Bezimeni grob
Demonske vatre plamte u oku kamene palače,
A Ja,
Ja samo stojim u mraku ispod neba,
što pruža svoje nevidljive ruke
ma mnoštvo bezimenih grobova.
Za ljude bezosjećajne
to su samo bezimeni grobovi,
na koje nije pala ničija suza.
U crnu zemlju pokapani su tiho i brzo,
bez govora i suza,
bez otisaka mnogih
u crnoj zemlji.
(Kažu da je svačiji život vrijedan pažnje,
A istina je crna da samo smrt cijeni jedanko svaki život)
I dok su izdajnički tiho i brzo
kopali novi bezimeni grob,
samo srmt je vjerno slušala cvrčke,
kako negdje u daljini grozničavo cvrče
u čast mrtvog pjesnika.
U maglovitom grobu leži pjesnik,
kao sjena mnogih snova,
A kišna kap,
koju je vjetar časni
donio s vrha planine časne,
sad drhturi nježno i plaho
na bjelom licu mrtvog pjesnika,
ko' suza andjeoska.
A Oni,ljudi bezosjećajni,
sad sjede u zlatnim ložama kazališta,
i sablasno vjerno glume:
pravednike,umjetnike,dobrotvore i Vjernike,
Glasaju se govorom bakrenim
u svjetsku tišinu,
ko' zvono bakreno,
A mrvi pjesnik
sad čeka na suzu jednu
u bezimenom grobu.
©Walter William Safar
bglavac
edin.kecanovic
