NAPUŠTENA  ŽENA
 
Tamo negdje u neprozirnoj noći,
Na svijetlucavoj morskoj hridi,
Čuje se posve jasno tihi plač
Nepuštene žene,
Dok je meka ruka vjetra
runila zvijezdanu prašinu
Po njezinom  tirkiznom  licu,

Vidjeh dva tako divna oka,
Kako  istražuju tajanstveno lice mora.
Topli, morski  vjetar
Još jednom je očinski poljubi
Raznoseći tirkizne morske kapi po vlažnom licu
Te napuštene žene,
Vidjeh , kako te tople ,samotne suze,
Teku niz njezine obraze,
I slanim joj okusom vlaže  usne,
Usne, Koje su još jučer nekog
Tako strastveno ljubile,
Sada posve napuštene miluju
Tek pristiglu morsku kap,
Što sad drhtavo priljubljena o njezine meke usne,
Kao da osluškuje zvonki eho njezinih suza,
Nikad ne vidjeh tako svijetle suze,
Što sad tako čarobno prosrebruju usne napuštene žene,
S usnom na tirkiznom lišcu morske kapi  pjevuši tužnu baladu
O izgubljenoj ljubavi.
Bože,kakva to sila iz dubine srca
Može stvarati tako dirljivu pjesmu?...
Moj uzdah  odjekuje poput nekog barbarskog krika,
Ona me plaho pogleda ,
Taj plahi pogled,goli pogled,
Koji je podrhtavao od... od potiskivanog jecaja,
Zapleo se u mom pogledu,
Napuštena žena  se preplaši,
I Sirena opet postade dijete mora.
 
©Walter William Safar