Kalendar događanja

Član JosipJankovic

Upisao:

JosipJankovic

OBJAVLJENO:

PROČITANO

196

PUTA

Žena na balkonu

Žena na balkonu
Kada sam ustao, pogled mi je i protiv volje još jednom svratio na balkon. Malen i beznačajan visio je na tamnome pročelju. Žene više nije bilo.

Žena na balkonu

Kada sam nedavno za velikih vrućina putovao okolicom Milana, iznova
sam se toga sjetio. Proteklo je otada nekoliko godina.
Bilo je to kasnoga ljeta 1911. Po užarenoj vrućini onoga vrelog ljeta
vozio sam se pokraj mnogih presušenih riječnih korita, ugnjavljen
vrućinom, ali ne i rijekom putnika koja obično preplavi te krajeve.
Na poljima nije bilo ni žive duše, kolodvori su bili zamrli. No u
mome je vlaku sjedio jedan postariji gospodin iz sjeverne Njemačke
kojega sam unatrag dva dana stalno negdje susretao. Putovao je prvim
razredom, ja trećim, ali smo se stalno sretali u vagon-restoranu i na
drugim mjestima i svidjela mi se njegova trijezno pametna, ponešto
žučna konverzacija. Moglo mu je tada biti godina kao meni sada, i uz
njega sam se sam sebi doimao poput dječaka.
Milano je bio opustio; na kolodvoru nije bilo buke, na ulicama
nikoga, jedva da vidiš pokoju kočiju. Iza prašnjavih žaluzina, u
košuljama kratkih rukava kretali su se ljudi kao polagane sjene.
Stari gospodin kojega sam prije dva sata ponovno sreo u vagonrestoranu,
također je sišao s vlaka, a hotelski mu je poslužitelj
preuzeo prtljagu. Gospodin mije u odlasku ovlaš kimnuo glavom,
doviknuo "doviđenja!" i nestao u jednom od elegantnih hotela u
kompleksu, dok sam ja sjeo na tramvaj i potražio staro konačište koje
sam posjećivao od svoga prvoga putovanja po Italiji.
Ulica je bila izumrla, a ispred moje malene zadimljene gostionice
nije bilo drugoga čovjeka doli staroga dronjavog bijednika koji je
pogrbljen i zlovoljan u bijeloj debeloj uličnoj prašini štapićem
čeprkao opuške. Padrone moga konačišta nije se pojavio, već me do
sobe odveo sluga, i tamo sam se svukao, oprao i cijelo poslijepodne
proveo iza spuštenih žaluzina u košulji čitajući knjigu i pijuckajući
limunadu. No navečer, premda se jedva malo ohladilo, rijeke ljudi, a
i ja s njima, slijevale su se prema hotelskome kompleksu i
šetalištima, prodavači novina izvikivali su svoje naslove, trgovci
narančama i torbari s vlažnim kriškama lubenice oživljavali su ulicu.
Gospodski kočijaši, čija su gospoda bila na ljetovanju, u lijepim su
kočijama vozili u šetnju svoje prijateljice i prijatelje. Automobile
se tada rijetko viđalo.
Iscrpljen od neprospavane noći i nimalo boljeg raspoloženja, idućeg
sam popodneva nastavio putovanje. Pritiskala me vrućina, prašina i
umor. No želio sam barem prije povratka u Njemačku još jednom se
naspavati i jedne večeri udisati talijanski zrak. Stoga odlučih izaći
u Comu. Tako sam i učinio i tek što sam se maknuo od sunčanoga
kolodvora i s putnom torbom u ruci zašao u gradić, iz dvoprega mi
kimnu moj poznanik od prekjučer.
"Postaje neizbježan", pomislio sam, ali u biti nisam imao ništa
protiv da se ponovno sretnem sa starim gospodinom. No, on je najprije
u svojoj meko ogibljenoj kočiji brzo zamaknuo za ugao, dok sam seje
zaputio prema katedrali, a zatim prema lijepom mjestašcu uzjezero da
bih potražio konačište. To je uskoro bilo riješeno, jer Como je bio
prazan i svaka je gostionica pružala dovoljno mjesta.
Kako je sunce zalazilo, a iz jezera se uzdizala bogata, raskošna
večer i daleke obale zasipala ljubičastom prašinom, osjećao sam se
dobro i radovao se što ću prije povratka u domovinu još jednom
udahnuti talijansko ljeto. Zahvalno sam šetao lijepim gradićem u
kojem su iz večernjih domova milili pospani ljudi. Žene su odlazile u
katedralu žmirkajući usuprot suncu, imućna je mladež u bučnim
jednoprezima odlazila izvan grada ili se u slamnatim šeširima i
bijelim hlačama, žutim cipelama, s karanfilom u zapučku i virdžinkom
u kutu usana šetala ulicama koje su se polako budile. Zasvirala je
usna harmonika, čistač cipela zauzeo svoje mjesto, na koje je sad
pala sjena, a mušterije stadoše pristizati; vlasnici malenih kafića
podizali su platnene strehe i brisali mramorne stolove pred lokalima.
Za petnaestak minuta cijeli se pospani grad promijenio i oživio,
konobari su balansirajući nosili porcije sladoleda i boce vermuta
između zauzetih stolova, djevojke su u dugim redovima nasmijane
prolazile gradom, čas složne u provokativnoj oholosti, čak stidljive
i plahe pred muškom mladeži. Najednom, iza ugla piazze pojavi se
vergl i uz njegovo glasno škrebetanje zaplesaše krasni mladi ljudi,
lijepo i hvastavo.
Sve je to za mene bio povratak dobro mi znanih slika i osjećaja,
usamljeno tumaranje prisojnom stranom večernje veselih ulica, ples na
uglu ulice, vermut za prašnjavim mramornim stolom, pogled na lijepe
djevojke i zvuči njihovih glasova dok uvečer odvažno i pune
iščekivanja pjevaju stih neke pjesme za ples. To su sati kada mladi
putnik sa sjevera sanjarski i blaženo luta ulicama, gleda za
djevojkama i promatra plesove sve dok punina i privlačnost ne počnu
gorčiti, sve dok se mladić ne osjeti usamljenim te bi štošta dao samo
da na čas bude prisnim dionikom i pripadnikom toga malenoga veselog
sajma taštine i ljubavi. Mladi Nijemac tada se obično rano povuče u
