Sjedim na rubu sobe dok ista pjesma kruži zrakom, kao voda koja ne zna za odlazak. On hoda istom putanjom, precizno, gotovo sveto, kao da pod pamti njegove korake bolje nego ja. Pokreti su mu tihi, ali nepogrešivi, kao da slijedi mapu ucrtanu negdje ispod kože.

I mene tamo nema.

Ne traži me. Ne zove. Ne provjerava postojim li.
I baš tada, bez upozorenja, nešto u meni popusti.

Kao šav koji je godinama nosio previše, pa napokon popusti pod vlastitom težinom.
Kaput koji sam nosio toliko dugo da mi je urastao u ramena klizne s mene i padne i tek tada osjetim koliko me stezao.

Odjednom ne moram ništa.

Ne moram biti ruka koja vodi.
Ne moram biti glas koji objašnjava.
Ne moram biti potreban da bih bio vrijedan.

I to boli, tiho, uporno, kao mjesto na tijelu koje tek kad ga dodirneš shvatiš da je cijelo vrijeme bilo ranjeno.

Jer cijeli život sam bio navikao da vrijedim onoliko koliko me trebaju.
Koliko bez mene nešto zapne, pukne, stane.
Mjerio sam se tuđim prazninama i zvao to ljubavlju.

A on me, bez riječi, briše iz te jednadžbe, bez namjere, bez truda, samo postojanjem.

On hoda, sluša, gleda kroz prozor kao da vani postoji svijet koji nema ime.
Njegov svijet ne traži moj ulaz, ne otvara vrata, ne ostavlja pukotine.

I ništa se ne ruši.

Samo u meni nešto pukne, tiho, duboko, kao led koji se lomi ispod stopala, ali ne toneš.

Postajem tiši.
Kao soba nakon što netko ugasi svjetlo, a stvari ostanu na mjestu.
Kao dah koji više ne mora dokazivati da je živ.

Ponekad me povuče stara potreba, da uđem, da ga usmjerim, da budem most.
Ali njegov svijet nema rijeku koju treba prijeći.

I tu učim najteže:

Voljeti bez ruke.
Biti blizu bez dodira.
Postojati bez razloga.

Jer sve što sam bio učilo me da ljubav mora nešto učiniti.
A on me uči ljubavi koja stoji. Koja ne poseže. Koja ne ostavlja trag da bi bila stvarna.

Stojim sa strane, bez funkcije, bez imena.

I prvi put ne nestajem.

Samo stojim

i tek kad me ne treba, najviše sam uz njega.

Matija Gerić

Ruža u kamenu