U jednom trenutku sve u tebi potrči na različite strane.

Misao udari u misao, dah se spotakne o vlastito grlo, srce napravi nagli trzaj kao da je čulo nešto što nitko drugi nije. Lice još miruje, ali unutra već padaju stolice, pucaju konci, nešto sitno i važno bježi iz ruku.

Netko je možda rekao samo jednu riječ.

Običnu.

Ali ta riječ ne ostane riječ. Uđe kroz uho i postane kamenčić pod jezikom, trn pod noktom, hladna igla u mjestu gdje si se cijeli dan jedva držao. I odjednom više nisi tamo gdje stojiš. Malo se odmakneš u sebi. Kao da te vlastito tijelo skloni u stranu da primi udarac umjesto tebe.

Ramena prva znaju.

Spuste se nevidljivo, jedva, ali u tom sitnom padu ima težine mokre zemlje. Prsti se skupe, nokat pronađe dlan. Čeljust se zatvori. Ne jako. Dovoljno da riječ ne izađe. Dovoljno da ostane unutra i napravi nered.

Misli tada postanu nespretne.

Ne jure ravno, nego zapinju jedna o drugu, kao mokre šibice u kutiji. Jedna hoće reći: nije ništa. Druga joj podmetne nogu. Treća se razbije prije nego dobije oblik. U glavi se napravi zbrka sitnih zvukova: škripanje krede po ploči, suhi šum papira koji se gužva u džepu, ono nečujno pucketanje kad se nešto tanko savije previše puta.

Sve miriše na prenaglo ugašenu svijeću.

Na dim koji se ne vidi, ali ostane u nosu.

I tada više ne znaš koja je misao prva počela padati. Samo osjetiš kako se sve u tebi sudara bez reda, kao da je netko prosuo punu ladicu sitnih stvari po mraku, pa sada svaki komadić traži svoje mjesto, a nijedan ga ne nalazi.

I nemaš kamo s tim.

Usta ne znaju.
Ruke ne znaju.
Pogled ne zna gdje bi stao.

Samo tijelo zna.

Ono počne skupljati svu tu vrelinu iza očiju, kao da iz ruševine spašava jednu malu, prozirnu stvar. Grlo se stegne. Dah postane tanak. Iza nosa zapeče. Trepavice otežaju.

Vani prođe vjetar.

Ne velik. Tek toliko da dotakne lice ondje gdje obraz počinje žariti, kao da se sva zbrka iznutra popela pod kožu. Ne ohladi odmah. Samo pređe preko tog vrelog mjesta i ostavi na njemu tanku hladnoću, jedva dovoljnu da tijelo shvati koliko je gorjelo.

I tada se u oku skupi ona mala, slana težina.

Ne miriše kao voda.

Više kao koža poslije dugog zadržavanja daha. Kao dlan koji je predugo bio stisnut. Kao nešto toplo, skriveno i umorno, što je napokon pronašlo uski izlaz iz tijela.

Tada krene suza.

Ne kao plač.

Kao prvo hlađenje onoga što je iznutra već počelo gorjeti.

Vrela je dok izlazi. Mala, a puna svega. Puna onoga što se nije znalo reći, puna mjesta na kojem se čovjek osjetio krivo složen za ovaj svijet, puna tog tihog nepripadanja koje ne viče, nego samo sjedi pod kožom i čeka najmanji dodir da se raspukne.

I tada kap sklizne niz lice.

Ne kao kraj.

Nego kao jedini izlaz koji se nije slomio putem.

Na koži ostane malo soli.

I ono što se cijeli dan raspadalo bez glasa, napokon dobije oblik dovoljno malen da ga obraz može podnijeti.

Matija Gerić