Danas se kod jednog čovjeka očekuje promjenjivo unutarnje stanje.

Ujutro moguća blaga ukočenost duše.

Najviše oko prvog ustajanja, kad tijelo već zna kamo treba, ali čovjek još nije sasvim pristao biti budan. Stopala će pronaći pod. Ruke će pronaći posao. Glava će se praviti korisna. Srce će, kao i obično, kasniti nekoliko minuta za ostatkom njega.

U predjelu kuhinje očekuje se umjerena tišina.

Moguće je kratko gledanje u hladnjak bez jasnog razloga. Mlijeko će biti tamo gdje treba, sir će se držati dostojanstveno, a pola limuna u vratima hladnjaka izgledat će kao netko tko je preživio više nego što se od limuna očekuje.

Čovjek će ga pogledati i pomisliti:
dobro, nismo još najgori.

Oko osam sati mogući su prvi vanjski utjecaji.

Netko će na ulici zalupiti vratima malo preglasno. Netko će se nasmijati onim smijehom koji ne traži dopuštenje. Negdje će pas lajati kao da zna sve tajne i jedva čeka da ih kaže. Čovjek će proći pokraj svega toga s licem čovjeka koji ide svojim poslom, a iznutra će mu se pomicati sitni namještaj.

U području prsa očekuje se tlak neizgovorenog.

Nije opasno za okolinu.

Samo za njega.

Moguće su povremene misli koje dolaze bez najave: jedna osoba koju nije planirao spomenuti ni sebi, jedan razgovor koji je završio, ali nije otišao, jedan zagrljaj koji je tijelo zapamtilo tvrdoglavije od pameti.

Koža danas može biti nepouzdana.

Posebno ako netko prođe preblizu.

Jedan miris kose mogao bi izazvati kratko zamućenje dana. Jedan rukav koji okrzne njegovu ruku mogao bi otvoriti arhivu dodira. Jedno “jesi dobro?” izgovoreno običnim glasom moglo bi napraviti veću štetu od tri uvrede i jednog računa za struju.

Preporučuje se oprez s nježnošću.

Čovjek se na grubost već nekako naviknuo.

Nježnost ga još uvijek zna zateći nespremnog.

U prijepodnevnim satima očekuje se susret s ljudima koji znaju sve.

Bit će ih nekoliko.

Jedan će znati kako bi on trebao živjeti.
Drugi će znati što bi trebao pustiti.
Treći će znati da “nije to ništa”.

Sva trojica neće znati skuhati kavu bez da prospu šećer po pola stola, ali će o tuđem životu govoriti precizno kao kirurzi.

Čovjek će ih slušati mirno.

Ne zato što nema odgovor.

Nego zato što je ponekad najveći dokaz zrelosti ne udaviti nekoga objašnjenjem.

Na području osmijeha očekuju se kratkotrajna razvedravanja.

Jedna glupost izgovorena u prolazu mogla bi ga nasmijati prije nego što se sjeti da je umoran. Smijeh neće trajati dugo, ali bit će stvaran. Onaj kratki, iz trbuha, pomalo zahrđao, kao vrata podruma koja se nisu otvarala cijelu zimu.

Moguće je da se čovjek sam sebi učini smiješan.

Još nije sve otišlo k vragu ako čovjek može pogledati vlastiti kaos i reći:
bravo majstore, još samo da nam rep naraste, jer rogove već imamo, pa smo kompletni.

Poslijepodne se očekuje povećana osjetljivost na sitnice.

Na poruku koja ne stiže.
Na ime koje netko izgovori za susjednim stolom.
Na pjesmu iz auta koji prođe prebrzo.
Na miris kruha iz pekare, jer kruh uvijek bezobrazno podsjeća na dom, čak i kad čovjek ne zna gdje mu je dom taj dan.

Moguća je pojava umora u kostima.

Ne onog običnog, poslije posla.

Nego onog koji sjedne duboko, skine cipele i ponaša se kao da je kupio stan u čovjeku.

U tom razdoblju ne preporučuje se donošenje velikih zaključaka o životu.

Tada i najnormalniji čovjek može povjerovati da je cijeli svijet krivo složen, da su svi otišli, da ništa nema smisla i da je možda baš on trebao roditi kao ormar, jer barem ormar zna čemu služi.

Predvečer moguća blaža toplina.

Ne velika.

Ne filmska.

Više onako, ljudska.

Netko će ga možda pozdraviti iskreno. Netko će ga pitati nešto bez skrivenog noža u glasu. Netko će mu pridržati vrata. Sitnica, da. Ali čovjek koji dugo nosi težinu zna da sitnice nisu sitnice. Sitnice su čavli kojima se dan drži da se ne raspadne.

U području srca stanje će ostati promjenjivo.

Povremeno će preskočiti na staru uspomenu. Povremeno će se smiriti bez objašnjenja. Povremeno će boljeti točno ondje gdje nitko ne može staviti ruku.

Ali radit će.

Tvrdoglavo.

Kao stari radio koji hvata samo dvije stanice: jednu s tugom, drugu s nadom, i obje šume.

Navečer se očekuje povratak svega što je dan ljubazno odgodio.

Tišina će doći uredno, bez kašnjenja. Sjest će negdje blizu njega i ponašati se kao gost kojeg nitko nije pozvao, ali svi znaju da ima ključ.

Čovjek će tada čuti više nego preko dana.

Čut će sebe.
Čut će ono što nije rekao.
Čut će nečiji smijeh iz prošlosti kako lupa žličicom po rubu pamćenja.

Moguće su kratke unutarnje oborine.

Bez svjedoka.

Bez drame.

Samo oči koje na trenutak odustanu od glume.

Noću se očekuje najniža temperatura u mislima.

To je vrijeme kad čovjek najtočnije zna što ga boli, a najmanje zna što s tim. Jastuk će biti pretanak za glavu punu neizgovorenog. Mrak će biti previše razgovorljiv. Zidovi će šutjeti onom vrstom šutnje koja ne smiruje, nego vraća sve što je čovjek preko dana sakrio u džepove.

A srce će, bezobrazno živo, nastaviti kucati kao da ništa nije potpisalo predaju.

Ipak, ne očekuje se nestanak.

Jer u najdubljem dijelu noći postoji jedno stabilno područje.

Malo.

Toplo.

Gotovo tiše od misli.

Tamo gdje diše dječak.

I sve što je u čovjeku tijekom dana škripalo, pucalo, kasnilo, preskakalo i pravilo se hrabro, odjednom se okrene prema tom dahu.

Ne savršeno.

Ne cijelo.

Samo dovoljno.

Zato će i sutra ustati.

Prije svjetla.
Prije buke.
Prije svijeta.

I opet će rukama pridržati jutro,

da ne padne na dijete.

Matija Gerić