Ponekad se noću probudim i osjetim ga.

Ne strah.
Ne tugu.
Nešto teže.

Nešto što sjedi duboko u prsima kao kamen koji nije pao u mene, nego ondje godinama rastao. Bez zvuka. Bez imena. Zovem ga, Mrak.

On ne plače.
On ne viče.
Samo šuti i gleda me.

Podsjeća me na sve ono što sam zakopao da ne bih vlastitu težinu istresao po onima koji nisu krivi što je nosim. Na želje koje sam stišao prije nego što su dobile glas. Na riječi koje su ostale pod jezikom. Na sve one trenutke u kojima sam sam sebi stao na grlo i nazvao to razumom.

Ležim u krevetu, a tijelo mi je teško.

Ne od umora.

Od svega što u sebi držim da ne pukne na krivom mjestu.

Jer se s vremenom naučiš stisnuti prije nego što itko primijeti da u tebi nešto raste. Naučiš progutati glas, smiriti čeljust, spustiti pogled, izgovoriti običnu rečenicu dok ti se iznutra sve opire toj običnosti.

A ja se još uvijek opirem.

U šakama mi se skupi toliko toga da bih ih mogao stisnuti dok nešto u meni napokon ne popusti. Ne zato da povrijedim. Nego zato što više ne znam kamo s tom težinom.

U meni postoji zagrljaj koji nije mekan, nego očajan.

Onaj u kojem se čovjek ne spašava lijepim riječima, nego time što se na trenutak ima za što uhvatiti dok tone.

I glas.
Taj glas.
Godinama zatvoren negdje iza zuba.
Htio bih ga pustiti tako jako da se noć okrene prema meni.

A onda plakati. Bez srama. Bez objašnjenja. Bez ruke preko lica.

Ali ne radim ništa.

Samo ležim u mraku i slušam kako vlastito tijelo diše kao netko koga sam predugo držao zatvorenog.

Ponekad se uhvatim kako gledam svoje ruke.

Te iste ruke koje su držale dijete. Koje su radile. Koje su milovale. Koje su znale biti nježne i kad u meni ništa nije bilo nježno.

I možda me baš zato uznemire.

Jer na njima se ništa ne vidi.

Ni ono što su zadržale.
Ni ono što su pustile.
Ni ono što su morale prešutjeti.

Šute bolje od mene.

A sad mi izgledaju kao ruke stranca.

Kao da pripadaju nekome tko je nekad bio opasan. Nekome tko je znao stati uspravno pred vlastitu vatru i ne ispričavati se što gori.

I najgore od svega, ne mrzim taj mrak.

U njemu barem nema glume.

Nema osmijeha koji služi kao zavjesa. Nema onog mirnog glasa koji govori “sve je u redu” dok se u tebi nešto cijelu noć nije vratilo na svoje mjesto.

U njemu sam ja koji želi. Ja koji pati. Ja koji bi razbio tišinu, ne zato da nekoga uplaši, nego da napokon čujem vlastiti glas bez lanca oko vrata.

Možda muškarac ne postane tvrd zato što nema što osjećati.

Možda postane tvrd jer je predugo osjećao previše, a nije imao kamo s tim.

Pa nauči hodati normalno dok u njemu nešto hoda po staklu. Nauči govoriti tiho dok mu se iznutra lomi željezo. Nauči biti dobar, pristojan, smiren, upotrebljiv.

A negdje ispod svega toga ostane on.

Mrak.

Ne neprijatelj.

Ne spas.

Samo dio mene koji još uvijek ne pristaje biti pokopan.

A tišina?

Tišina nije mir.

Tišina je samo tanko crno staklo između mene i svega što u meni još udara tražeći izlaz.

Matija Gerić