Noću najlakše čujem ono što dan uspije sakriti.

Kuća tada prestane glumiti običnu kuću. Zidovi se razmaknu u meni. Hladnjak kratko zareži u mraku. Drvo negdje popusti pod vlastitom starošću. Iz njegove sobe dolazi disanje, mirno, tanko, pravilno, kao mala svjetiljka koju ne smijem ispustiti iz vida.

On je tu.

U svom snu.
U svom svijetu.
U svemu što me drži budnim i kad više nemam snage biti jak.

Gledam ga i pomislim kako sam godinama učio njegov jezik bez rječnika.

Naučio sam kad šutnja znači mir, a kad opasnost. Kad pogled bježi jer je umoran, a kad zato što ga je svijet pogodio prejako. Naučio sam redoslijed stvari koje drugima izgledaju sitno, a nama drže cijelo nebo na mjestu.

I onda dođe ono pitanje.

Ne ulazi naglo.
Ne razbije vrata.

Samo sjedne kraj mene u mraku, staro i strpljivo.

Pa pita:

Tko će znati sve to kad mene ne bude?

Tko će znati da neke stvari ne smiju požurivati?
Da se čovjek može izgubiti i u vlastitoj majici ako ga dan uhvati krivo?
Da postoje pogledi koji ne traže odgovor, nego sklonište?
Da njegov svijet nije zatvoren, samo ima drukčije brave od našega?

Tada mi se u prsima napravi mjesto koje ne znam imenovati.

Nije to samo strah.

Strah je prejednostavan. Ovo je nešto dublje. Kao da netko iz mene polako vadi budućnost i stavlja je na stol, komad po komad, a ja moram gledati hoće li se raspasti čim maknem ruke.

Jer moje ruke su dugo bile njegov prijevod.

Njima sam otvarao vrata koja su njemu bila preglasna. Njima sam popravljao rubove dana. Njima sam spuštao svijet niže, da ga ne udari ravno u lice.

A ruke, znam, nisu vječne.

To je najteža istina koju otac ne izgovara pred djetetom.

Zato ga gledam dok spava i učim mrak njegovom imenu. Učim sobu da ga pamti. Učim jutra da mu prilaze polako. Učim vlastito srce da ne paničari pred svime što ne može kontrolirati.

I molim se bez velikih riječi.

Ne za čudo.
Čuda su previše bučna.

Molim za ljude s tihim rukama. Za nekoga tko u njemu neće gledati problem, nego kartu drugačijeg svijeta. Za nekoga tko će razumjeti da se ljubav ne mjeri time koliko netko liči na druge, nego koliko pažljivo naučiš ono po čemu je jedinstven.

Molim za svijet koji neće lomiti ono što ne zna pročitati.

A ja?

Ja ću, dok mogu, biti ovdje.

Na rubu kreveta.
Na rubu snage.
Na rubu svih svojih strahova.

Popravljat ću mu male brodolome prije nego ih itko nazove običnim danom. Čuvat ću njegove navike kao što se čuva vatra u kući koja je već jednom ostala bez topline. Učit ću ga koliko znam, voljeti koliko mogu, šutjeti kad treba, boriti se kad moram.

I ako me jednom ne bude tamo gdje me njegove oči traže, želim da u njemu ipak ostane nešto moje.

Ne tuga.

Ne praznina.

Nego trag.

Da u nekom teškom jutru, kad svijet opet postane preoštar, osjeti negdje duboko da nije sam. Da ga je netko davno volio tako pažljivo da je i poslije sebe ostavio putokaze u zraku.

Jedan u načinu kako se zakopčava jakna.
Jedan u mirisu čiste posteljine.
Jedan u tišini koja ne prijeti.
Jedan u svakoj ruci koja mu priđe bez žurbe.

Jer ja ne mogu pobijediti vrijeme.

Mogu samo, dok sam ovdje, učiti svijet kako se prilazi mom Karlu.

Polako.
Tiho.
Bez lomljenja.

A kad mene jednom ne bude, neka ne ostane samo prazno mjesto uz njega.

Neka ostane moj trag u svakoj dobroj ruci koja ga neće požurivati.

I neka ga netko, barem jednom, pogleda onako kako ga ja gledam.

Ne kao brigu.

Ne kao teret.

Nego kao cijeli moj svijet
koji još uvijek hoda.

Matija Gerić