Samo se nemoj predati.

Ne danas, dok ti srce lupa negdje nisko, kao da netko u podrumu tijela još uvijek traži izlaz. Ne sada, kad su ti ruke pune svega što se ne smije ispustiti, a prsti već šute od umora.

Život zna doći težak i neuredan.
S mirisom mokrog betona, hladne kave i neizgovorenih rečenica.
S onim tupim zvukom jutra koje se vuče po kuhinji, dok žlica udari o šalicu i odjednom shvatiš koliko čovjek može biti sam usred vlastitog disanja.

Ali nemoj se predati.

Ne zato što će odmah biti bolje.
Možda neće.

Možda će i sutra stol biti isti.
I prozor.
I tišina u sobi.

Ali negdje, ispod svega što te pritisnulo, još postoji nešto što nije pristalo umrijeti.

Čuješ ga ponekad.

U kratkom zastoju između dva daha.
U škripi poda kad ustaneš, iako ne znaš zašto.
U mirisu kiše koja se zadrži na rukavu, kao da je nebo na trenutak spustilo čelo na tebe.

Možda te ovoga puta neće pronaći sreća.
Možda samo jedan običan trenutak koji neće boljeti.
Jedan dah koji neće zapeti u prsima.
Jedan pogled u kojem nećeš morati slagati lice.

I to neka bude dovoljno za početak.

Ne moraš danas biti veći od svega što te slomilo.
Dovoljno je da ne legneš sasvim u ono što te zove dnu.

Ostani još malo.

Ne zbog svijeta.
Svijet često kasno shvati koga je umarao.

Ostani zbog onog jutra koje još ne zna tvoje ime, ali već negdje hoda prema tebi.
Bez buke.
Bez obećanja.
Samo s malo mjesta u rukama.

A ti, kad dođe, nemoj se čuditi.

Nisi ti propao.
Samo si predugo stajao tamo gdje život nije znao biti nježan.

I možda baš sutra, kad više ništa ne budeš očekivao, nešto se u tebi pomakne.

Tiho.

Ne kao nada.

Nego kao onaj prvi, nećujni trzaj zemlje
ispod mrtvog stabla
kad korijen, duboko u mraku,
odluči još jednom probati svijet.

Matija Gerić