SNOVI
 
Dok  kristalno  bistra kiša  sipi
Sjedim  na staroj klupi u parku
Ne mareći za  čistoću
Koju mi poklanja nebo,
Kraj mene prazna boca
I zalutali  beskućnik
Što uopće ne zna gdje se nalazi.
Izmedju njegovih obamrlih prstiju
Tinja žar dogorjele cigarete,
Poput očiju  očerupane mačke
Što je sad iskezila zube na nas
Kao da smo joj ukrali  svečani mir,
Kad prestaneš koračati cestom snova
Preostaje ti samo klupa u parku
I društvo većih nesretnika od tebe,
U glavi mi još odjekuju riječi
Sanjara što je prošao sve klupe
Ovog samotnog parka:
“Ne biraj snove prijatelju,
Samo sanjaj spontano…
Kad imaš snove tada je sve moguće!”
U zadnje vrijeme neće me sreća,
Kao ni snovi,Volio bih ja zalutati
I u crno bjele snove,ali san  me neće…
Još prije koji čas bio sam bogatiji
Za cigaretu,ali sada se eto  I ona pretvoriše
U pepeo,kao I moji snovi,
Ipak,vrijeme je da krenem u susret novom danu,
Nije tome razlog moja odlučnost
Da se ulovim u koštac s problemima,
Nego prazna boca jeftina vina ,
 Uglasli žar cigarete,
I ugasli žar očiju beskućnika.
Možda ću spontano hodajući pronaći cestu snova,
I dočekati novi dan s žarom u očima,
A ne žarom dogorjele cigarete.

©Walter William Safar