neku mirnu krčmu da sjetno pojede rižoto i zamišljen provede večer uz
veliku bocu domaćega vina.
Sve mije to bilo poznato te sam šetao tom lijepom, uzbudljivom vrevom
s nasmiješenom nadmoći prisjećajući se mnogih sličnih večeri. Na
koncu sam sjeo u oštariju, pojeo rižoto i popio nekoliko čašica
domaćega vina. Tada se osjetih dovoljno okrijepljenim da kao skroman
promatrač ponovno pribivam toj večernjoj živosti, pa sjedoh ispred
kafića na uglu dražesnoga trga uz jezero. Pijuckao sam čašu vode s
ledom, gledao kako jezero uranja u suton, a planine postaju prohladno
modre, pušio sam brissago opirući se slatkomu iskušenju u koje me
dovodila opuštena šetnja mnoštva ljudi, pjevušenje djevojka, vreli
smijeh plesača.
"Dobra večer", reče netko pokraj mene: preda mnom je stajao stari
gospodin kojega sam već toliko puta sreo. Nosio je svijetlo ljetno
odijelo i pušio lijepu, solidnu, uvoznu cigaru, govorio svojim hladno
bistrim sjevernjački obojenim njemačkim, a ja sam se iskreno radovao
što ga imam uza se. Sjeo je kraj mene i naručio limunadu, ja bocu
rebbiola. Ubrzo smo se raspričali. Sve što sam doživio i o čemu sam
mislio taj je stari pametni gospodin također doživio i o tome
razmišljao, samo pametnije, staloženije i određenije.
"Sigurno ste u Italiji već imali i neku ljubavnu pustolovinu", rekao
je dobronamjerno. "Ona je dio ovoga."
Rekao sam polako i sanjarski: "Pa da ..."
A on se ponovno nasmiješi govoreći: "Zar ne? Na žalost, uvijek je
isto. Za ovih lijepih večeri čovjek hoda iza mladih Talijanki i u
svaku bi se mogao zaljubiti, a posreći li se koji put, pa ju čovjek
dobije u naručje, najednom vidi da je jedna od onih što hoće novac.
Da, šteta."
Snuždeno sam šutio. Taj čovjek nije bio prijatelj iluzija. Pio sam
dobro vino i pogledavao preko večernjega trga i tada nasuprot meni na
gornjem katu hotela ugledah ženu kako izlazi na uzak balkon, visoka,
u bijelom, blijeda lica i tamne kose, od sumraka već napola nejasna.
Izašla je kratko zakoraknuvši i obje ruke položila na željeznu ogradu
kretnjom toliko velikodušnom i plemenitom da me prikovala.
"Je li vino dobro?" ljubazno upita stari gospodin. Od srca ga
preporučivši, naručim mu čašu vina. Kušao je gutljaj i pohvalio piće,
i dok sam mu dotakao čašu primijetih da i on pogledava prema ženi na
balkonu. No ništa nije rekao, pa smo neko vrijeme samo sjedili
zavaljeni u stolce i gledali naviše gdje je usamljena vitka figura u
bijelome stajala u sve debljem mraku.
"I ona je posve sama", rekao je stari gospodin. Ništa ne odgovorili.
Obojica smo pogledavali prema gore povremeno ot-pijajući gutljaj
dobroga vina.
"Da," ponovno otpoče, "trebalo bi otići gore i malo se potruditi oko
gospođe, zar ne? Zgodnomu mladiću moralo bi biti posve normalno da
mlada lijepa dama nije voljna cijele večeri stajati sama na balkonu
na trećem katu i promatrati kako se dolje pleše."
Popio sam čašu vina. Boca je bila prazna. Naručio sam još jednu pa
nam natočio. Spustila se noć i trg se smirivao, stolovi ispred kafića
bili su još popunjeni, ali su vani plesali tek rijetki parovi. Gore
na balkonu još uvijek je, bijela i usamljena, stajala nepoznata žena.
Stari je gospodin polagano ispio čašu. "Vino je doista dobro", rekao
je svojim jasnim jezikom koji je svakoj, i najmanjoj istini davao
posljednju pomast i potvrdu. Počeo sam ga mrziti, tog starog kibica.
Tad mi on iznenada spusti ruku na rame, onim besramno dobrohotnim
načinom kojim se stari ljudi osvećuju mladima jer sami više nisu
mladi.
"Pošao bih kući", rekao je. "Vjerojatno je već dovoljno svježe za
spavanje."
"Je", rekao sam ništa ne misleći.
"Sigurno. A vi ćete vjerojatno još malo ostati sjediti, pijuckati
vino i motriti na balkon, zar ne? Sretno! Žena dobro izgleda, to je
sigurno istina. - No, znate, dragi prijatelju, dosta sam star, a
unatoč tomu mogu izvrsno spavati. Nije uvijek bilo tako. Kada sam bio
mlađi, bio sam isti kao vi. Vidite, večeras sam vas promatrao i moram
reći da ste me fantastično podsjetili na moju vlastitu mladost. Ni vi
ni ja ne spadamo među one muškarce koji traže pustolovine i osvajaju
žene. Mi smo od onih koji pogledavaju prema balkonima sjedeći dolje
sami, pijući vino. Možda još niste sami toga sasvim svjesni. No
vjerujte mi, to se više neće promijeniti, često sam to promatrao. U
najranijoj mladosti čovjek bi još mogao učiniti nešto protiv toga,
odgojem, kada bismo imali odgajatelje koji bi nas doista željeli
odgajati da budemo sretni. Poslije čovjek ostane onakav kakav jest, a
vi ćete i sutra i ubuduće pred drugim balkonima sjediti isto kao
danas pred ovim ovdje. I sa mnom je tako bilo. Dok još bijah mlad,
vjerovao sam da moja bojažljivost potječe od moga siromaštva. No,
obogatio sam se, a ništa se nije promijenilo. - Idem sada, laku noć!"
I otišao je, prokletnik. Deset sam ga puta htio prekinuti i zamoliti
da me poštedi svoje mudrosti, ali nisam uspijevao, bio sam kao
paraliziran i začaran. Nečastivi! Pozvao sam konobara. Stari je
gospodin točno platio svojih par šoldi za limunadu, a dvije boce vina
prepustio je mojoj brizi.
Kada sam ustao, pogled mi je i protiv volje još jednom svratio na
balkon. Malen i beznačajan visio je na tamnome pročelju. Žene više
nije bilo.
(1913.)

