Čovjek najtiše pripada ondje gdje ga netko ne drži rukama, nego ga se usred običnog dana odjednom sjeti.

Bez razloga. Bez najave. Kao kad se u zatvorenoj sobi iznenada osjeti miris kiše, iako prozor nije otvoren.

Ima takvih mjesta u čovjeku. Mala, skrivena, bez imena.

Ne vidiš ih na licu, ne čuješ ih u glasu, ali postoje. Tamo netko odloži tvoje ime kao šal preko naslona stolice. Tamo jedna misao napravi prostor, pomakne umor, utiša škripu svijeta.

I ti budeš ondje, a da nisi došao. Bez koraka. Bez kucanja. Samo se pojaviš u nečijoj nutrini kao topla prašina u zraku kad sunce oboji stari pod blagim zlatom, a kuća na trenutak utihne kao da i sama nešto pamti.

Možda je to najtiši oblik blizine. Ne ona koja traži dokaz, dodir, obećanje.

Nego ona koja se dogodi dok netko pere šalicu, spušta pogled kroz mokro staklo, čuje negdje daleko žlicu kako dodirne tanjurić, pa mu kroz grudi prođeš ti.

Ne cijeli. Ne glasno.

Samo jedan komadić tebe.

Miris tvoje košulje. Način na koji šutiš kad nešto osjetiš preduboko. Tvoja rečenica koja se vrati kad je dan već umoran i kad se svjetlo u kuhinji počne lijepiti za zidove.

Biti u nečijim mislima nije isto što i biti zarobljen. To nije kavez od čežnje, ni soba zaključana iznutra.

To je više nalik vatri koja se ne vidi izvana, ali zbog nje čovjek ne promrzne do kraja. Netko nastavi hodati, razgovarati, smijati se, kupovati kruh, zatvarati vrata, a ipak te negdje pod rebrom nosi kao malu, tvrdoglavu toplinu koja odbija ugasnuti.

I možda zato nečije misli znaju biti ljepše od nečijih ruku.

Ruke ponekad puste. Vrata se zatvore.

Stolica ostane prazna i hladna. Ali misao, ako je prava, ne pravi buku. Samo se vrati. Tiho. Kao miris dima u kosi nakon davne vatre.

I tu, u tom nevidljivom mjestu, ne na trgu, ne u gomili, ne ondje gdje te drugi gledaju i mjere, čovjek ponekad bude najviše živ. Ne zato što je blizu, nego zato što je nekome ostao dovoljno duboko da ga dan sam od sebe izvuče na površinu.

Ne na dlanu.

Ne pred vratima.

Nego u nekom tko zastane nasred dana, bez ikakvog razloga i iznutra se malo ugrije.

Kao kad vatra napokon dohvati drvo koje je dugo mirisalo na kišu.

Matija Gerić

Dah ruže