DRVO ŽIVOTA - Poezija

DRVO ŽIVOTA

Uz stari hrast ja prislanjam svoje samotno lice,
da u njemu čujem izgubljeni glas;
Glas izgubljena prijatelja,
Glas izgubljena oca i majke,
Glas izgubljene ljubavi.
I ove samotne noći glasovi
u starom hrastu su tihi i nečujni,
kao da umiru zajedno s mojim duhom.
Noć je okrenula svoje divno samotno lice prema nebu,
A ja,
Ja dozivam vlastito ime u ovoj samotnoj noći,
koje mi je postalo posve strano-
s nekom očajnom nadom,
da ću čuti jeku vlastita duha.
Kažu mudraci da je svaki duh satkan od uspomena,
a moje uspomene su zarobljene;
Zarobljene poput onih izgubljenih glasova u starom hrastu,
koji uzdiže,
poput vampirovih kandža,
svoje stare,ogoljele grane prema crnoj vrani,
da joj ukrade glas i glasa se u ovu tihu,samotnu noć,
kao glas mnogih čovjekovih prijatelja,
da nečija suza jednom umre prije nego što se i rodi.
U meni još ima nade
da će i moje ime netko čuti,
i da mu neće biti toliko strano,
kao i meni.
Polako i sablasno tiho gazim po sjenama,
kao što grješnik gazi po lubanjama u paklu,
i glasam se samotnim krikom
u ovu samotnu noć,
da otjeram smrt ako već ne mogu samoću.
Ali što vrijedi život bez glasova,
ne glasova koje možeš kupiti,
već glasova savjesti,
koji se rađaju i vječno žive s čovjekovim dušama;

Uz stari hrast ja prislanjam svoje samotno lice,
i napokon čuh
šapat dragih duša,
Sad znam,
Da bože,Sad znam da će i moje ime netko dozivati,
jer kad čuješ glasove duša,
dragih,izgubljenih ljudi,
imaš tu moć
da u drugome rađaš sjećanja na samog sebe.

©Walter William Safar

BRZI CHAT