ŽELIM TI REĆI PRIJE ODLASKA
 
Oko mene lebde sjene,tako poznate dvorkinje
u predvorju smrti,
a smrt čeka u kutu zaogrnuta tirkiznim mjesečevim ruhom,
Pročitao sam mnoge pjesme,
i čuo mnoge priče o smrti,
i mislio da znam kako izgleda,
Crna,mračna i nestrpljiva,
Ali sada mogu mirne duše reći da sam pogriješio,
uopće nije crna,a još manje mračna i nestrpljiva,
Nikad još nisam vidio tako  čarobno tirkiznu  haljinu,
Što  se  sada na njoj svjetluca,
Kao da je rajski krojač skrojio
Za neki kraljevski bal,
Kao da dolazi po nekog kraljevića,
Kad bih mogao govoriti draga,
Ja bih tako glasno viknuo:
„Ne plači!...Nije smrt tako strašna,
ako je čekaš kao prijateljicu,
i ako  iza sebe ostavljaš svoju dušu…
Da ,ne plači!...Postoje i mnogo tužniji ljudi,
koji za života nikada nisu voljeli,
kao što je volim Tebe!“
Tiho je,tako bolno tiho da posve jasno čujem
kako njezina bistra suza putuje licem
posrebrujući čitav mrak oko sebe.
Ležim na samrtnoj postelji čekajući
da se oglasi nebesko zvono,
jer crkveno zvono sam odavno prestao čekati,
Oko mene je sve zarobljeno u mrak i tišinu,
samo njezina suza svijetli ostavljajući bolni trag
Njezinih,tako čuvstvenih osjećaja.
Moje se oči zatvaraju,
A ona suza postaje sve veća i sve zvučnija…
i sve bliža,
kao da želi samnom otići  na put bez povratka,
Sad stiže vrijeme rastanka,
Srce više ne ječi u nijemim njedrima,
jer moje oči su rekle što mislim,
Da,to znam,i hvala Ti smrti,
Što si me još toliko vremena  čekala.

 
©Walter William Safar