ONA
Iz tame bljesnu njezina dva oka,
Kao da je planula šibica,
U tom pogledu bijaše nešto mjesečarsko,
Sanjarsko,
Osta posve tiha,
I ne usudi se podići ni najmanji šum,
Još jučer sam gonio ljubav od sebe,
A sada,
Sada tako pun isčekivanja klečim pred njom,
Poput umornog hodočasnika na drvenom klecalu,
Gdje lice žari dodir vrelih suza.
Dok se njeno drhtavo tijelo talasalo
Kroz grizminu haljinu jesenje noći,
Htio bih se pripiti uz nju,
Poput ove grimizne noći,
Bez snage,ali pune tihe,opojne strasti,
Htjedoh potrčati u beskrajnu tamu,
Da padnem pred njezine noge,
Ali ona opet tako bojažljivo zatitra,
Poput one svijetle suze,
Što je sad vjetar miluje
U svojoj nježnoj ruci.
Moja šutnja je strašna izdaja,
Ona opet zastade,
Onako plaho stisnuta uz lice ove mistične noći,
Nepovjerljivo treperi,
Poput one breze,
Na koju je dolazio šapat vjetra.
Njezina grimizna sijena pada na moj put,
Sad konačno znam što mi je činiti,
Prepustiti lutanja I samoću vjetru,
I glasati se u ovu grimiznu noć:
“Dođi ljubavi,što nepomično stojiš
Dolje u beskrajnoj tami!”
©Walter William Safar
bglavac
edin.kecanovic
