U ladici, ispod starih papira i jednog ključa koji više ne znam čemu pripada, stoji mali crni film.

Nerazvijen.

Bez datuma, natpisa, ijednog traga koji bi mi rekao iz kojeg se dana odlomio.

Samo hladna plastika i komadić trake koji viri iz uskog proreza, kao da je nešto krenulo van pa stalo.

Ne znam što je na njemu.

Možda ništa.
Prst preko objektiva.
Komad ceste.
Nečije rame uhvaćeno slučajno.
Moje lice iz vremena kad još nisam znao kakav ću čovjek postati. Stvari koje su ostale u meni kao negativi.

To je sve što znam.

I zato ga nisam bacio.

Ne zbog uspomene.

Uspomene su već obrađene. Ispričane. Uljuđene. Naučene kako da stoje pred ljudima.

Ovo nije uspomena.

Ovo je nešto prije toga.

Mali crni komad nečega što još nije pristalo biti viđeno.

Ponekad ga uzmem u ruku dok tražim baterije ili račun.

Malen valjak, bezobrazno lagan. Prelagan za zastoj koji napravi u meni.

Palac prijeđe preko plastike.

Ništa.

Nema slike, dokaza, lica koje bi me pogledalo natrag.

Samo predmet.

A u njemu možda cijeli jedan trenutak koji još nije naučio govoriti.

Tko zna što fotoaparat uopće uhvati kad čovjek pritisne dugme, da li je to trenutak ili mjesto na koje je taj trenutak pobjegao.

Ne bacam ga.

Vratim ga među papire, ključ i sitnice koje su izgubile razlog, ali ne i mjesto.

Zatvorim ladicu.

I taj mali mrak ostane tamo.

Ne kao tajna.

Više kao nešto moje što još nije pokvareno pogledom.

Matija Gerić