljudi. Tako se, s pomoću manipulacije kao profane magije, terorist multiplicirao do sveprisut­ nosti. Na taj način on vrši utjecaj koji ne bi bio moguć obzirom na njegove stvarne moći.

Pregled najnovijih komentara Osobne stranice svih članova kluba

DUHOVNOST

SVIBANJ...

METODE I TEHNIKE

BRZI CHAT

  • Član bglavacbglavac

    Hvala i tebi . Lp

    09.05.2021. 17:00h
  • Član iridairida

    ♥♪♫ ♥*♪♫ ♥

    09.05.2021. 13:32h
  • Član iridairida

    I tebi Božice sve sretno i lijepo..♥♪♫ ♥*♪♫ ♥...., i ti si mama...

    09.05.2021. 13:32h
  • Član bglavacbglavac

    Drage mame, sretan vam vaš dan. Uživajte danas. Lp

    09.05.2021. 07:41h
  • Član bglavacbglavac

    Dobro jutro dragi magicusi, lijep dan vam želim. Lp

    07.05.2021. 06:31h
  • Član bglavacbglavac

    Dobro veće. Lp

    06.05.2021. 20:39h
  • Član edin.kecanovicedin.kecanovic

    Dobro veče.

    06.05.2021. 19:55h
Cijeli Chat

TAROT I OSTALE METODE

MAGIJA

MAGAZIN

Magicusov besplatni S O S tel. 'SLUŠAMO VAS' za osobe treće dobiMAGIFON - temeljit uvid u Vašu sudbinuPitajte Tarot, besplatni odgovori DA/NEPitaj I ChingAnđeliProricanje runamaSudbinske karte, ciganiceOstvarenje željaLenormand karte

OGLASI

Harša knjigeDamanhurSong of SilenceSpirit of TaraIndigo svijetPranic HealingSharkUdruga magicusUdruga leptirićiSmart studioHipnoza ZagrebKreativna akademijaSvijet jogeInfo izlog

Jeste li propustili aktivacijsku e-mail poruku?

Javite nam se na info@magicus.info

KONTROLA UMA KOMERCIJALNA MANIPULACIJA UMOM