Svatko od nas crta svoj svijet.

Netko ga počne tiho, kao dijete koje još ne zna ime za boju, ali zna gdje ga boli. Prvo povuče jednu nesigurnu crtu, pa drugu. Malo neba preko rane. Malo zemlje pod noge. Jedan prozor ondje gdje je dugo bio zid. Jednu pticu koja ne mora znati letjeti savršeno, samo mora imati dovoljno srca da se ne boji zraka.

I nije važna ruka. Važno je što iz nje izlazi.

Jer ima ljudi koji uzmu najskuplje boje, a na platnu ostane hladno. Sve pravilno, sve uredno, sve bez daha. Kao soba u kojoj nikada nije ostala šalica na pola puna, ni kap znoja na jastuku, ni nečiji glas zaglavljen u kvaki. Ima i onih koji nemaju gotovo ništa. Samo malo umora pod noktima, malo soli na obrazima, malo starog svjetla u džepu. Pa ipak, kad dotaknu platno, iz njih izađe nešto živo.

Ne lijepo na prvi pogled.

Nego istinito.

A istina uvijek ima svoju boju. Ponekad je mutna. Ponekad je boja mokrog kamena, zguljenog koljena, kruha ostavljenog na stolu nakon dana koji je predugo šutio. Ponekad miriše na dim, na kišu, na majicu koja je upila nečiju brigu. Ali ako u njoj ima duše, i rana može postati nijansa. I mrak može dobiti rub. I čovjek može, bez puno riječi, nacrtati mjesto u kojem se još može disati.

Ali postoje i oni koji ne znaju što bi sa svojim platnom.

Stoje pred njim ljuti. Uvjereni da im je život zatajio boje, da im je netko ukrao svjetlost, da su drugi dobili ljepši kist, mirniju ruku, mekše jutro. Ne vide da im boje leže pred nogama, zgažene u prašini vlastite gorčine. Samo ih ne znaju pomiješati. Previše crnila u dodiru. Previše zavisti u potezu. Previše tuđe sreće zapelo im je pod zubima, pa vlastitu ne umiju ni okusiti.

Pa gledaju u nečiji svijet.

U tuđe prozore. Tuđe vrtove. Tuđe nježnosti. Tuđe male, mukom nacrtane svjetiljke. I čini im se da je tamo sve lakše. Da su tamo ljudi ljepši, boje čistije, nebo poslušnije. Ne vide prste koji su krvarili dok su držali taj kist. Ne vide noći u kojima se svjetlo crtalo gotovo naslijepo. Požele ući unutra, ne kao gost, nego kao oluja. Ne da bi razumjeli. Ne da bi naučili. Nego da bi uzeli, premjestili, ogrebali, zamutili vodu u kojoj se netko napokon ogledao bez straha.

A ne može se tako u lijep svijet.

Ne možeš ući blatnim srcem i tražiti da ti ruže oproste trnje koje nosiš u šakama. Ne možeš razbiti nečiju tišinu samo zato što tvoja galami. Ne možeš tuđim svjetlom liječiti vlastitu tamu ako si došao s namjerom da ugasiš lampu.

Svatko od nas crta svoj svijet.

Netko ga crta dušom.

Netko noktima.

A netko, kad shvati da nema boje, počne grebati po tuđem platnu.

I tada se najjasnije vidi čovjek.
Ne po slici koju želi pokazati.
Nego po tragu koji ostavi kad ode.

Matija Gerić