Ne znaš što je.

Samo odjednom više nisi isti.

Ne dogodi se ništa veliko. Ne zatrese se zemlja. Ne padne nebo na koljena. Samo se nešto nevidljivo zavrti oko tebe, tako blizu da ti vlastita težina na trenutak postane strana.

Mrak može ostati.

Neka ga.

Neka se nasloni na večer, crn i tvrdoglav. Neka trn leži ondje gdje je legao, blizu srca, kao sitni čuvar nečega što nije smjelo biti zaboravljeno. Nije svaki trn rana. Neki samo drže mjesto za ono što je jednom procvjetalo preblizu krvi.

A to nešto i dalje kruži.

Oko srca.

Oko uma.

Oko onog dijela tebe koji se ne javlja kad ga zoveš, ali se pomakne kad ga nešto prepozna.

Nema glas, a utiša te. Nema ruke, a dotakne ono što nitko nije znao naći. Nema lice, a ipak ga osjetiš kao blizinu koja ti ne prilazi izvana.

Misli se razmaknu.

Ne naglo.

Više kao trava kad preko nje prijeđe životinja koju ne vidiš. Srce se pomakne iz svoje stare tvrdoće. U grudima se otvori malo prostora, jedva dovoljno za jedan uzdah, ali baš toliko treba da čovjek više ne bude potpuno zatvoren u sebi.

I ništa se ne objašnjava.

Samo negdje u tebi nešto postane mekše, a ne slabije. Živo, a bez buke. Kao da je netko iznutra pomaknuo sitan zasun i pustio zrak ondje gdje ga dugo nije bilo.

Ne znaš odakle je došlo.

Možda iz noći.

Možda iz trna.

Možda iz nečega što si nosio predugo, pa se samo od sebe stanji do daha.

A onda shvatiš.

Sve je počelo u jednom sasvim malom pokretu.

Kad si se nagnuo nad ružu.

Kad si zatvorio oči.

Kad je njezin miris ušao u tebe bez pitanja, bez kucanja, bez imena i ostavio pod nepcem nešto sitno, gotovo sveto, kao da je zrak prvi put imao okus.

I ono što je kružilo oko srca i uma nije bilo ništa drugo nego taj trenutak koji nije htio proći.

Ruža je ostala pred tobom.

Trn je šutio.

A ti si još dugo stajao nagnut nad njom, kao čovjek koji se nagnuo nad cvijet i više se nije znao uspraviti.

I disao.

Polako.

Da se ne razbije ono nevidljivo.

Matija Gerić

Dah ruže