Postoje ljudi koji osjećaje nose kao riječi.
Ja ih čujem drugačije.

Tuga, na primjer, nema lice. Ona je tamnoplavi zvuk žlice koja u ponoć dotakne dno prazne šalice. Kratak, hladan ton koji zazvoni kroz kuhinju i ostane visjeti u zraku kao kap kiše koja ne zna pasti. Nakon njega sve postane nekako sporije, čak i sat na zidu zvuči kao da hoda bos.

Sreća kod mene nikada nije žuta. Ona je mekana i bijela, poput zavjese koju ranojutarnji vjetar podigne tek toliko da soba udahne. Ponekad je prepoznam samo po toplini koja ostane na mjestu gdje je netko maloprije sjedio. Po udubljenju na jastuku koje još čuva oblik nečije glave. Po mirisu kože koji ostane u zraku kraće nego što srcu treba da ga zaboravi.

Nedostajanje ne ulazi na velika vrata.
Dođe sitno, gotovo neprimjetno.
Kroz praznu polovicu kreveta koja ostane hladna.
Kroz šalicu koju instinktivno izvadiš, pa je vratiš natrag.

Ponekad mi se učini da nedostajanje ima svoje tijelo, da sjedi pokraj mene i prebire po kostima kao po starom klaviru koji više nitko ne ugađa. I svaki dodir po toj unutarnjoj tišini proizvede ton koji čujem samo ja.

Ponekad sjedim u mraku, dok iz druge sobe dopire tiho disanje mog dječaka. Tada kuća više ne izgleda kao kuća, nego kao brod koji negdje usred noći pokušava ostati na površini. I ja slušam to disanje kao što neki ljudi slušaju molitvu.

Tada me presiječe misao koliko čovjek može biti pun ljubavi i istovremeno strašno sam.

Jer postoje zagrljaji koji godinama ne dotaknu tvoju kožu, a tijelo ih ipak pamti. Kao ožiljak kojeg nemaš pod prstima, ali znaš točno gdje boli kad se vrijeme promijeni.

Tada nedostajanje dobije boju.
Ne sivu. Ne crnu.
Nego boju kože na rukama koje predugo nemaju koga dotaknuti.

A ljubav…
Ljubav nije crvena. Crvena je preglasna za nju.
Ljubav je jedva vidljiva toplina na koži, na mjestu gdje je netko dugo držao dlan. Zvuk sporog disanja osobe koja spava kraj tebe, potpuno nesvjesna da ti je upravo spasila noć.

Možda zato ljudi najviše bole u tišini. Ne kada odlaze, nego kada nakon njih sve ostane isto. Isti stol. Ista vrata. Ista noćna lampa koja gori do kasno. Samo nema onoga zbog koga je svjetlo imalo smisla.

I onda, jednog dana, više se ne sjećaš glasa.
Ostane samo tišina.

Prašina na prozoru kojeg nitko dugo nije otvorio.
Boja tišine koju nitko više ne otvara.

Matija Gerić