Nekad me neki miris zatekne nespremnog.

Ne mora biti jak.

Dovoljno je malo benzina u zraku, malo starog drveta nakon kiše, malo prašine dignute s betona i odjednom se u meni otvori vrijeme koje nisam zvao. Vrijeme bez sjaja, bez reklama, bez plastike koja glumi život.

Vrijeme koje je imalo težinu.

Fićo parkiran nakrivo, kao da se s cestom posvađao još jučer i nije joj oprostio. Vrata mu se nisu zatvarala, nego nagovarala.

Lim tanak, ali tvrdoglav. Volan hladan pod prstima. Sjedala su mirisala na staru tkaninu, ustajalo ljeto, znoj i one tvrde bombone od mentola koji su se uvijek negdje kotrljali po pretincu. Nije to bio miris udobnosti. Više miris nečega što je preživjelo previše ruku, previše vožnji i previše čekanja na suncu.

Kad bi se upalio, nije radio tiho.

Tresao se cijelim tijelom, kao pas koji je prespavao zimu pa se vraća među žive. Motor bi zakašljao, progutao malo zraka, pa se uhvatio za sebe. Iz auspuha bi izašao onaj težak, siv miris jutra koje još nije odlučilo hoće li krenuti. Nikad nisi znao hoćeš li se toga dana voziti ili krenuti pješice. Fićo je imao svoje raspoloženje, a ono se nije dalo požuriti.

I sve oko njega imalo je svoj zvuk.

Vrata šupe zapela bi baš onda kad nosiš nešto teško.

Radio iz susjednog dvorišta malo krči, malo pjeva, malo nestane, pa se vrati kao da se i sam predomislio.

Negdje netko iznese tepih preko ograde i istuče iz njega cijelu jednu godinu prašine. Iz njega se digne miris zatvorenih soba, mokrih zidova, zime koja se uvukla u tkaninu i ostala ondje dulje nego što je trebala.

Nije to bilo lijepo vrijeme.

Ne želim ga takvim lagati.

Bilo je grubo. Neravno. Puno čekanja. Puno stvari koje nisu radile kako treba. Puno ruku koje su mirisale na sapun, zemlju, mast i metal. Puno odjeće koja se sušila na štriku i pokupila dim iz tuđeg dimnjaka. Puno podova koji su škripali pod bosom nogom kao da se kuća buni što je netko opet prešao preko nje.

Ali ništa nije bilo prazno.

Ni tišina.

Ni čekanje.

Ni miris ručka koji se probijao kroz stubište i miješao s linoleumom, starim novinama i zrakom koji je satima stajao u hodniku.

Ni ono kad stojiš sa strane, ne znaš kamo s rukama, a svejedno osjećaš da pripadaš tom prizoru više nego mnogim razgovorima kasnije.

I možda me baš to danas najviše pogodi, što sam tada znao biti prisutan bez da me itko mora primijetiti.

Čak su i predmeti imali svoje ponašanje.

Vrata se nisu samo zatvarala, nego su tresnula. Staklo se nije samo pomicalo, nego je zapinjalo, grebalo, spuštalo se milimetar po milimetar. Ključ u bravi nije bio tiha mala radnja, nego cijeli obred: metal uđe, zapne, okrene se, nešto unutra klikne kao stari zub. I sve je ostavljalo miris na prstima. Hrđa. Prašina. Guma. Malo ulja. Malo tuđeg rada.

A meni je, izgleda, baš taj otpor ostao u kostima.

Nedostaje mi zvuk stvari koje se nisu predavale odmah. Zvuk Fiće koji kašlje prije nego primi gas. Zvuk kamenčića pod gumama. Zvuk kazete koju olovkom vraćaš , jer joj je traka izašla kao crijevo iz ranjene životinje. I onaj miris magnetofonske trake, zagrijane od previše preslušavanja, kao da se i pjesma mogla umoriti od čovjeka.

Ne zato što je tada bilo bolje.

Možda nije.

Možda smo samo manje bježali od onoga što se moglo osjetiti.

Danas se sve otvara bez zvuka.
Sve radi bez molbe.
Sve nestane prije nego što stigneš naučiti gdje zapinje.

A ja još uvijek u sebi nosim taj stari mehanizam.

Nešto što se ne pokreće na dodir.
Nešto što mora škripnuti, zapeti, zaboljeti malo pod rukom.

Ne nedostaje mi prošlost.

Nedostaje mi svijet koji je imao što reći
tek kad zapne.

Matija Gerić