Najprije pronađi glavu.

Ne mora biti tamo gdje si je ostavio. Ponekad visi na jednoj rečenici. Ponekad se kotrlja pod tuđim mišljenjem. Ponekad je cijeli dan nosiš na ramenima, a tek navečer shvatiš da u njoj nitko nije bio kod kuće.

Ne paničari.

To se događa ljudima koji su predugo bili svoja vlastita hitna služba.

Srce ne vraćaj odmah na mjesto.

Neka malo leži sa strane. Umotano u krpu svakodnevice. Na hladnom, gdje ne može odmah početi kucati za vrata koja se nisu otvorila, za glasove koji su dolazili samo kad im je trebala toplina, za ruke koje su znale uzeti, ali nisu znale ostati.

Srce je opasno kad je gladno ljubavi.

Kosti slaži pažljivo.

Ne onim redom kojim su pucale, nego onim redom kojim moraš ustati. Prvo kralježnicu. Nju ne traži u drugima. Ljudi često dođu s lijepim riječima, a odu s jednim tvojim kralješkom u džepu.

Zatim rebra.

Ne zbog ljepote.
Zbog zaštite.

Čovjek bez rebara prebrzo povjeruje svakom dodiru.

Ruke ostavi za kraj.

One uvijek misle da moraju prve. Da popravljaju, nose, spašavaju, drže vrata, hvataju tuđe padove, miluju ono što ih je ugrizlo.

Reci im: danas ne.

Danas neka budu samo ruke. Ne mostovi. Ne dizalice. Ne zakrpe na tuđem rasulu. Samo dva umorna alata koja još pripadaju tebi.

Ako pronađeš dušu, ne peri je do bijelog.

Bit će po njoj tragova tuđih cipela, malo pepela, malo stare soli, nekoliko rečenica koje su ušle preduboko i sada hrđaju iznutra.

Ne srami se toga.

Čiste duše često nisu ništa preživjele.

Samo je otresi. Kao kaput nakon kiše. Neka s nje padne sve što nikada nije bilo tvoje.

Glas provjeri posljednji.

Ako još može reći “ne”, živ si.
Ako još može reći “dosta”, vraćaš se.
Ako još može izgovoriti vlastito ime bez isprike, nešto se u tebi već diglo na noge.

Ne mora zvučati lijepo.

Neka zvuči kao vrata koja se prvi put zaključavaju iznutra.

Kad se sastaviš, ne žuri među ljude.

Oni vole provjeravati šavove. Pitat će zašto si drugačiji, zašto si tiši, zašto više ne trčiš na svaki poziv, zašto tvoje oči imaju novu ogradu.

Ne objašnjavaj.

Čovjek koji se jednom skupljao s poda nema obavezu biti mekan prema onima koji su hodali preko njega.

Samo stani.

Ne ravno kao junak.
Nego stvarno.

Malo krivo. Malo napuklo. Malo nezgodno sastavljen.

Ali stani.

Jer nije čudo kad čovjek ostane cijeli.

Čudo je kad se raspadne,
pa odbije ostati nečiji otpad.

Matija Gerić