Postoje noći kada mi se učini da je svijet sastavljen samo od tame, stakla i njenog pogleda kojeg nikada nisam dotaknuo, a ipak ga nosim u sebi kao ožiljak od hladnoće koji ne blijedi.

Ne dolazi ona kroz misli.

Misli su previše bučne za takve žene.

Ona dolazi kroz sitne stvari, kroz zvuk radijatora koji pucketa u gluho doba noći, kroz miris mokrog kaputa u hodniku, kroz trenutak kada vjetar pritisne prozor pa staklo kratko zadrhti, kao da netko izvana samo na tren provjerava jesam li još unutra.

Tada znam da negdje postoji žena s očima od sjevera.

Plavim očima.

Ali ne plavim kao razglednice mora ili ljetna jutra. Njene oči imaju boju mjesta na kojima sunce nikada ne požuri. Boju zaleđenih obala, duboke vode i neba koje je prestalo tražiti toplinu. Pogled od kojeg čovjek ne bježi, nego u njemu prvi put prizna koliko je bio umoran.

Ta žena miriše na snijeg koji se topi na vuni.

I na tišinu koja ostane nakon što svi odu, ali netko još uvijek stoji u sobi.

Poslije toga ostane trag borova nakon kiše i dima zarobljenog u kosi. Nešto daleko i tiho zaboli bez upozorenja, kao uspomena koja se ne sjeća trenutka nastanka, ali zna da pripada.

Čudno je koliko je osjećam.

Kao da je jednom davno prošla kraj mene i nije ništa uzela, ali je sve promijenila rasporedom svoje odsutnosti.

Ponekad je vidim kraj nekog mora dok vjetar nosi pahulje ukoso preko prazne obale. Ruke su joj skrivene u džepovima kaputa. Kosa joj udara o lice, a ona šuti onom šutnjom koju imaju ljudi koji su predugo razgovarali sa sobom.

I znam da ni ona ne pripada lako svijetu.

Takve žene nikada ne uđu u prostoriju do kraja. Kao da se boje da bi ih toplina mogla razuvjeriti od onoga što nose u sebi.

Napravljene su od zime i nježnosti u isto vrijeme.

Ne čeznem za njom zbog ljubavi kakvu ljudi obično traže.

Ne zamišljam obećanja ni rečenice koje se kasnije razbiju o jutro.

Čeznem za onim rijetkim osjećajem da bi kraj nje čovjek mogao prestati držati sebe uspravno samo iz navike.

Da bi mogao sjediti u tišini dok vani pada snijeg, slušati kako cijevi dišu kroz zidove i shvatiti da ne mora ništa dokazivati ni sebi ni mraku.

Jer njene oči nisu samo oči.

One su sjever.

Voda crna od dubine.
Led koji u mraku puca bez svjedoka.
Vjetar što prolazi između praznih kuća i nosi miris svega što nikada nije izrečeno.

I ponekad, pred san, dok dolje mokro šume ulice pod svjetlima, osjetim da i ona negdje stoji kraj prozora.

Možda bosa.
Možda umorna.
Možda budna iz istog razloga kao i ja.

I da tim svojim očima od sjevera već dugo traži nekoga.

Tiho.

Kroz maglu.

Matija Gerić