Pismo voljenoj
Dok Ti pišem ovo pismo,Jedina,
Prijeko je gluhonijemi vjetar
posve tiho i kradomice
otvorio vrata stare crkvice,
i stao raznositi molitve
po bjelim nebeskim poljima.
Gluhonijemi vjetar ne otvara moja vrata,
jer zna da su moje molitve
odavno presušile kao i suze.
Dok vječno vjerna samoća
raznosi moje strasti
po licu krvava obzorja,
moje uspomene polako umiru
na lomači demonske vatre zaborava.
Jedina,ne bojim se svoje smrti,
Bojim se smrti naših uspomena.
Sjećaš se,Jedina,
veselog pjeva zlaćane ptice
na latici crvene ruže,
kad si me znala darivati poljubcima,
vlažnim i zvonkim,
toplim i dremovnim.
Pero drhti u ruci,
baš kao i ona crvena ruža,
na kojoj nema više Tvojeg nježnog poljubca.
Znaš,Jedina,
jedna latica ruže treperi na povjetarcu
mnogo više od ostalih latica,
to je ona ista latica
koju si znala milovati
u praskozorju dana.
Njezino lice je posve ljudsko,
čeznutljivo i samotno,
poput mojega.
Gore pjeva zlatna ptica,
Tu dolje korača samoća za mojom sjenom.
Zašto ne dopušta da je ubiju?
Zato što njezin grob
leži tamo dolje gdje leže mnoge duše,
zato ljudski zakon ne vrijedi za nju.
I kad je gluhonijemi vjetar
stao sjetno šumiti
u zagrljaju izmorene noći,
Ja sam nastavio skitati svijetom
s neobjašnjivom nadom,
da ću kao slučajno
naletjeteti na Tebe.
Dane,mjesece i godine
odnio je hiroviti vjetar sudbine,
a Ti si i dalje ostala samo uspomena.
U umrlom me srcu ništa više ne boli,
Sve je tako daleko i beznačajno bez Tebe.
Ti si tako daleko
A Ja,
Ja nisam više ni u čemu sudjelovao.
I kad bi me ona zlatna ptica,
usred veselog pjeva,
slučajno pogledala u oči,
prožela bi me neopisiva sjećanja.
I dok se iznad njezine
uzdrhtale zlaćane glavice
uzdizalo plavo travanjsko nebo,
Ja sam znao da njezin pjev
putuje do nekog graničnog,
nevidljivog svijeta,
baš kao i sve naše uspomene.
Ne brini,Jedina,
doći će i taj dan,
naš dan,
kada će zlatna ptica
pjevati samo za nas,
i kada će ona latica ruže opet treperiti
u Tvojoj ruci,
baš kao i moja ruka
u Tvojoj ruci.
©Walter William Safar
bglavac
edin.kecanovic
