Član JosipJankovic

Upisao:

JosipJankovic

OBJAVLJENO:

PROČITANO

77

PUTA

San

San
Postupno me obuzimao onaj plašljivo-turobni, kafkijanski osjećaj izgubljenosti, vječno uzaludnog nastojanja, žalosti i besmisla vrline, jer na ovu zamornu izložbu nisam došao iz oholosti, već za ljubav poznanicima ili rođacima koji su me zamolili i kojima sam morao obećati izvještaj o toj priredbi.

San

Usnih: u muzeju sam, štoviše na izložbi. Izdužene dvorane, na
zidovima povješane slike, gobleni, stare zastave i raznovrsne šarene
drangulije. Ubrzo se umorim, dvoranama nema kraja. Osobito su mi se
stopala umorila i čeznem da načas otpočinem prije negoli pođem
natrag. Ali tek u pokojoj od velikih prostorija vidio sam stolac, a
kada sam ugledao jedan, na njemu je već sjedio netko potrebit odmora.
Postupno me obuzimao onaj plašljivo-turobni, kafkijanski osjećaj
izgubljenosti, vječno uzaludnog nastojanja, žalosti i besmisla
vrline, jer na ovu zamornu izložbu nisam došao iz oholosti, već za
ljubav poznanicima ili rođacima koji su me zamolili i kojima sam
morao obećati izvještaj o toj priredbi.
Tako sam na bolnim nogama i sa slabašnom nadom stigao do nove, velike dvorane, no jedva da sam još uspio baciti koji pogled na izobilje
nesređenih znamenitosti kadli najednom stadoh trčati sve brže i brže:
stolac, koji je stajao uza zid i na kojem je do sada sjedio neki
zasićeni posjetitelj, sada se oslobodio. Trčao sam i trčao,
prostorijaje bila užasno velika. I kada sam bio .udaljen tek na korak
ili dva od naslonjača, pretekao me neki čovjek za kojega sam dotad
mislio daje kustos. On je, međutim, kako sam sada spoznao, bio
pripadnik one klase invalida ili poluinvalida koje država štiti;
prepoznao sam to po njegovim cipelama, jakim cokulama koje država tim
ljudima stavlja na raspolaganje.
Pretekao me, dakle, i zadovoljna izraza lica spustio se na udoban
stolac. No, kad mije okrenuo lice, ono ne samo daje bilo dobrodušno i
srdačno, već je prema meni sjalo nekom vrlo posebnom, osobnom
naklonošću. Jer, pokazalo se nešto neočekivano: premda sam, zapravo,
u pohlepnoj žurbi bio jurnuo prema onom stolcu i gorko se razočarao
kad gaje u posljednjem trenutku netko drugi zauzeo, čovjek koji je
sada na njemu sjedio i bio pobjednik, očito je mislio da sam mu iz
puke uljudnosti pustio prednost; zahvalio se svojski se trudeći
pokazati svoju zahvalnost i naklonost. Okrenuo sam se i pošao, a on
se ponovno ustao i pridružio mi se u razgledavanju. I tada je
započelo neko, s moje strane hinjeno i usiljeno, od njega pak iskreno
nadmetanje u uljudnosti koje se očitovalo i u jeziku. Bili smo, čini
mi se, u Italiji, i moj je "invalid" bio Talijan, ali je meni,
strancu u čast govorio nejasnim francuskim, na što sam ja uzvraćao
lošim talijanskim.
Kao prvo, taj me uljudni gospodin, koji je sada kao i ja zaboravio na
umor i želju za sjedenjem, pogrešno smatrao oličenjem ljubaznosti,
pače svojim dobročiniteljem, i nije želio za mnom zaostajati u
plemenitosti i dobrim manirama. Nadalje me, također pogrešno, smatrao
mnogo mlađim negoli sam bio, te siromašnim i potrebitim zaštite i
prema meni se odnosio kao jednostavan čovjek sa sigurnim zaposlenjem
prema mladom siromašnom umjetniku, i tek što smo uz obostrane
lingvističke napore razmijenili prve ljubaznosti, dao mije do znanja
da je prema meni iskreno dobronamjeran i da se mirno mogu povjeriti
njegovoj zaštiti i skrbi. Kako je primijetio da sam zapazio njegove
cipele i da mije poznato njihovo značenje i porijeklo, prišapnuo mi
je da to doista jesu one poznate, izvrsne invalidske cipele i da će
on već nekako naći načina da i meni besplatno pribavi par takvih
cipela.
I premda mi se od našeg natjecanja za stolac stanje i raspoloženje
bitno popravilo, ipak su uskoro ijedno i drugo ponovno sve više
tonuli. Njegovu zabludu da svoj stolac ima zahvaliti mojoj uljudnosti
nisam mogao ispraviti, jednostavno nisam smogao hrabrosti jasno mu
reći daje to obmana i da ja nipošto nisam tako plemenit i ljubazan
čovjek, i sada sam, kao da već imam na nogama potkovane teške državne
cokule, zaglibio u nekakvoj teško prohodnoj bljuzgavici obveze i
patvorene privrženosti i kretao se, premda iz drugih razloga, ništa
manje sputano i teško nego prije u potrazi za stolcem. Obećanje u
vezi s cipelama gotovo da sam već prihvatio, počeo sam, doduše, već
smišljati nekakav odgovor zahvale i blagoga odbijanja, ali za to su
mi bile potrebne neke fraze kojih se uza sav napor nisam mogao
sjetiti, pa ni talijanski naziv za tu vrstu cokula nikako mi nije
padao na pamet, premda sam ga nekada znao. I dok smo tako koračali
osmjehujući se i zaokupljeni odveć otmjenom konverzacijom, svakim sam
korakom sve više postajao rob svoga dobročinitelja, štoviše rob lažne
uloge u koju sam upao.
No revni je gospodin već otvorio neka uska vrata u zidu i zamolio me
da uđem. Duguje mi, kazao je, zahvalnost te je mislio da bih u
velikome pogonu ove izložbe zasigurno mogao pronaći neki posao i
skromnu zaradu, a upravo mi ovdje može pokazati takvu prigodu. Ušli
smo u usku i sumračnu pokrajnju prostoriju, a u njoj ispred sićušne
niše, koja je sadržavala nešto poput štednjaka, stajala je priprosta,
vesela žena i nešto pekla. Iznad malenoga plinskog plamena držala je
veliku plosnatu tavu, a u tavi se cvrljila neka vrsta peciva, nekakav
plosnat okrugao kolač ili lepinja. Na sredini lepinje bila je
nalijepljena tiskana, kričavo šarena sličica od papira ili kartona i
shvatio sam da se oko zapečene slike treba presaviti rub tijesta i
sliku plastično uokviriti. Ti kolači ili lepinje, shvaćao sam, bili
su duhovit artikl smišljen za prodaju na izložbi, a žena ga je
proizvodila u velikim količinama. I mene su trebali podučiti vještini
proizvodnje, invalid i žena trsili su se da mi objasne postupak i
zahvate. I ponovno je njihova revnost bila iskrena, dok je moja
revnost kojom sam se toga latio hineći da žudim naučiti i da
razumijem, i opet bila lažna i stajala me napora.
Nisam sasvim uspijevao shvatiti postupak pečenja, ali sam zato
primijetio kako je nelagodno uska bila niša sa štednjakom ispred koje
je žena stajala i kako nikada neću biti dovoljno spretan i jak da bih
mogao isto što i ona. Šupljina u koju se svaki puta moralo gurnuti
tešku tavu bila je tako uska daje s obiju strana između tave i ruba
niše jedva preostajao koji milimetar prostora. Ne, taj je posao
zacijelo bio vrlo osjetljiv i naporan. No njih dvoje nisu dijelili
moju tjeskobu, već su se smijali i bili beskrajno zadovoljni.
(1932.)

