SLIJEPI PUTNIK
U tebe živote nema više mjesta za slijepog putnika,
Ne možeš više uskočiti u vlak
Kao nekada,
Kad je stara parnjača sporo klizila raznoseći snove,
U zemlju divnih boja.
Kao slijepi putnik,
S nekom neobjašnjivom nadom,
Čekam na tako dragi zvižduk stare parnjače,
Ali njezin zvižuk nikako da dočekam,
Samo sjaj dva bezlična oka tvoja,
I škriputavi eho tvojih metalnih kotača,
Što sad hrle u susret tajanstvene budućnosti,
Kao najbrži vlak moderna doba.
Nema unutra mjesta za moje snove,
Jer odavno si ih žigosao kao slijepog putnika,
Da prijatelju,možeš li zamisliti snove
Što sad zarobljeni na peronu vrište od boli ,
Kao da ih je svojom nevidljivom šakom
Stislo moderno doba,
Poput nekog starog obiteljskog broša?...
Nekad su snovi bili moje obiteljsko blago,
Kojim si mogao platiti životu za putovanje
U zemlju divnih boja,
A sada,
Sada život nema više vremena za slijepe putnike,
Tako drage snove;
Sada život juri brže od svijetlosti ,
Jer vrijeme postadoše novac.
Stoga mi je čekati tako dragi,
Zvižduk stare parnjače,
U kojoj još ima mjesta za slijepog putnika.
©Walter William Safar
bglavac
edin.kecanovic