Pregled najnovijih komentara Osobne stranice svih članova kluba

DUHOVNOST

RUJAN...

METODE I TEHNIKE

BRZI CHAT

  • Član www.yahoo.comwww.yahoo.com

    Dobro veče!

    15.09.2019. 22:42h
  • Član www.yahoo.comwww.yahoo.com

    Hahaha...ma ne ...samo sam ukazao prijatelju čast, da mu spomenem ime na ovom lijepom portalu.

    15.09.2019. 13:17h
  • Član iridairida

    Edine, špijuniraš svoje čitatelje...???

    14.09.2019. 11:29h
  • Član www.yahoo.comwww.yahoo.com

    Veliki pozdrav za Alfana, koji upravo čita članak:Himera u Visokom.

    13.09.2019. 18:44h
  • Član www.yahoo.comwww.yahoo.com

    Dobro veče!

    13.09.2019. 18:19h
  • Član KrsnikKrsnik

    Hvala !

    13.09.2019. 11:51h
  • Član bglavacbglavac

    Dobar dan i vama, lijepo je da ste ovdje. Lp

    11.09.2019. 19:06h
Cijeli Chat

TAROT I OSTALE METODE

MAGIJA

MAGAZIN

Magicusov besplatni S O S tel. 'SLUŠAMO VAS' za osobe treće dobiMAGIFON - temeljit uvid u Vašu sudbinuPitajte Tarot, besplatni odgovori DA/NEPitaj I ChingAnđeliProricanje runamaSudbinske karte, ciganiceOstvarenje željaLenormand karte

OGLASI

Harša knjigeDamanhurSong of SilenceSpirit of TaraIndigo svijetPranic HealingSharkUdruga magicusUdruga leptirićiSmart studioHipnoza ZagrebKreativna akademijaSvijet jogeInfo izlog

Jeste li propustili aktivacijsku e-mail poruku?

Javite nam se na info@magicus.info

Zavičaj Proljetna šetnja