Pregled najnovijih komentara Osobne stranice svih članova kluba

EMOCIJE

ALTERNATIVA

BRZI CHAT

  • Član ShadowOfSoulShadowOfSoul

    hvala ti, Yahoo :)

    17.11.2018. 17:48h
  • Član www.yahoo.comwww.yahoo.com

    Čestitam, Sjeno!

    16.11.2018. 21:00h
  • Član ShadowOfSoulShadowOfSoul

    uskoro izlazi moja 14. zbirka poezije "RUŽA MOG SRCA" :) danas sam sve dogovorila sa Nenadom :)

    16.11.2018. 17:14h
  • Član mkrmarmkrmar

    (__)7 (__)7

    16.11.2018. 07:50h
  • Član mkrmarmkrmar

    Dobro jutro svima !

    16.11.2018. 07:50h
  • Član iridairida

    Super...!

    15.11.2018. 20:14h
  • Član ShadowOfSoulShadowOfSoul

    I knjiga uskoro putuje u Australiju :)

    15.11.2018. 19:19h
Cijeli Chat

KRISTALI

ISCJELJENJA

MAGAZIN

Magicusov besplatni S O S tel. 'SLUŠAMO VAS' za osobe treće dobiMAGIFON - temeljit uvid u Vašu sudbinuMAGIFON - Životne promjene, sudbinaPitajte Tarot, besplatni odgovori DA/NEPitaj I ChingAnđeliProricanje runamaSudbinske karte, ciganice

OGLASI

Harša knjigeDamanhurSong of SilenceSpirit of TaraIndigo svijetPranic HealingSharkUdruga magicusUdruga leptirićiSmart studioHipnoza ZagrebDirektni putMagicus.info marketingInfo izlog

Jeste li propustili aktivacijsku e-mail poruku?

Javite nam se na info@magicus.info

Prašenje knjiga Suvremeni užitak u vremenu suvremenika Eduarda