Dječak i zdjelica graha
Dosad nisam ni slutio da ću zaista ugledati
dječaka
koji je sam doživio sve te silne stvari
o kojima sam pisao u svojim pjesmama.
Dječaka,
koji je pognute glave odlazio u javnu kuhinju
i vidio gladne ljude, beskućnike, i onaj strašni
kotač siromaštva,
koji je tisuće ljudi pokopao pod svojim sablasnim
žbicama.
U njegov nježni, meki
organizam,
siromaštvo utiskuje tragove kao u meki vosak.
A svijet nije znao ili nije htio znati da
dječak
kleči kraj postelje svoje majke, kao što
vjernik
kleči ispod nogu Božjeg sina, i da svojim
molitvenim pogledom gleda kako mu bolest otima
majku,
i da neprekidno misli na samo ono jedno, je li
gladna.
Ništa, upravo ništa nije ga moglo prisiliti
da je napusti. Tako dječak s molitvenim pogledom,
svakog jutra, ne obazirući se na pogrdni pogled
svijeta,
odlazi u javnu kuhinju po komad crnog kruha
i posudicu topla graha. Pokušao je dječak
progovoriti, ali se svaki put spotaknuo
o upornu šutnju svijeta.
Pa dječak prigušeno reče, jedva suzdržavajući
suze: "Zašto ste prema meni tako strani? Zašto
me uvijek tjerate od sebe? Smetam li vam?
Ne želite da postojim?“
Taj je glas, mek i kao pun suza, zvučao kao da
Dolazi iz mračna groba. Pa jednog jutra majka majka
Šapne sinu: "Jedini!... Nemoj da ti siromaštvo ugasi
svjetlost...
Svijetli sve do neba; Svijetli umjesto mene,
ljubljeni sine!",
te zauvijek sklopi oči.
Od tog jutra nitko nije više vidio dječaka da dolazi
po komad crnog kruha i zdjelicu topla graha.
Walter William Safar @
bglavac
irida
