BEZ NADE
Nisam želio zvati glad,
ali ona zove mene,
Beskonačno vjerna i prokleto iskrena,
Ona me vodi,
kao i svakog Božjeg dana,
u javnu kuhinju najmračnije ulice na svijetu,
Oko mene je sve tako nestvarno,
Nasmiješena lica prolaznika,
Puni restorani iz kojih se širi miris hrane ,
i tako meni nepoznato šuštanje novčanica.
Za mnoge je to najsjanija ulica na svijetu,
ali za mene je tako bolno hladna i mračna,
Kad hodam njome osjećam se poput muhe bez krila
u svilenom domu najvećeg pauka na svijetu.
Vani sunce pozlaćuje olovna lica prolaznika,
koji bezglavo jure za svojim svijetlim snovima,
A unutra je tako mračno,
Da Bože,kako može biti svijetla javna kuhinja
u kojoj je glavni gost siromaštvo ,
Oko mene širi se zadah beznađa
i strašne apatije,
kao da sam ušao u lijes
u kojeg niti smrt ne želi ući,
Ali ne bojim se da će njihovo beznađe ubiti moju nadu,
jer ona je odavno umrla.
Sve je isto u tom lijesu ljudskih nadanja,
Isto siromaštvo,ista hrana,iste časne sestre,
Isto debelo neprozirno staklo,
koje zabranjuje pogledima da se miješaju,
samo je manje beskućnika,
jer duge,hladne noći ne praštaju siromaštvo,
I dok vučem teške,olovne noge
prema svojem oltaru sramote,
čujem neobično životan mlad glasić,
to neko zalutalo dijete pjeva uspavanku svojem plišanom medvjediću,
Oh Bože,zar je siromaštvo toliko gladno
da mora uzeti dostojanstvo i tako mladom stvorenju?
Gledam u te velike,bistre i tirkizne oči djeteta,
kako dostojanstveno širi nadu oko sebe,
Ništa na njemu i u njemu ne govori
da je žrtva recesije,
i da je tako rano ostao bez oca i majke,
Iako mu je kliznula velika,biserna suza
u prazni tanjur šireći jeku beskonačne boli,
On i dalje stpljivo čeka na svoj komadić kruha
tvrdog kao kremen,
Ja se skrivam od njegova pogleda
u strahu da svojom apatijom i beznađem
ne ubijem njegovu nadu.
Ti znaš Bože da bih sve dao
da mogu pomoći tom dragom malom stvorenju,
Ali kako da mu pomogne čovjek bez nade?
Ako je moja pomoć bijeg
i skrivanje vlastite nemoći i beznađa
Ja pristajem ostati bez hrane.
U meni nema više želje da se borim s dilemama,
jer odavno sam ostao bez nada,
Stoga mi je vrijeme vratiti se
u svoj mali dom bez svijetla i nadanja,
u svoj mali kartonski dom
na dnu starog groblja 134 ulice.
©Walter William Safar
bglavac
edin.kecanovic
